Čemu izvinjenja – pale ribizle ih ne čuju

Šokantne vijesti prestižu jedna drugu. Naser Orić uhapšen; sandžački muftija Zukorlić izjavio da je Aleksandar Vučić dobrodošao u Srebrenicu; mlad čovjek bosanskog porijekla izveo ubilački napad u drugom po veličini austrijskom gradu Grazu i pri tome ubio Bosanku koja se udala sedmicu ranije…

Ima li više ikakvog čvrstog oslonca za razum? Kome vjerovati, u koga se pouzdati, uz koga stati? Kako će na nas svijet gledati i da li nam je uopće važno kako gledaju?

Zvanično, trgovina ljudima je protuzakonita, a Orić je ipak žrtva transfera. On je već imenovao jednog od krivaca za pad Srebrenice, ali nije glasno izgovorio imena glavnih kreatora veleizdaje. Kako je to Vučić “dobrodošao” u Srebrenicu ako je izjavio da za jednog ubijenog Srbina biće ubijeno sto Muslimana? U sarajevsku Begovu džamiju ušao je u cipelama, što se ne bi dogodilo da mu tu podcjenjivačku aroganciju “neko” nije dopustio. Da li je Alen Rizvanović bio prethodno hipnotizirana dirigovana figura uhvaćena kandžama nevidljivog ISIL-ovca da izazove potres u Austriji koja je udomila brojne izbjeglice iz Bosne? Navodno, ne radi se o terorističkom činu. Međutim, nije li svaki svjesno izveden napad na slobodu i tjelesni integritet druge ličnosti – terorizam? Teror je posljedica bjesnila i ludila, uslovljenog vjerskim, političkim, ili osobnim psihopatskim ili sociopatskim porivima, sračunat da izazove destrukciju, strah, paranoju, demoralizaciju, nesigurnost, nepovjerenje, sankcije, hajke, ratove, gubitke, invalidnost, teške traume, sunovrat svih pozitivnih tekovina civilizacije… Osim toga, nisu li nedavno najavljeni napadi u Europi? Konkretnije, na Balkanu. Još konkretnije – u Bosni.

Kojoj “sivoj eminenciji” ide u prilog stanje “što gore – to bolje”? Kome je potreban teatar apsurda i ko to svakom zlu pali zelene fenjere? Ne, nemojmo ni slučajno pomisliti da bi se persona mogla zvati William Jefferson, popularniji kao Bill, koji će, tako se nagađa, također prisustvovati dvadesetogodišnjici genocida, kao “neko”, ko se uvijek vraća… Nemojmo biti zakleti zavjerenici kojima se spočitava pomanjkanje inteligencije i koji olako vjeruju da će im crna mačka presijecajući liniju njihovog kretanja donijeti im nesreću. Kako bi to mogao biti Bill, nije on onaj „Divlji“. Ovaj je tako mio, dobrotvor, gotovo svet… ne bi on to mogao spakovati „svojim“ Bošnjacima… Nije čak ni neko još sivlji od njega, nema takvih. Nećemo ići toliko daleko pa se usuditi optužiti za Princezinu smrt samu Kraljicu. Nismo mi takvi. Kod nas se majka poštuje, a did je did.

Mi se možemo zavaravati, jeste u pitanju teror, nije teror – bitno je šta će misliti prosječan Austrijanac. No, u čemu nema dvojbe, ako se Vučiću dopusti da dođe u Srebrenicu – nevezano za oslobađanje Nasera Orića, čak i da ga puste iz pritvora do 11. jula – čak i da se Vučić spusti na koljena pred sjenima pomorenih Srebreničana, a ne prizna javno da se tu dogodio genocid, ne učini li Vučić tako, ko god da bi mu dopustio prisustvo u Potočarima, tek teatralno-pokajničko, bio bi sudionik u terorističko-genocidnom činu. Ubijenima je potreban mir, potrebno je odati im dužno poštovanje, a ne sadističko hipokrizijsko izvinjavanje bez trunke istinske samilosti. Čemu izvinjenja – pale ribizle ih ne čuju. Teror je teror. Ispaštanje posljedica mora biti dugotrajno, toliko dugo dok i iz posljednje manijakalno oboljele podsvijesti ne ispari iracionalan nagon da se nedužnom biću nanesu bol i neprolazna patnja.