Aleksandar Hemon: Nacionalizam je slijepi put, uvijek dovodi do konflikta ili kolapsa

Aleksandar Hemon, pisac, esejist, kolumnist, scenarist i profesor koji već duže vrijeme živi u SAD-u, ovih dana boravi u Sarajevu, svom rodnom gradu. Njegovu posjetu glavnom gradu BiH iskoristili smo za razgovor o novoj knjizi, o radu na četvrtom nastavku “Matrixa”, ali smo ga upitali i za komentar trenutnog političkog stanja u SAD-u i BiH.

Naime, ovaj utjecajni pisac nedavno je održao sarajevsku promociju svoje nove knjige “Moji roditelji: Uvod” u bašti Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti BiH, a večeras je, na zahtjev mnogobrojnih ljubitelja pisane riječi Aleksandra Hemona, promocija ponovljena u knjižari Buybook.

Interesantno je i to da je prije nekoliko dana objavljena informacija da će Hemon učestvovati kao jedan od scenarista na četvrtom nastavku “Matrixa”, sci-fi avanture, i to rame uz rame s Lanom Wachowski i Davidom Mitchellom.

“Ja sam napisao već nekoliko scenarija zajedno s Lanom Wachowski i Davidom Mitchellom. Naime, Lana je pozvala David i mene da zajedno s njom radimo na drugoj sezoni Netflixove serije ‘Sense8’. Ona je htjela da skupa radimo i na trećoj sezoni, ali je serija otkazana. Rad na ‘Matrixu’ je sasvim slučajno iskrsnuo. Warner Bros, koji ima prava na ‘Matrix’, već neko vrijeme želi raditi na nastavku i dugo su tražili da ekipu čine Lana i njena sestra Lilly. Lilly se više ne bavi filmom, Lana je, s druge strane, pristala, ali pozvala je opet Davida i mene da radimo s njom. Finalna verzija je već otišla prema studiju Warner Bros i oni su prije nekoliko dana odobrili produkciju”, govori nam na početku Aleksandar Hemon.

“Moji roditelji: Uvod” je nedovršeni narativ o generaciji roditelja

On nam priča da je njegova nova knjiga “Moji roditelji: Uvod”, koju ovih dana promovira u Sarajevu, proizašla iz zapisa njegovih razgovora s roditeljima koji su mu, ističe, vrlo prijali, ali dodaje kako je i njegovim roditeljima bilo drago na ovom nivou razgovarati s njim.

“Ja volim svoje roditelje i cijenim ih. Njihova životna priča je ujedno životna priča njihove generacije, naročito onih koji su završili u dijaspori. Te priče su dobre i veoma su vrijedne iako su zanemarene. To je generacija koja je odrastala u Jugoslaviji, koja je gradila Jugoslaviju i koja je izašla iz siromaštva u onoj Jugoslaviji, koja je doživjela njen raspad i, u konačnici, koja je bila prinuđena na promjenu životnog prostora, što je bilo traumatično. Ja sam naučio da načini na koji oni poimaju svijet imaju logike i da su vrijedni razmatranja”, istakao je on.

Iako je riječ “Uvod” na kraju naslova njegove nove knjige kod mnogih izazvala pomisao da će njegovo novo djelo imati nastavak, on je rekao kako je priča njegovih roditelja i generacije njegovih roditelja tako velika da se ne može pokriti jednom knjigom, ali je naglasio kako to ne znači da će on raditi na nastavku.

“Moja lična iskustva su materijal ili dio materijala koji meni služi za pisanje književnosti. Smatram da imam višak iskustava na izvjestan način, a i teže mi je da zamišljam stvari s kojima nisam imao nikakav dodir. Ja obično dodajem stvari na iskustvo, što uključuje i priče drugih, tj. interakciju i komunikaciju. Znači, moja lična iskustva su samo cigle kojima gradim katedralu. Ja smatram da je nemoguće da se stvara neovisna književnost od ličnih iskustava koja su nužno upisana u jezik. Priča može biti smještena 500 godina u prošlost ili budućnost, na neku izmišljenu planetu, govoriti o neljudskim bićima, ali pisac operira jezikom u koji su upisana iskustva”, dodao je ovaj pisac i profesor.

Književnost je u isto vrijeme i više i manje važna od politike

Aleksandar Hemon dolazi iz porodice u kojoj je otac Ukrajinac, a majka Bosanka, do početka rata živio je i odrastao u BiH, a u ratu se našao u Chicagu gdje je i ostao. On je u nekoliko navrata spomenuo kako ima jedan vrlo složen identitet, a u razgovoru s nama je ponovio kako je identitet uvijek kompleksan.

“Jedna velika šarena laža nacionalizma je priča da je on jednostavna kategorija koja se lako može organizirati te da je nacionalni identitet jedini važan i da se na njemu zasniva kompletan život. U mom slučaju, svaki identitet je kompliciran, ali nije da ja imam kompliciran identitet, a da neko drugi nema. Međutim, neki ljudi u različitim zemljama i kulturama imaju privilegiju da se prave da su jedno i iz toga crpe neke koristi. Ta redukcija identitetske kompleksnosti je operacija nacionalizma, rasizma i fašizma. U osnovi, rasizam uvijek nekoga reducira na jednu stvar koju kasnije odbacuje kao nelegitimnu. Ja pišem na dva jezika, na neki način živim u dvije zemlje, a također se i moji prijatelji, poznanici i porodica nikako ne mogu reducirati na jedno”, pojašnjava Hemon.

Kada smo ga upitali koliko je danas književnost politički angažirana, on nam je rekao da su svi tekstovi do neke mjere politički, ali da ne moraju biti politički na eksplicitan način. Drugim riječima, govori da je djelo u kojem se lik ili narator opredjeljuje za koga će glasati na sljedećim izborima bezvrijedno na svaki način, a napominje da je književnost u isto vrijeme i više i manje važna od politike. Manje je važna jer ne mijenja život na način na koji politika mijenja, ali je više važna zato što politički akteri prođu i više ih se niko ne sjeća, dok pisci ostaju.

“Globalno jačanje desnice je očigledno, ali nije ravnomjerno. AfD je izgubio u Njemačkoj, Marine Le Pen je de facto eliminirana kao opasnost u Francuskoj, Viktor Orban je preuzeo vlast iako nije počeo kao nacionalista, a Salvinijeva vlada u Italiji je pala i ko zna šta će biti dalje. U SAD-u je u toku borba. SAD nisu osvojili fašisti, ali su se digli do zabrinjavajućeg nivoa. Da budemo iskreni, Trump je i dobio izbore u SAD-u zbog glasačkog sistema, ne zbog podrške građana. Od većih gradova mu je jedino Oklahoma City pružio podršku, a New York, Chicago i San Francisco su glasali za Hillary. Međutim, novo je da fašisti djeluju i izvan polja politike. U pojedinim predjelima već je došlo do oružanih napada fašista, ubijaju ljude, a teško je predvidjeti ishod ove situacije. Postoje priče u kojima je Donald Trump bačen na koljena naredne godine, a isto tako je moguće da Trump opet dobije. Moguće je da Trump izgubi, ali da odbije sići s vlasti, što bi prouzrokovalo ustavnu krizu sličnu ovoj u dejtonskoj BiH”, kaže Hemon.

Priča nam kako je danas Republikanska stranka u SAD-u dosta radikalnija nego prije. Ističe kako je rukovodstvo ove partije u jednom trenuku ozbiljno razmatralo da je učini raznovrsnijom, ali da je ta opcija potpuno poražena i da je trenutno njena glavna ideologija bijeli nacionalizam. On je također podvukao da je, na ideološkoj ravni, trenutno stanje u SAD-u slično predratnom stanju u BiH.

“Bilo je vrijeme kada se mislilo da su nacionalne stranke u BiH izraz nacionalnih težnji i da se tu može izroditi neki kompromis. SDS je uvijek bio radikalan, ali manje na početku, na višepartijskim izborima. U SDS-u su bili nacionalisti vrijedni prezira, ali još nisu u to vrijeme zagovarali genocid. Dakle, oni su vremenom maligno alterirali. Slično je i s HDZ-om. Međutim, kada se prolije krv, kada se partija definira kao fašistička, to je put bez povratka. Davno sam primijetio, i to je vrlo zanimljivo, da u BiH nacionalistički političari zagovaraju status quo i da glasačima ne daju čak ni lažnu nadu. U SAD-u političari lažu, a u BiH su glavne predizborne parole ‘bolje mi, nego oni’ bez ikakvih obećanja za bolje sutra. Morate znati da je nacionalizam slijepi put, uvijek dovedi do konflikta i/ili kolapsa”, kategoričan je Aleksandar Hemon.

Nick Cave & The Bad Seeds, električna gitara i Liverpool

Svi koji bolje poznaju Aleksandra Hemona znaju da su vrlo važne tri stvari u njegovom životu Nick Cave & The Bad Seeds, električna gitara i fudbalski klub Liverpool. On nam je objasio zašto su mu toliko bitni.

“Iako ne sviram više, volim i dalje poslušati Nicka Cavea & The Bad Seeds, a utakmice Liverpoola redovno pratim. Moji drugovi iz benda su u inoszemstvu, a bubnjar je poginuo u ratu. Bend u kojem smo svirali je postojao godinu, ali moram naglasiti da to nije bilo ništa ozbiljno. U svakom slučaju, mislim da mladi trebaju imati neku kreativnu eksperimentalnu grupu gdje mogu pokušavati i provaljivati se, da vide šta umiju, a šta ne. Ja sam udario u plafon svoje kreativnosti nakon godinu, a drugi gitarista iz našeg benda živi u Californiji gdje i danas svira. Ja čim sam našao djevojku nakon godinu nosanja gitare rekao sam sebi: ‘Ovo je dosta dobro, uspjeh’. S obzirom na to da sam našao djevojku uz moje skromno gitarsko umijeće, mislim da sam uspio”, govori nam kroz smijeh Aleksandar Hemon.

Iako je, kako nam priča, vrijeme u mladosti “tračio” sviranjem u bendu, govori kako bi to sve ponovio kada bi imao mogućnost da se opet rodi. Ipak, ističe da bi ovaj put naučio muzičku teoriju, govori da bi savladao čitanje muzike, njeno sviranje i sve što ide uz to.

“Moja istinska ljubav prema Liverpoolu javila se tamo 70-ih godina i trajala je sve do Heysela. Kada sam stigao u SAD i kada sam pobliže počeo pratiti engleski fudbal, tj. kada mi je fudbal nedostajao i to ne na nivou igre, već na nivou mitologije, onda su mi se pomalo vratile nostalgične slike kako smo kao djeca gledali osvajanje liga i kupova. Tada sam se opet naložio, Liverpool je postao moja prava strast, a od tada sam u nekoliko navrata bio na stadionu Liverpoola. Jedna moja prijateljica je odrasla u zgradi prekoputa ulice Anfield tako da je njeno dvorište bilo osvijetljeno reflektorima s terena. Ona mi je pričala o tome, a ja sam sanjario. Ubrzo zatim mi je počela ‘sređivati’ karte, a dobio sam i potpisan dres Kennyja Dalglisha. Čak sam napisao i nekoliko kolumni za Matchday Magazine koji se prodaje na dan utakmice”, zaključio je Aleksandar Hemon.

Visoko.co.ba/klix.ba