Kao klinac djetinjstvo sam provodio igrajući se sam. Umjesto sa ljudima – igračkama, jer braće nisam imao da mi prave društvo. Kada sam naučio da čitam a društvo postalo brojnije, shvatio sam da me knjige više razumiju. Manje pričaju a više govore. Smetala mi je ta buka iz punih ljudskih grla zato što svijetom kojim hoda toliko praznih srca ona mnogo glasno odzvanja. Odgajan u tim svojim samoćama izdresirao sam se da mi ljudi nikad ne nedostaju, da ih kad su tu beskrajno volim, jer bi svi ubrzo odlazili svojim kućama. Obično kad igra postane najzanimljivija. Svi su imali neke svoje domove koji nije bio moj, imali nekog ko im kaže „ajde idemo“ a to nisam bio ja, i svi su kao po pravilu uvijek odlazili. Protiv toga nije pomagalo ni moje durenje, tugovanje, ni ljutnja.
Vremenom sam shvatio da je jedini lijek tome – puštanje. Naučio sam da ne očekujem da ljudi uvijek budu tu, da me uvijek vole, da me uvijek razumiju. U tom očekivanju pokazivanja da im je do mene stalo, živjeli su svi moji strahovi, nesigurnosti, akrepovi, babaroge, duhovi i ostale nemani. U tom očekivanju od svojih najbližih živjelo je ono što me povređuje, a ne u njima koji ne ispunjavaju ta moja očekivanja. Kao što sam oznojen, rumen i umoran puštao drugare da odlaze svojim kućama u sred najljepše igre svjestan da ću ostati ponovo u onoj nijemoj samoći koju samo jedinci razumiju, tako i danas puštam sve svoje najbliže ljude da odlaze kad zažele. Kao što knjige drže, ali te poslije čitanja puste da ih shvatiš onako kao želiš, tako i ja danas puštam da me ljudi razumiju onako kako umiju. Jer sve ono što misle o meni, to je samo njihova verzija sebe samih.
Naučio sam da loš čovjek vjeruje da su svi loši, da lažov vjeruje da su svi lažovi, a dobar da su svi dobri. I ne samo da ih puštam da odlaze i da me ne razumiju, već i da me katkad neosnovano osuđuju, s vremena na vrijeme zaboravljaju i da mi uskraćuju svoje podrške. Znam da podrška treba samo onima koji se plaše da l’ će dočekati sutra. Ja vidim sebe sa unučićima. Podrška treba onima koji imaju sumnje u sadašnjici. Ja godinama već živim u vizijama svoje sutrašnjice. Podrška treba onima koji nemaju viši cilj već samo želju za uspjehom. Za podrškom vape oni koji se nečeg boje. Ja sam se svojih strahova oslobodio u djetinjstvu kad sam shvatio da je ono što sam mislio da je babaroga, samo bio otac koji grebe o ivicu kreveta.
Danas rijetko šta može da me povrijedi. Ne zato što sam mnogo jak, već zato što udarci preko zaraslih rana ne bole kao onomad udarci po mladoj koži. Danas znam da ljudi udaraju ne zato što hoće da povrijede, već zato što ne znaju kako da maze. Mojim revanšima to neće naučiti, već samo grljenjima. Danas kada znam razliku između samoće i usamljenosti – ne bojim se da ostajem sam; kad razlikujem griješenje od grijeha – lakše praštam; kad se ne bojim kraja nego u vječnost vjerujem – znam da ćemo se baš tamo svi sresti. Sa te strane linije horizonta gde u sutone zapada Sunce, tamo među igračkama iz djetinjstva, među knjigama koje vaspitavaju i među poljupcima koji vraćaju u život živjet ćemo bez ikakvih očekivanja.
Do tamo će stići oni koji rade na ljubav a ne na očekivanja, koji hvataju snagu u jedra a ne u mišice, koji ljube gdje boli a ne gdje pali. Tamo, trebat ćemo jedni druge samo zato jer ćemo željeti da volimo nešto u drugima, a ne zato što nam nešto od drugih treba. Kažu da se takvo mjesto, koje ne odzvanja bukom već spokojem – zove Raj.
visoko.ba/Blogdan
