Edo Maajka se vratio na scenu i novim singlovima najavljuje muzički zaokret. U Sarajevu je promovisao svoj novi, nadolazeći, kako kaže, najbolji do sada album. Pitali smo ga zašto se vratio iz svojevrsnog dobrovoljnog egzila u Izraelu, u Tel Avivu i trajno se nastanio u Zagrebu, koliki je ta epizoda u njegovom životu ostavila utisak na njega, kako je počeo da stvara i zašto mladi danas nisu toliko buntovni.
ROM: Vadim iz konteksta, jednom prilikom si izjavio sljedeće:
“Volim biti bolestan i oštećen, kako bih dobio pažnju…“
Na osnovu ove rečenice, intervju sam htjela nazvati „Mazohizam Ede Maajke“, ali, umjesto toga, pitaću te kako si… 🙂
Edo: To svako voli. To je od djece. Moje dijete voli da plače, kako bi dobilo pažnju i ja je dajem svaki put. Jako sam umoran od puta, ne sjećam se kada sam bio ovako umoran.
ROM: Ti si jedini reper kog su odredili rockeri i pankeri. Kako je to moguće?
Edo:Moguće je kada odrastaš među ljudima koji samo tu slušaju i samo to sviraju. Hvala im za to.
ROM: Među prvim si prepoznatljivim hip-hop izvođačima si na ex-yu prostoru. Je li bilo teško, ili je upravo tu bila prednost i prostor za nametnuti se?
Edo: Ja sam druga generacija repera u BiH, u Hrvatskoj možda i treća. No, cjelokupno kad gledam, onda ne znam odakle početi.
ROM: Od početaka hip-hopa u Bosni do sada je proteklo mnogo Jale, Bosne, Drine… Vaše generacije (postratne) su stvorile mnogo toga i ostavile nam u amanet. Jeste li vi bili hrabriji od nas danas, ili ste manje ima, pa ste bili prinuđeni da stvarate? Danas se sve čini uređenije, ali i trivijalnije. Je li to tačno?
Edo: Mi smo, za razliku od današnje djece više isprobavali šta smijemo, a šta ne smijemo. Današnja djeca su više dovedena u red i disciplinovana i teško im je ići preko tarabe, a mi smo tu tarabu pomijerali i išli preko nje. To je bilo vrijeme neposredno nakon rata i ljudi su brinuti o tome šta će pojesti i kako će preživjeti. Težište je bilo na nekim drugim, egzistencijalnim pitanjima. U tome je bila naša prednost, pa se možda čini da smo bili hrabriji i odvažniji.
ROM:Stvorio si prepoznatljiv stil, kombinujući izbjegličke rime i balnak beat prožet džigerom, etno i turbo motivima. Dražen Vrdoljak za Bijelo Dugme kaže da je to pastirski rock (ovdje nećemo o muzičkim ukusima, no o fenomenu i značaju koji je Bijelo Dugme ostavilo na muzičku scenu i uopšte, jedno vrijeme). Da li možemo reći da je Edo Maajka pastirski hip-hop?
Edo: Ne!
Ne možemo reći da je Edo Maajka pastirski hip-hop, ja sam napravio balkan beat za vrijeme najveće zajebancije u Hrvatskoj, kad su ljudi bježali od toga i kad se to manje-više doživljavalo kao provokacija. Danas je raditi takvu muziku ofirno, tad je bilo mudovito.
ROM: Gdje crpiš inspiraciju?
Edo:Inspiraciju crpim svugdje, sad najviše iz svojih iskustava i iskustava ljudi oko mene.
ROM: Rudar je tvoj lajtmotiv. Zašto? Znači li to, da, iako si davno otišao iz Tuzle i Bosne, oni nisu iz tebe?
Edo: Rudar je lajtmotiv jednog vrlo bitnog mog dijela života i to je latmotiv koji me tjera na rad i na neodustajanje, i na svašta nešto… 🙂
ROM: Nakon bosanske epizode, uslijedio je Zagreb, pa Tel Aviv, a onda ponovo Zagreb. Gdje je bilo najbolje živjeti, a gdje stvarati?
Edo: U Zagrebu je najbolje živjeti, tamo bih htio ostati do kraja života. A u Zagrebu je najbolje i stvarati. U Tel Avivu sam se ponovo oženio, dobio dijete, odrastao sam još više, a to se sve poklopilo upravo s boravkom u Tel Avivu.
ROM: Koliko ti je Tel Aviv pomogao da napraviš otklon u muzici, ali i u životu uopšte, jesi li tamo uspio objektivno da sagledaš sve ono što stvaraš i što jesi? Šta si u Tel Avivu slušao, a šta si čitao, osim Hemona?
Edo: Što je tiče objektivnog sagledavanja, to mi je pomoglo mnogo, jer sam bio fokusiran na porodicu i na dijete, tako da sam se mogao ispuhati i ostaviti sve to po strani, a tek onda sagledati i napraviti ploču koja će izaći uskoro. Ne sjećam se šta sam još tamo čitao, ali, sada čitam Edgara Kereta, Pizzeria kamikaze se zove knjiga, Radeta Šerbedžiju sam čitao nedavno, njegovu autobiografiju, kao i Semezdina Mehmedinovića, Me'med, crvena bandana i pahuljica. Stonera sam krenuo čitati, pa sam odustao, to nije za mene, zaista mi nije sjeo.
ROM: Po povratku u Zagreb, počeo si da radiš na novom albumu. Sada si nedvojbeno zreliji i sve iskustvo te zasigurno obogatilo i oplemenilo. Koliko si to pretočio na novu ploču?
Edo: Uspio sam da sublimiram svoje iskustvo i iskustva ljudi oko mene i mislim da imam najbolju ploču u svojoj karijeri, do sada. Mislim da sam tek zagrebao neke stvari i da sam tek počeo ispipavati i istraživati i da će iduća ploča biti još bolja.
ROM: Da li više voliš da radiš velike koncerte, ili da improvizuješ po malim clubovima, bez opreme, miksete… ?
Edo: U posljednje vrijeme preferiram uređenija mjesta. Što sam stariji, amaterizar sounda mi sve više smeta, nadrkan sam što se tiče toga i sreća da imam DJ Soula koji ide sa mnom, i sreća je što imam mladog Robija, koji mi štela bend kad idem s njim.
ROM: Hip-hop je društveno najangažovanija vrsta muzike. Da li se danas previše ukazuje na loše stanje, a premalo djeluje? U trenutku dok svi pjevamo o miru u svijetu i antifašizmu, susrećemo najgnusnije oblike diskriminacije, segregacije, rasizma… Kako je to moguće?
Edo: Moguće je, i više je nego moguće. I o tome repam na novom albumu. Ja mislim da smo u mnogo boljoj poziciji po pitanju toga nego prije, samo, danas ljude više zanima senzacionalizam, loše vijesti, crnjaci, strah.
ROM: Šta bi poručio mladima? Kako da mladi ljudi ispravno tumače stvarnost i djeluju? Kako da postanu samosvjesni?
Edo: Ja se ne smatram nekim savjetnikom za mlade, pa im u tom kontekstu nemam šta poručiti. Mladima treba iskustvo, teško je biti samosvjestan sa 20 godina. Možeš pročitati sve knjige ovog svijeta, ali, moraš past. Mora ti neko jebat mater, moraš vidjet da će te ta cura prevarit, da će te taj prijatelj izdati. Moraš se razocarati u sve ono što postoji u svijetu, od tvog foldera nacije, tvog foldera religije, do svih ostalih foldera. To je sve laž.
ROM: Kad budeš imao kuću s roštiljom blizu jezera, 2-3 psa i hrpu prijatelja oko sebe, da li ćeš se polakomiti i prestati boriti i stvarati?
Edo: Onda ću uživati. Možda ću i prestati da radim, ustvari, kad ostarim, želim neku ugodu, mada bježim od komfora, jer mislim da komfor sjebava (op. a. sputava) čovjeka kreativno. Ostariti iz moje perspektive znači ne moći skakati na stageu i ne moći repati double time.
Udrimuski.ba / Vanja Šunjić / Visoko.co.ba
Ako želite preuzeti tekst ili dio teksta čiji je autor Visoko.co.ba, dužni ste navesti i postaviti link našeg portala kao izvor autorskog teksta! Isto se odnosi i na fotografije i video materijale čiji je autor portal Visoko.co.ba ili materijale koji su dati portalu na korištenje.
Član 14. Kodeksa za štampu i online medije BiH: Značajna upotreba ili reprodukcija materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja prava, osim ako dozvola nije navedena u samom materijalu.