Amela Jusufović: Jangija – mračna tačka visočke historije ali i svijetli primjer ljudske solidarnosti i humanosti

Jangija! Jangija! Te daleke prohladne novembarske noći 1911. godine, riječi su koje su se mogle začuti iz usta svakog Visočanina ili prolaznika koji se tu noć zadesio u ovoj do tada mirnoj varošici. Glasovi, urlici nemoći, straha i panike, pred vatrenom stihijom, koja je bila nemilosrdna i gutala sve pred sobom… Za tačan datum visočke “ Jangije “ u literaturi se pominje 11. novembar i tada se svi prisjećamo tog velikog požara. Uvidom u dnevnu štampu i način na koji su izvještavali tadašnji mediji pominje se 24. novembar 1911. godine. I jedan i drugi datum je relevantan, ali nama je bliži i ustaljeniji termin 11. novembar, budući da je to aktivno računanje vremena, dakle, po gregorijanskom kalendaru. Naime, u vremenu kada je Visoko zadesila ova nesvakidašnja nesreća, vrijeme se računalo po julijanskom kalendaru, a razlika između ova dva načina računanja vremena je 13 dana, tako da je u noći  sa 23. na 24. novembar izbio požar, što bi odgovaralo 11. novembru po aktuelnom računanju vremena. Tek kasnije kada je prihvaćeno praćenje vremena po gregorijanskom kalendaru, taj prvobitni datum je prilagođen aktuelnom kalendaru. Pisani izvori i sjećanja koja se generacijama prenose, kao svjedoci toga vremena ukazuju na pravu nesreću i metež, koji je zavladao među stanovnicima.Iako su se borili na razne načine sa vatrenom stihijom, pred njihovim očima nestajale su kuće, domaćinstva, dućani,hambari, pojate i skloništa za životinje… Do temelja izgorila je medresa, stara Beledija i Šadrvanska džamija, veliki dio čaršije, dio starih visočkih mahala, sve to pretvoreno je u vrlo kratkom vremenu u  zgarište. Smatra se da je oko 450 kuća tu noć izgorilo, što je zauvijek promjelilo izgled one izvorne visočke čaršije i pojedinih mahala. Očito da je gusti stil gradnje, vjetar, te materijal od kojih su građene nastambe u to vrijeme: pruće, ćerpić i šindra, bili poticajni faktor ubrzanom širenju neukrotivog plamena, iza kojeg su ostali samo poneki temelj i gusti dim. Osim što su ostali bez svojih ognjišta, stari Visočani ostali su i bez materijalnih sredstava za život, bez prihoda, bez stoke i živine, bez žita, bez dućana i radnji u kojima su radili, a smatra se da je bilo i ljudskih žrtava. Potpuni jad i očaj je vladao visočkom čaršijom u tim danima.

Ali da ne bude sve tako mračno i da u svakoj nesreći postoji i danak neke sreće pokazala su i dešavanja koja su tokom i nakon nesreće uslijedila. Gledajući iz današnje perspektive, ta ljudska solidarnost i pomoć koja je u Visoko pristizala iz svih dijelova je fascinantna i za svaku pohvalu. Svako je pomagao koliko je mogao, te se stiče dojam suosjećanja i empatije prema svakom čovjeku. U prvom planu i oni koji su lokalizovali požar bili su vatrogasci, vatrogasna društva iz Zenice i Sarajeva, koja su kao i danas heroji u najtežim trenucima. Naravno, borbu domaćeg stanovništva, onu psihičku i fizičku stavljamo u prvi plan i ne smijemo je nikada zaboraviti. Te dane, sedmice i mjesece u Visoko su stizali mnogi visoki dužnosnici, a prvi među njima bio je predstojnik odjeljenja Zemaljske vlade, a zabilježeno je da je novčana pomoć pristizala iz Sarajeva, Tuzle, Cazina, Rogatice, Nevesinja, Beograda. Osnovana su razna udruženja, kao i odbori s ciljem pružanja pomoći požarom pogođenim građanima, kao i programom podrške obnovi zgarišta i kreiranja nove slike grada. O angažovanju i humanosti okolnih područja, predanja govore da su u Visoko stizali čak vrući hljebovi, skupljani su pojedinačni i grupni dobrovoljni novčani prilozi, tako da je Visoko bilo na putu efikasne i brze obnove. Poznati inžinjeri, majstori, tehničari učestvovali su u historijskoj obnovi dijela grada, a ćerpić, pruće i šindra zamijenjeni su ciglom i crijepom. Svi su na neki način pokazali odgovornost, solidarnost i humanost u teškim vremenima visočke historije. I danas im hvala na tome.

Visoko je mnogo izgubilo usljed požara, duh i izgled one stare  čaršije i tradicionalne arhitekture, ali ipak je dobilo izglednovog modernog mjesta, sa obrisima novog arhitektonskog izražaja, stila gradnje prožete orijentalnim i zapadnim elementima.

U znak sjećanja na visočku “ Jangiju “ i stare Visočane- pogorjelce, svjedoke ovog katastrofalnog požara, kao i zahvala svim herojima i učesnicima u saniranju i obnovi visočke čaršije.