Čista visočka duša Matea Kalajdžić: “Glavu gore! Ništa u životu nije izgubljeno”

Da život zaista piše čudne sudbine dokaza je mnogo, kao i primjera da određeni hendikepi ni u kom slučaju ne treba da znače povlačenje, nego baš suprotno. Najbolji pokazatelj za to je mlada Visočanka Matea Kalajdžić koja je od svog rođenja slijepa, ali koju to nikada nije spriječilo da na sve načine živi život “punim plućima”. Matea je osoba koja će vam uvijek popraviti dan, izmamiti osmijeh na lice ili otpjevati jednu pjesmu iz duše. Djevojka koja se od malih nogu bavi pjevanjem, uživa u umjetnosti i muzici generalno, može biti primjer svima kako se treba odnositi prema životu.

“Rođena sam 19. decembra 2000. godine i potpuno sam slijepa osoba. Rođena sam dosta ranije, još u šestom mjesecu trudnoće, sa svega 900 grama. Meni je nezamislivo, kada ovo izgovaram, i prolazi mi kroz glavu kako sam bila mala i šta sve ta nedonošćad prežive. Zaista je istina kada ljudi kažu da smo jaki. Nakon toga sam prebačena u inkubator i mislim da sam čak i mjesec dana bila u njemu. Kao posljedica toga pojavilo se moje odsustvo vida, ja bih to tako nazvala, jer ne volim reći sljepoća pošto mi to zvuči crno. Dakle, to je uzrokovano prejakim svjetlom u inkubatoru, tako su barem meni objasnili. Jedino što je ostalo je svjetlost na lijevom oku pa tako mogu opaziti sunce kada je baš jako, ali ne mogu razlikovati dan i noć”, ističe Matea, koja je osnovnu školu pohađala u Centru za slijepu i slabovidnu djecu i omladinu u Sarajevu, gdje joj na početku i nije bilo baš jednostavno, pošto je, priznaje, imala veliki strah od svega.

STRAH JE U POČETKU BIO NAJVEĆI PROBLEM

Nedavno je bila u posjeti bivšoj školi i tom prilikom je pitala svoje profesore da li se sjećaju kada je prvi put došla i kada je sve vrijeme držala svoju učiteljicu za ruku.

“Nije ona nije mogla otići bez mene i plašila sam se biti sama. Plašila sam se samoće. Čak i kad je moj rahmetli dedo Tarik vozio automobil po gradu i stajao da natoči gorivo, ja bih čak i tada izražavala želju da ga držim za ruku. Tako da su mi i ti prvi dani u školi najviše u sjećanju zbog te činjenice da sam bila jako plašljiva. Kasnije sam se oslobađala, mada nikad nisam, pošto je to škola internatskog tipa, pristala da ostanem u internatu. Hvala mojoj porodici, posebno mom dedi koji se jako mnogo žrtvovao da me vozi od Visokog do Sarajeva. Jako je važno meni kao slijepoj osobi da se što prije oslobodim tog straha da bih mogla dalje u život. Ni sama se ne sjećam tog momenta kada sam se oslobodila straha, ali sam se od osnovne škole polako oslobađala i upoznavala teren, jer smo u školi imali orijentaciju, učenje i kretanje sa bijelim štapom. Mislim da je ključni preokret nastupio kada je u drugom razredu došla još jedna djevojčica sa mnom u klupu i tada sam se malo opustila. Drago mi je da je tako bilo, jer ne bih mogla sebe da zamislim da grčevima koje sam imala na početku školovanja.”

Od ranog djetinjstva, samog progovaranja, pokazala je želju u kojem smjeru bi voljela da ide. Kako sama ističe, uvijek je voljela razgovor i muziku, a rodbina joj je često pričala da je kao beba odbijala da zaspi ako nema muzike u pozadini. Upravo muzika joj je sada glavni pravac kretanja u životu.

“Sa devet godina sam se prijavila na svoje prvo takmičenje, a u pitanju je bilo dječije takmičenje Talent time na TV Hayat. Meni je sve to bilo nepoznato, to je bio moj prvi susret sa kamerama i sa snimanjem, što nikad do tada nisam imala priliku osjetiti. Imala sam veliku tremu, još onakva emotivna kakvu me svi znaju, trebala sam da stanem na binu i da nastupim pred žirijem. Pitala sam se kako će to sve njima izgledati i da li će me kritikovati. Sjećam se da su me voditeljice i svi ostali čuvali kao kap vode na dlanu, a sve je trajalo 5-6 sati. Izašla sam na scenu, predstavila se, sve je prošlo kako treba i krenula je pjesma. Sjećam se da sam prvi put uzela bežični mikrofon i sa matricom otpjevala sevdalinku ‘Karanfile cvijeće moje’, što je mnoge iznenadilo i zasigurno natjeralo na razmišljanje otkuda tako mala djevojčica da pjeva sevdalinku. Žiri je bio oduševljen, a sve to je izazivalo suze kod mene jer sam bila strašno emotivna”, objašnjava Visočanka.

ŽIVOT ISPUNJAVA MUZIKOM I UMJETNOŠĆU

Dok je išla u treći razred osnovne škole i bila članica hora, u istom tom periodu se uključila u muzičku školu i kreće na časove harmonike, a jedno vrijeme je pohađala i solo pjevanje, što joj je pomoglo da se izgradi i da njen glas bude kvalitetniji.

“Solo pjevanje mi je mnogo pomoglo, jer sam do tada bila u grču, i moj glas je tek tada došao do izražaja. Vremenom sam uz pomoć profesora solo pjevanja i mojih Visočana savladala sve to. Jedan od mojih prvih većih nastupa je bio sa pjesmom ‘Jangija’ koju je napisao visočki kompozitor Adnan Bajramović. Pjesma vuče na sevdalinku i sjećam se da su svi bili oduševljeni kada su je čuli, a bilo je i suza, moram priznati. Pjesma se mora pjevati sa emocijama i kad god sam je pjevala, naježila bih se na određenim dijelovima. Nakon određenog vremena stigla je i druga pjesma. Jednu noć mi se javila Mensura Bajraktarević, inače veoma kvalitetan kompozitor i kćerka naše poznate pjevačice Hasibe Agić te putem poruke poručila da ima pjesmu za mene i poslala mi dio. Brzo se okupila ekipa, instrumenti su već bili spremni i u roku od nekoliko dana došla je numera ‘S pjesmom do snova’. Već se u samom naslovu vidi poruka pjesme, koja je također divna. Iako ne vidim, mene mnogo vodi osjećaj te smatram da je i spot bio nekako lijep, jednostavno onakav kako sam i sama željela – priroda, ja, moj glas i poruka. Mensuri sam rekla da je pjesma pisana po damaru, po otkucajima mog srca”, rekla je Matea, koja je veoma aktivna na društvenim mrežama.

“Mnoge čudi ili se plaše pitati kako koristim društvene mreže, kako koristim mobitel i slično. Ja potpuno normalno koristim mobilni uređaj i sve društvene mreže. Moj telefon ima govornu podršku ili govorni program. Oni čitaju svaku ‘mrvu’ onoga što se vidi na ekranu, tako da ja, npr. kako pišem poruku, potpuno normalno mogu da se snalazim po tom pitanju. Tako je i po pitanju čitanja knjiga, tekstova i slično. Na početku ljudi nisu mogli shvatiti da sve sama koristim, ali je zaista tako, sve samostalno i ravnopravno sa ostalim radim”, objašnjava.

NIŠTA U ŽIVOTU NIJE IZGUBLJENO

Oko sebe ima veliki broj prijatelja i to je ono što joj također život čini još ljepšim.

“Ljudi u mom gradu me nikada nisu gledali kao osobu koja ne vidi, kao nekoga ko ima neki hendikep, nego su me gledali kao sugrađanku, kao čovjeka i to me uvijek ispunjavalo i ispunjavaće me do kraja života. Meni mnogo znači razgovor. Volim prošetati gradom i sresti drage ljude te mislim da nema lica koje mene ne prepoznaje i lica koje ja ne prepoznajem. Stopljena sam sa ovom čaršijom”, naglašava Matea i dodaje kako bi voljela da ljudi kada pomisle na nju, da im u mislima bude jedna emotivna, iskrena, društvena osoba i osoba koja u sebi nosi jednu ogromnu želju za životom, želju za razgovorom i koja ne može da se zamisli bez umjetnosti. Istovremeno, ima poruku za sve one koji imaju određene probleme ili hendikepe u svojim životima.

“Moja poruka svima je da ništa u životu nije izgubljeno. Ljudi, nikad nije kasno! Glavu gore! U kojoj god fazi života bili, možete krenuti naprijed. Sve dok nas ima tu gdje jesmo, sve dok smo tu, dok postojimo mi možemo ići naprijed. To sam doživjela na svojoj koži i kompetentna sam da o tome govorim. Život je čudna stvar i treba se iskoristiti baš onako kako se želi, kako te srce vodi, jer život je samo jedan. I naravno, ponoviću, nikada ništa nije izgubljeno. Ja kao slijepa osoba smatram da sam već mnogo toga postigla u životu, iako me čeka još možda sto puta toliko, već smatram da sam na dobrom putu”, poručila je hrabra Visočanka i zahvalila se svima koji su sve ove godine uz nju.

“Ima mnogo ljudi kojima bih se željela zahvaliti. Prije svega Adnanu Bajramoviću, koji mi je napisao prvu pjesmu i pomogao da se za mene čuje te da to u pravom svjetlu, na najbolji način, dođe do drugih. Ne samo u Visokom, za Visočane, nego i mnogo šire. Tu je neizostavna i ekipa koja je radila na toj pjesmi i svi ti muzičari su bili uz mene od samog početka. Tu je naravno Suad Pašić Paja, kojeg ja zovem ‘moj treći dedo’ i zaista je tako. Onda je tu Mirza Trbonja, koji me često prati na gitari i koji me mnogo puta spašavao pred moje nastupe, a sva naša druženja bude zaista divne emocije. Na harmonici je bio Abid Nevesinjac i uvijek je bio voljan da me prati. Moram spomenuti i mog najboljeg prijatelja Adnana Koljenovića, također muzičara, i nama je srce puno kada nas neko zovne da mu nešto zapjevamo. Drago mi je da imam nekoga takvog uz sebe sa istim interesima za muziku, koji je uvijek voljan da pjeva i da se druži. Kada su drugi gradovi u pitanju, onaj koga uvijek stavljam na prvo mjesto je maestro sarajevski Almir Hukelić Aka, koji je sam izrazio želju, što je meni bilo nezamislivo, da mi za moj 18. rođendan pokloni jedan cover odnosno obradu jedne pjesme. Ja sam zaista bila u blagom šoku, kao i moja porodica. On je kasnije došao u Visoko, upoznali smo se i krenula je jedna divna saradnja i veliko prijateljstvo. Sa njim sam ušla i u studio svjetske klase, studio Marina Meštrovića, što je bilo ogromno za mene. Također, moram ponovo spomenuti i Mensuru Bajraktarević, jer svi oni su me tako dobro prihvatili da zaista nemam riječi. Kasnije sam ušla i u Akademiju Ake Hukelića ‘Pink Panter’, koja u svom sastavu ima školu gitare i školu solo pjevanja i ponosna sam što sam dio svega toga. Svi su me prihvatili kao sestru, kao dugogodišnju prijateljicu. I zbog svega toga kažem da se ne plašim da će nekada izostati podrška, posebno u Visokom i Sarajevu, a vjerujem i širom naše zemlje”, sa ponosom reče Matea.

“Izradu ovog teksta podržala je Američka agencija za međunarodni razvoj (USAID) kroz projekat PRO-Budućnost. Sadržaj ovog teksta ne odražava neminovno stavove USAID-a ili Vlade SAD-a”.

Visoko.co.ba/Neven K.