Za Visoko.co.ba piše Ajla Čaušević
Danas je Prvi maj sveden na izlet, na meso, plastiku za jednokratnu upotrebu i muziku koja nadglasava svaku pomisao na nepravdu. Roštilj je postao simbol praznika koji je nastao iz krvi, štrajkova i otpora. Ironija je gotovo nepodnošljiva, slavimo rad bez radnika, prava bez borbe i slobodu koju više ni ne pokušavamo razumjeti.
Problem nikada nije bio u roštilju, problem je u zaboravu. U tome što smo pristali da nam se historija pretvori u kulisu za fotografije. Što smo dopustili da nas uvjere da su radnička prava završena priča, nešto davno izboreno i trajno osigurano. A stvarnost govori suprotno, radimo više za manje, živimo nesigurnije, pristajemo na ugovore koji ne vrijede ni papira na kojem su napisani i šutimo jer znamo koliko smo lako zamjenjivi.
Nekada su radnici znali da su zajedno jači, danas smo uvjereni da smo sami. Možda je to i najveća pobjeda sistema, razbiti solidarnost i prodati individualizam kao slobodu. Naučili su nas da gledamo samo sebe, da se “snalazimo”, da budemo “fleksibilni”, a fleksibilnost je samo ljepši naziv za nesigurnost.
Dok okrećemo meso na roštilju, okreću se i naši životi, ali bez naše kontrole.
Prvi maj je postao anestetik. Jedan dan u godini kada sebi dozvolimo da zaboravimo kako živimo preostalih 364. Dan kada se umor maskira zabavom, a nezadovoljstvo alkoholom i sokovima i baš onda kada bi trebalo da postavimo pitanja, mi pojačamo muziku.
Gdje su danas sindikati koji imaju snagu, a ne samo formu? Gdje su radnici koji vjeruju da promjena nije samo parola? Gdje je bijes koji pokreće, a ne onaj koji se ispuca u komentarima i nestane do sutra?
Možda najteža istina nije da smo izgubili prava, nego da smo izgubili naviku da se za njih borimo.
Jer prava koja se ne brane imaju jednu nezgodnu osobinu, ne nestaju odjednom, nestaju tiho, postepeno, gotovo neprimjetno, dok jednog dana ne shvatiš da više nemaš šta slaviti.
Ako je Prvi maj postao samo dan za roštilj, onda to nije zato što je borba završena, nego zato što smo je mi napustili.
Možda bi ove godine trebalo ugasiti vatru ranije. Smanjiti muziku. Pogledati oko sebe i postaviti jedno jednostavno, ali neugodno pitanje… Šta zapravo obilježavamo?
Sretan Prvi maj!
Visoko.co.ba/Ajla Čaušević
