DF-ov ministar iskoristio bolnicu u Zenici: Kako je 250.000 KM, umjesto za krv i lijekove, otišlo firmi Komšićevog saradnika?!

Na prošlogodišnjim općim izborima, DF – Željko Komšić u petoj izbornoj jedinici – čiji je privredni, politički, kulturni i društveni centar Zenica – osvojila je blizu 16.000. glasova. Glas DF-u, barem prema onome što je uoči izbora poručivao i obećavao lider te stranke, značio je glas protiv – korupciji, pljački, rođačkim, stranačkim, prijateljskim i svim drugim vezama koje su, nesumnjivo, vremenom od tog grada i šire regije napravili SDA-ovu bazu za pljačku i bogaćenje.
Grmio je, tada, iz sveg glasa Komšić kako je došlo vrijeme da kadrovi DF-a, nakon što stranka ostvari dobar izborni rezultat, uđu u vlast i prekinu dvodecenijsku praksu isisavanja budžetskog novca koji je transferiran u ruke i firme političkih istomišljenika, prijatelja i rodbine. Zvučalo je to tada, sjećaju se mnogi, poput neke od Betovenih simfonija – precizno, milozvučno i razigrano
AGONIJA BOLNICE U ZENICI: I, eto na bazi toga DF je nakon oktobarskih izbora 2014. postao treća stranka po snazi u Ze-Do kantonu. Podrazumijevalo je to ulazak u vlast i, u najmanju ruku, ispunjavanje važnih i golemih predizbornih obećanja. No, umjesto toga, pojedini  DF-ovi kadrovi  u kantonalnoj Vladi učinili su sve da u najkraćem mogućem roku pokažu da neko može biti bezobzirniji, bahatiji i korumpiraniji od svih oni SDA-ovih štetočina koje su dosljedno prozivali po predizbornim skupovima širom Ze-Do kantona.
Da sve  bude gore i bljutavije, ogledni primjer o kojem pišemo i koji će sve to potvrditi tiče se Kantonalne bolnice u Zenici. Opće je poznato kako ni uposlenici bolnice, baš kao ni njihov menadžment, usljed hroničnog nedostatka novca, ni sami ne znaju kako im polazi za rukom da obezbijede kakve-takve uvjete za hiljade svojih pacijenata. Ta bolnica nalazi se u višegodišnjoj finansijskoj dubiozi. Uprkos tome, uzevši u obzir važnost i prostor koji pokriva, bolnica  nekako izlazi na kraj sa silnim nedaćama. Svakako da je primarni i najvažniji zadatak obezbijediti osnovni medicinski materijal: zavoje, flastere, lijekove, šprice, infuzije, igle…
Preciznije, može se slobodno konstatirati kako bolnica funkcionira na bazi odloženog plaćanja obaveza prema brojnim dobavljačima.
Ovaj, nazovimo ga rendgenski presjek stanja u bolnici, u direktnoj je vezi sa početkom ove priče i silnim obećanjima lidera DF-a o jednakopravičnosti, antikorupciji, socijalnoj jednakosti za sve…  Konkretno. Ispred DF-a, na poziciji ministra zdravstva u Vladi Ze-Do kantona, nalazi se Bojan Gvozdenović. Riječ je o ministru za koga bi se, na osnovu ustupljene nam i analizirane dokumentacije, moglo reći kako je više vodio računa o zadovoljenju finansijskih apetita stranačkih kolega i njihovih firmi, nego što je uložio truda da izađe u susret vapajima menadžmenta bolnice i njihovim konkretnim zahtjevima.

SVE PARE JEDNOJ FIRMI: Alarmantno, zabrinjavajuće i strašno zvuče dopisi kojima se ministar upozorava na činjenicu da u toj ustanovi više nema ni zavoja, ni katetera, ni medikamenata… Naime, upoznat sa dopisima Haruna Šestića, v.d. direktora Kantonalne bolnice u Zenici, koji 19.03.2015. – objašnjavajući bezizlaznu situaciju u kojoj se bolnica našla u nedostatku  lijekova, medicinskog pribora i logistike općenito – piše „kako ni jedna karika u lancu nije pošteđena“, te da je to, između ostalog, i rezultat silnih dugovanja prema glavnim dobavljačima – ministar Gvozdenović umjesto razborite odluke kojom bi pokušao nadomjestiti dio dugovanja prema tri firme od kojih ovisi rad bolnice, donosi odluku o isplati 250.000. maraka na račun samo jedne firme!

Novac je uplaćen firmi „DIAMEDIC“ Sarajevo na ime izmirenja obaveza za nabavku reagensa. Odluka je donešena samo dan nakon alaramantnog Šestićevog pisma o nepodnošljivim uvjetima u kojima bolnica radi, uz sugestiju da se iznađe način da se glavnim dobavljačima izmiri dio dugovanja. Gvozdenović je, sada dolazimo do ključnog dijela koji možda ponajbolje oslikava stranačko-prijateljsku politiku Željka Komšića, novac uplatio firmi čiji je direktor Dubravko Barbarić. U vrijeme isplate 250.000 KM (20.03.2015.), Barbarić je bio član predsjedništva DF-a. Danas je u GO iste stranke, a nezvanično važi za intimusa Želja Komšića i jednog od financijera stranke.
Da pojednostavimo: DF – ov ministar u Vladi Ze-Do kantona uplatio je četvrt miliona maraka DF-ovom članu Predsjedništva i bliskom Komšićevom saradniku!
STRANAČKA DUŽNOST IZNAD SVEGA: Tako posmatrano, Gvozdenović je, kao resorni ministar, ovom uplatom ispunio svoju stranačku dužnost. Naravno, sve to pod uvjetom da se situacije poput ove mogu takvim zvati i ako su u skladu sa obećanjima lidera DF i njegovom vizijom o presijecanju prakse „guranja“ stranačkih firmi i bliskih suradnika.

Da jednu lošu odluku prati druga, obično lošija, pokazuje dokument u kojem resorni ministar nekoliko dana kasnije (25.03.2015.), pod krinkom kako Kantonalni zavod to nije u mogućnosti, odbija molbu menadžmenta bolnice o isplati 150.000 KM za nabavku prijeko potrebnih flastera, zavoja, vrećica za krv, infuzija, katetera i lijekova općenito.

U svjetlu i namjeri sa kojom govorimo o DF-vom papirnom antikoruptivnom zmaju, i ukazujemo na samovolju ministra Gvozdenovića, nije nevažno primijetiti kako firme „Globex“ Zenica i „MGM“ Kakanj možda na rukovodnoj poziciji nemaju direktore  koji su u vrhu DF-a, ili su istinski bliski sa Komšićem. Barem onoliko koliko je s njim blizak direktor „DIAMEDIC-a“.

Opet, gledajući u blisku prošlost vrijedi se prisjetiti detalja koji itekako koincidira sa ponašanjem Gvozdenovića, ili većinskog dijela DF-a danas. Bilo je to prije osam godina. Brojnim šetačima koji su se zatekli u ulici Maršala Tita u Sarajevu pažnju je privukao skupocjeni četverotočkaš, mercedesov dvosjed, ne jeftiniji od dvjestotinjak hiljada KM. U to vrijeme, auta ovog tipa bila su rezervirana za mafijašku kremu Sarajeva oličenu kroz Ramiza Delalića ili Nasera Keljemendija, odnosno za nekolicinu tajkuna izniklih iz stranačkih skuta vladajuće elite.
Ne malo iznenađenje za mnogobrojne šetače i prolaznike, tog ljeta 2007., uslijedilo je kada su vidjeli da iz automobila – koji košta taman onoliko koliko oni neće zaraditi za čitav svoj život – izlazi, „narodni predsjednik“, kako je sebe volio predstavljati Željko Komšić. Ubrzo, došavši pod udar medija, Komšić je vratio mercedes. Međutim, starih navika i prakse se, očigledno,  nije odrekao do danas.

Da jeste, možda bi Gvozdenoviću i Barbariću rekao da vrate novac, baš onako kako je on vratio mercedes. Jedno je sigurno, na bilo kojim narednim izborima, Komšićeva priča o borbi protiv korupcije i SDA-ovog kriminalnog naslijeđa, između ostalog, biće praćena sramnim transferom od 250.000 KM – novca u kojem su učestvovale njegove stranačke kolege i prijatelji.

Sve to događa se u trenutku dok pacijenti u krug zeničke bolnice ulaze sa zavojima i gazama koje sami kupuju, jer je bolnica ostavljena na milost i nemilost ljudima poput ministra Gvozdenovića.