Ibrišimovićev ‘Vječnik’ – na smrt osuđeni roman koji je odbio umrijeti

Prevodi na strane jezike i priprema novog izdanja, koje će štampati Legološko udruženje Bosne i Hercegovine iz Sarajeva, povod je da se prisjetimo najtiražnijeg bosanskohercegovačkog romana u posljednje dvije decenije, Vječnika. Autor, Nedžad Ibrišimović, rado je isticao da je rad na romanu trajao punih 40 godina i da je ideja o knjizi začeta još u godinama njegove burne mladosti.

Piše: Jasmin Agić za Al Jazeera Balkans

Roman je u godini prvog izdavanja izazvao veliku pažnju javnosti, a njegovu popularost slijedila je i književnokritička afirmacija. Ipak, to je bio i povod za napade na pisca koji su išli toliko daleko da je dio kritike osporavao Ibrišimovićevoj “knjizi” bilo kakve estetske vrijednosti. Više od deceniju kasnije pokazalo se da je Vječnik ipak knjiga vanserijske vrijednosti i kruna piščevog spisateljskog rada.

Čovjek koji je izbjegao smrt

Fenomen umiranja kontinuirano zaokuplja ljudsku misao još otkad je čovjek bio u stanju prepoznati sebe kao nezavisan entitet u fizičkom svijetu i uspio samosviješću odijeliti svoje postojanje od postojanja okoline s kojom je bio neraskidivo povezan. Jedno od prvih ontoloških otkrića mladog ljudskog uma bila je najviše zbunjujuća spoznaja do koje je u svom pregalačkom gnoseološkom naporu uspio doseći: smrt je neizbježan dio svakog života, neminovnost koja se mora dogoditi svakom čovjeku, a jednostavnost i banalnost te biološke činjenice umstveno je teško shvatljiva. Kraj je izvjestan i predvidljiv svakom mislećem biću koje refleksivno misli o svom mjestu u svijetu. Bez ikakve metafizičke uzvišenosti, patetičnog heroiziranja i eshatološkog umirenja čovjek skončava truleći, vraćen u okrilje prirode, od koje se s tolikim naporom nastojao otrgnuti definirajući se kao vladalačko stanje svemira. Svijest o smrti kao nečemu neizbježnom i posve prirodnom, iako možda dalekom i neshvatljivom, spoznajno je breme koje svako jednog trenutka uprti na leđa.

Roman Vječnik bosanskohercegovačkog prozaista Nedžada Ibrišimovića na osebujan i originalan, književni način tematizira upravo fenomen smrti kreiranjem literarnog prostora u kojem je moguće da glavni junak bude čovjek imun na umiranje. U središtu Ibrišimovićeve priče o čovjeku koji je vječnik nalazi se lik egipatskog pisara Nefretija, koji iz neobjašnjivih i racionalno neshvatljivih razloga ne može umrijeti. Kreirajući lik koji svojim romanesknim djelovanjem prkosi onome što je razumljivo ljudskom umu, naviklom racionalizirati i objašnjavati zbilju, Ibrišimović na posrednom nivou značenja prati sudbinu ličnosti čiji je život naizgled paradoksalan i nerazumljiv, a u filozofskom smislu sasvim zagonetan i neobjašnjiv. Očita, neprirodna i neshvatljiva dugovječnost misteriozna je i samom Nefretiju, koji će kroz cijeli tekst romana tragati za razlozima svog dugovječnog života, a njegova potraga neće biti samo alegorijsko-simboličke prirode, što bi roman odmah učinilo previše nalik eshatološko-teološkom traktatu, nego poprima sasvim realne, prostorno fiktivne obrise.

Ibrišimovićev junak neprolaznosti Neferti za vladavine faraona Horus-Aha u Memfisu, prolazi kroz neobjašnjivo stanje obamrlosti i oduzetosti. I dok je njegovo tijelo sasvim paralizirano i nepokretno, svijest mu ne prestaje doživljavati okolinu, a slijedeći njene refleksije čitalac saznaje da Nefreti nije umro nego je u nekakvom personalnom limbu i zaglavljen negdje na granici između života i smrti. Sam Nefreti, otrgnuvši se iz stanja obamrlosti, isprva ne shvata kroz kakvu je metamorfozu prošlo njegovo tijelo ni kakav će značaj taj iznenadni napad neobjašnjive slabosti imati za njegovu budućnost. No, nakon što doživi smrt supruge i djece, a ostane živ i mladoliko neizmijenjen, shvata da je promjena u njegovom tijelu povezana s ovozemaljskim trajanjem i kako život bude prolazio, a on bivao ekscentrični svjedok svekolikog umiranja i vlastitog neobjašnjivog trajanja, počinje shvatati da je blagoslovljen, ili proklet, životom koji se ne gasi, koji traje duže od prosječnog ljudskog života, koji se iz njegove gnoseološko-ontološke perspektive čini neuništivim i vječnim.

Beskrajna mašta

Ibrišimovićev roman jedinstvenim čini, posebno u bosanskohercegovačkoj književno-kulturnoj historiji, postupak u kojem se njegova pikarska i tekstualna podstruktura odražava na kompoziciju cijelog romana i njegovu razdijeljenost na geografsko-historijske epizode. Učinivši svog junaka dugovječnim ili vječnim, Ibrišimović je kreiranju vlastitog literarnog svijeta ostavio neograničenu slobodu i baš je to razlog što je, dijahronijski i sinhronijski gledano, roman razgranat i po vremenskoj vertikalnoj liniji i u opsežnoj ravni obujmljivanja velikih geografskih površina.

Shvativši tako, u trenutku oduševljenja, da je njegova smrtnost poništena, Nefreti se otisnuo na uzbudljiviju odiseju kroz ljudsku historiju. Nekoliko stoljeća nakon rođenja zatječemo ga u službi faraona Džosera, kome služi kao ljekar i graditelj piramida, i s novim imenom Imhotep. Ističe se bogatim znanjem, koje je, po vlastitom priznanju, stjecao stoljećima služeći u mnogobrojnim egipatskim hramovima kao pisar i svećenik nižeg ranga, trudeći se sve to vrijeme ostati neprimijećen i strahujući da će otkrivanje njegove tajne prizvati smrt od koje se toliko krije. Kao Imhotep se zatječe u paradoksalnoj i neprirodnoj situaciji koja potcrtava grotesknost i čudovišnost njegovog slučaja i koja ga prvi put suočava s neželjenim posljedicama njegove dugovječnosti. Jednom prilikom, na putovanju kroz Memfis, oči u oči, suočit će se sa svojim dalekim potomcima. Neprirodnost te situacije pogađa i samog vječnika jer razumijeva, više nego dobro, da je sučeljavanje s potomstvom, koje je trebalo biti njegovo nepoznato utjelovljenje, nepriličan način da se utaže podsvjesne želje za saznanjem budućnosti, koja neminovno mora ostati tajna.

Ibrišimovićeva mašta nije Nefretijevo lutanje ograničila samo na historijska podneblja i predjele koje ljudski um može definirati kao zbiljske nego je njegovo putovanje uveliko određeno granicama koje prelaze historijsko. Prostor Nefretijevog putovanja obuhvata podjednako zbiljsko i fiktivno i on je ličnost koja svojim prisustvom spaja zbiljsko i izmišljeno, historiografsko i literarno. To postmodernističko spajanje binarno opozitnih pojmova u jednom literarnom simbolu Ibrišimović radi smišljeno jer njegova osnovna zadaća, kao romanopisca, jest da u procesu permanentne literalizacije svaki sadržaj učini pogodnim za romaneskno oblikovanje. Priča o vječniku omogućava njegovom spisateljskom postupku da na jednom mjestu spoji generički različite fenomene tekstualne povijesti, čineći da njihov sinkretizam bude osnova za izgradnju romaneskne pripovijesti.

Vječnik, zastrašen svojom sudbinom neumirućeg čovjeka, živi neprimjetnim i sasvim profanim životom običnog čovjeka, daleko od starovjekovnih dvorova, na kojima se oblikuju historijski događaji. Besmrtnost nastoji sačuvati isključenošću i anonimnošću, pa stoga živi kao zemljoradnik, harpunar, stražar, sitni trgovac, splavar itd. Ideja da udaljenost od centara u kojima se odlučuje o sudbini kolektiva donosi spokoj bijednosti i neprimjetnosti kod Ibrišimovića ima socio-patološku dimenziju u kojoj se prepoznaje kukavički defetizam individua neodlučnih da se suoče s izazovima vlastite sudbine. Njegov vječnik neprekidno strahuje za svoj život jer sluti da bi njegova dugovječnost mogla biti besmrtnost, ali samo u slučaju da je ne prekine nasilna smrt. Zato je za njega historija sa svojom agonalnom dijalektikom najveći neprijatelj i on od svog skrivalaštva gradi metafiziku življenja.

Besmrtnost kao najteža kazna

No, život u povučenosti nema snagu pripovjedne privlačnosti i Ibrišimović svog junaka osuđuje na zanimljiv i neprekidno pogibeljan život smještajući ga na najegzotičnija fiktivna mjesta. Ne samo to: svog vječnika stavlja u poziciju da bude djelatna sila, dio svijeta odgovornog za historijska gibanja, pa ne smije čuditi što se vječnik obreo na Odisejovoj lađi, ploveći od Troje prema Itaci, svjedočeći događajima koji će poslije postati mit. Svojim prisustvom svjedoči nastajanju zapadne kulture i evropske civilizacije. Njegova potraga za pitanjima na koja ne želi čuti odgovore ne završava se okončanjem Odisejevih putešestvija i on u Grčkoj susreće čovjeka istovjetne sudbine, Aideneja, bezumnika koji se od smrti pokušao sakriti u veleljepan podzemni dvorac. Posmatrajući njegov život, vječnik shvata da Aidenejeva ambicija nije neshvatljiva dugovječnost – njegova najiskrenija želja jest dostizanje čiste besmrtnosti. Izoliran od svijeta, u strahu da se ne zarazi virusom smrtnosti, Aidenej se osudio na monaški, usamljen život u podzemnom zamku, raskošnom zdanju koje najviše liči na luksuzno izgrađenu grobnicu. Naravno, neće uspjeti pobjeći od smrti vjerovatno zato što je podsvjesno toliko žudio za njom. Dugovječnost je okolnost, nikada proizvod ljudske volje ili ljudskog djelovanja, prekasno shvata Aidenej, iz čije propasti vječnik oslobađa neprocjenjiva saznanja.

Na svom putovanju kroz zbiljsku i izmišljenu historiju Neferti će susresti različite dugovječne osobe, nesklone umiranju, ali je njihova besmrtnost njihova najteža kazna, a smrt je za njih žuđeni spas od prokletstva življenja na koje su osuđeni. Vječni život, paradoksalno to djeluje iz Nefretijeve perspektive, odsustvo je sreće i blagostanja bivanja jer je život tih ljudi konfiguriran tako da je jedino čemu se istinski mogu radovati njegovo okončanje. Isus je Ahasvera, ili Vječnog Žida, osudio na besmrtnost zbog njegove nemilosrdne naravi i oholog odbijanja da pomogne očajnom i poniženom osuđeniku na smrt. Ahasverovo lutanje potraga je za oprostom nesvjesnog grijeha, a smrt je za njega iskupiteljska nagrada. Gledajući knjigu njegove sudbine, vječnik počinje naslućivati da bi dugovječnost mogla biti teret.

Jan van der Eken, poznat kao Ukleti Holandez, osuđen je na dugovječnost zbog bogohuljenja. Obojici je život bez kraja ovozemaljska kazna, obojica tragajući za smrću nastoje narušeni metafizički poredak vratiti u prirodno i razumljivo stanje. U sudbini Ukletog Holandeza vječnik vidi strašan izljev bijesa i nepravde i u njegovoj grotesknoj pojavi počinje vidjeti život koji ga više straši od samog umiranja.

Ahasvera i Ukletog Holandeza tajanstveni razlozi dugovječnosti ne opsjedaju kao noćni demoni, oni dobro znaju razloge svog beskonačnog trajanja. Svoju sudbinu izuzetnosti proklinju s mudrošću onih koji su naknadno shvatili svoje pogreške, a njihova najveća i jedina želja jest okončanje života, koje im jedino može vratiti oblik ljudskosti.

Protejska priroda romana

Za razliku od njih dvojice, Neferti nikad neće saznati razloge svoje dugovječnosti, možda zato što na takvo pitanje nema odgovora ili zato što nije bio u stanju rastumačiti odgovore koje je dobijao. Iz jednog sudbonosnog susreta neće uspjeti saznati odgovore na pitanja o svojoj dugovječnosti jer je u toj sufijskoj igri prenošenja mudrosti bio nedovoljno budan dušom da sluša ono što mu se govori. Hazreti El-Hidr, skriveni trinaesti imam i budistički svetac, oličenje prirodne mudrosti u Ibrišimovićevom fantastičnom svijetu, prepričavat će historije svojih teozofija nadajući se da će u njima Neferti razaznati odgovor na svoje pitanje i naći ključ za tumačenje vlastite sudbine. No, taj odgovor ostaje nepoznanica, a ezoterijski El-Hidrov nauk ostaje neshvatljiv. Nakon propuštene prilike da sazna istinu o svojoj sudbini Nefreti nastavlja živjeti svjestan neobičnosti svog stanja, ali nemoćan objasniti ga na bilo koji način. Posljednja Nefertijeva inkarnacija jest Abdulah Misri el-Bosnawi, skromni sarajevski pisar, čijim svjedočenjem knjiga završava i čiji je zapis historija 5.000 godina dugog življenja.

Semantički i simbolički višeslojan, uz to složen i zahtjevan u formalnom smislu jer je spisateljski realiziran u sasvim inventivnom i prema kulturi tekstualnosti interaktivnom prosedeu, roman Vječnik najambicioznije je zamišljeno poslijeratno bosanskohercegovačko prozno štivo i Ibrišimovićev literarno najambiciozniji roman. Kao dokazani majstor komponiranja modernistički konfiguriranih umjetničkih proza, Ibrišimović je Vječnikom nadišao granice vlastite poetike i u formalnom smislu napisao roman neusporediv s ostatkom njegovog književnog opusa.

Ako je roman literarna forma koju najbolje definira njegova protejska priroda, onda je Ibrišimović Vječnikom pokazao kako se književnoteorijske definicije mogu koristiti kao polazište u potrazi za posebnošću literarnog svijeta. Protagonist njegovog romana čak i u doslovnom smislu ima protejsku narav jer se kroz pripovijest dugu nekoliko hiljada godina neprekidno mijenja i preobražava. Te promjene nisu samo psihološke i simboličke prirode jer se Nefretiju neprekidno mijenja izgled, ponašanje, jezik kojim govori i prostor u kojem djeluje, a jedina stvar koja ostaje nepromijenjena u njegovom dugovječnom životu, a što je zaista svjetonazorski i poetički Ibrišimovićev izum, jest njegovo pouzdanje u Boga kao jedinu istinu svijeta.