A možda, ipak vojni udar, u Turskoj nisu pokušali izvesti vojnici / oficiri, šta ako su po Parlamentu iz tenkova pucale sudije, most na Bosforu blokirali maskirani tužitelji, a zračnu luku preuzele jake snage odvjetnika i sudskih vještaka?!
Nekako je teško vjerovati da turski oficiri nisu u stanju (kada se na to odluče, kada procijene da je došao vakat za akciju) provesti tehnički korektan vojni udar.
Kao što je nemoguće zamisliti turskog kuhara koji ne umije zgotoviti kebab, turskog mujezina koji nema pojma o okuisanju, režisera koji ne režira sapunice, ili navijača “Fenerbahcea”, ili “Galatasaraya” koji ne bi reprezentaciju vodio bolje od Fatiha Terima, tako nestvarno djeluje da se turski uficiri šeprtljavo, amaterski igraju državnog udara.
Čak i kad se zna da je u posljednjih petnaestak godina aktuelna turska vlast temeljito provjetrila vojsku (“duboku državu”, kako ju je vlast zvala i tretirala), opet to nešto ne štima kako bi trebalo…
Turska vojska gotovo pola stoljeća (od rata sa Grcima na Kipru 1974.) gotovo da i nema ozbiljnijih borbenih zadataka (ako zanemarimo permanentna, rutinska prepucavanja sa Kurdima i servisiranje američkih napada širom regije), od povremenih, cikličnih vojnih udara na što ih je sve donedavno obavezivao Ustav kao garanta očuvanja kemalističke sekularističke društvene baštine.
Valjda na prvim časovima praktične obuke u turskim vojnim školama pitomci-askeri izvode pokazne vježbe i manevre tipa “odjeljenje u napadu na televiziju” “, “Bataljon u usiljenom maršu na Turk Telecom”, ili “mješoviti tenkovski divizion u Predsjedničkoj palači”.
Čak su i buzdovani iz Generalštaba Jugoslovenske narodne armije koji su isplanirali vojni udar 2. maja 1992. godine u Sarajevu bili teorijsko-taktički potkovaniji i operativno konkretniji od turskih kolovođa posljednjeg vojnog udara u Turskoj.
TAYYIPE, DAJ MI ERDOGANA
Sve su tada školski obavili, kako piše u priručnicima “vojni udar za po-četnike”, uhapsili su Aliju Izetbegovića na Aerodromu (i kao bonus Zlatka Lagumdžiju, tada lidera opozicije), u zrak dignuli Glavnu poštu, poslali Fikreta Abdića na televiziju da se samoproglasi kalifom mjesto kalifa, izveli tenkove na ulice.
Nešto,što nisu mogli predvidjeti, ili ukalkuirati – to da će ih neko ipak pokušati spriječiti, zeznulo im je, inače, “samoodrživ” plan za uspostavu vojne hunte na vlasti u Bosni u Hercegovini.
Avion Evropske Unije kojim je Izetbegović davnog majskog popodneva sletio iz Lisabona pravo u ruke pučističkih oficira na butmirskom aerodromu bio je pravi “poklon s neba” za jugo-srpske generale. Izetbegović je za JNA kliku bio neočekivani, dobrodošli “Božiji dar”, kako je njegov prijatelj kojem je “ostavio Bosnu u amanet”, turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan, okarakterizirao propali vojni udar u Turskoj proteklog vikenda.
A možda, ipak vojni udar, u Turskoj nisu pokušali izvesti vojnici / oficiri, šta ako su po Parlamentu iz tenkova pucale sudije, most na Bosforu blokirali maskirani tužitelji, a zračnu luku preuzele jake snage odvjetnika i sudskih vještaka?!
Jer, zbog čega bi njih hiljade bilo, bez veze, što bi se reklo “nabigajri hak” uhapšeno, ili smijenjeno?!
Samo dvadeset četiri sata prije nego što će ulicama turskih gradova poteći krv vojnika, policajaca, civila (blizu 300 mrtvih i nekoliko hiljada ranjenih), vozač-samoubojica je u sadističkom pohodu ubio preko 80 i ozlijedio više od 300 ljudi na ulicama Nice.
Od prvog napada terorista na list “Charlie Hebdo” prije godinu i pol do danas je ubijeno blizu 250 ljudi u terorističkom nasilju u Francuskoj. Javnost pritišće predsjednika Hollandea da bude
energičniji, odnosno ubitačniji, ne u Siriji, ili Iraku, nego na domaćem terenu..
Njegov premijer Manuel Valls je izviždan i posramljen na sahrani u Nici u koju se on nije usudio doći.
Hollandeovu “popustljivost” (merhametluk) ne samo prema teroristima, nego svim useljenicima ne kritiziraju više samo osokoljeni fašisti predvođeni gospojom Le Pen, nego i bivši predsjednik Nikolas Sarkozy, koji traži preventivnu represiju, hapšenja, stavljanje električnih narukvica useljenicima kako bi ih se kontroliralo u svakom trenutku.
Prema informacijama francuskih sigurnosnih službi u toj zemlji živi između 11-12 hiljada osoba koje se tretiraju kao “vjerodostojna prijetnja sigurnosti zemlje”, mahom radikaliziranih islamista.
(Zlikovac iz Nice Mohamed Lahoualel Bouhlel nije spadao u takve).
GILJOTINA BEZ PROPISA
Kako bi francuska javnost reagirala u slučaju da je predsjednik Hollande masakr u Nici tretirao kao “Božiji dar” i preko noći pohapsio sve registrirane sumnjivce, a usput i bezbjednjake, policajce, tužitelje koji su bili “neaktivni”?
Vjerovatno sa većinskim odobravanjem.
Bi li francuski Parlament odobrio prijedlog predsjednika Republike, da se nakon 35 godina od njenog konzerviranja, giljotina ponovo aktivira kao “ruka pravde”?
Nije nemoguće, jer kao i u Turskoj, kako tvrdi njen lider “narod traži likvidaciju zločinaca”.
I prije nego što su pravomoćno proglašeni zločincima.
Nije jednom volja naroda pretočena u nasilje, zločine, teror, diktaturu sa demokratskim legitmitetom. Curchil je valjda rekao da ako hoćete da vam se zgadi demokracija, popričajte pet minuta sa prvim prolaznikom na kojeg naiđete.
Ja sam svoga pronašao jučer: “Uh, baš sam se uzbihuzurio bio, sve dok se Erdogan ne pojavi na televiziji. Valj'o je našoj sirotinji tokom ovog ramazana, čudo jedno, Allah mu lijepo zdravlje dao.”.
“I što više ovakvih, plahih, mubarek vojnih udara”, odgovorih.
Ako želite preuzeti tekst ili dio teksta čiji je autor Visoko.co.ba, dužni ste navesti naš portal kao izvor autorskog teksta! Isto se odnosi i na fotografije i video materijale čiji je autor portal Visoko.co.ba ili materijale koji su dati portalu na korištenje.
Član 14. Kodeksa za štampu i online medije BiH: Značajna upotreba ili reprodukcija materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja prava, osim ako dozvola nije navedena u samom materijalu.