Aida Babić: U teškim životnim situacijama najvažnije je imati motivaciju

Aida Babić ima 38 godina, po zanimanju je profesorica njemačkog jezika i književnosti. Direktorica je jedne firme i pored vođenja iste, drži kurs njemačkog jezika. Udata je i ponosna majka šestogodišnjeg dječaka. Međutim život Aide i njene porodice se izvrnuo naopačke u momentu kada je Aida napipala kvržicu na dojci.

1. Kada ste i kako otkrili karcinom dojke?

Krajem augusta sam savim slučajno, jednog jutra poslije tuširanja, napipala kvržicu na dojci. To me jako zaprepastilo, jer je ta kvržica bila poprilično velika na dodir i dan ranije nije bila tu. Taj momenat mi je bio najveći šok, jednostavno sam osjetila da nešto nije u redu. Uslijedio je uspaničeni poziv prvoj privatnoj poliklinici koju sam našla na internetu, samo da što prije dobijem termin za UZ dojke, kako bih mogla utvrditi o čemu se zaista radi. Tu su mi potvrdili da “nešto” ima, ali da mi ne mogu dati detaljnije informacije, pa sam se tako uputila na odjel Breast Unit u Zenici. Tamo su mi uradili mamografiju i biopsiju, naravno, opet se vidjelo da ima neka masa, ali da li je zloćudno ili ne, to je mogao potvrditi samo nalaz biopsije koji se morao čekati nekih 15ak dana. Ja sam to vrijeme čekanja iskoristila da se psihički pripremim na njagori mogući scenarij, a to je rak dojke.

2. Na koji način Vam je priopćeno da imate rak dojke?

Konačnu potvrdu da se radi o raku sam dobila na konziliju koji je zakazan nekih 20ak dana poslije urađene biopsije, tako da taj momenat kada su mi saopštili i nije više bio neki šok, jer sam već bila psihički sprema na taj ishod. Sam pristup svih ljekara koji su bili prisutni je bio divan, dali su mi odmah neku nadu da će to sve biti u redu i da sam u dobrim rukama.

3. Kada ste dobili nalaz, kakve misli su Vam prolazile kroz glavu? Kako ste se osjećali?

Misli su mi nekontrolisano letjele kroz glavu, od straha i pomisli: Kako ću ja to? Ja to ne mogu. Do nekog inata i adrenalina gdje sam govorila samoj sebi: Pobijediti ću ja, isprašiti ću ja ovaj rak.

4. Kakva je bila Vaša privatna i poslovna situacija kad ste doznali da bolujete od karcinoma dojke?

Rak sam dobila u momentu kada smo planirali raditi na proširenju porodice. Tako da je isti taj rak, promijenio sve planove i naše živote izvrnuo naopačke. Najbitnije u svemu tome je, da sam se dočekala na noge, uz ogromnu podršku svoje porodice. Što se tiče posla, nastavila sam u početku svog liječenja sa poslom i kursom, htjela sam ispoštovati svoje učenike, da privedemo taj kurs kraju, tim se poslom rado bavim, uživam u tome, tako da mi je to više bio kao vid opuštanja nego obaveza. Međutim, sa početkom sedmičnih terapija sam prestala raditi, jer je naprosto nemoguće stići sve pored silnih odlazaka u DZ. Ne smijemo zaboraviti činjenicu da je većina nas žena koje su oboljele od karcinoma i dalje i majka, supruga, kćerka, prijateljica i da pored svega mi opet imamo obaveze koje čekaju na nas.

5. Ko Vam je najveća podrška na ovom putu?

Najveća podrška u svemu ovome je moj muž. On je moj oslonac, potpora i utjeha. Jednostavno, uvijek je tu, on me vozi na terapije, preuzeo je sve obaveze na sebe kako bi mene što više rasteretio i uz to sve radi sa osmijehom na licu. Porodica i prijatelji igraju ogromnu ulogu u samom toku liječenja, podrška i razumijevanje je nešto što je svakom pacijentu od velike važnosti.

6. Kako je bolest utjecala na vaše dijete i porodicu?

Sreća moja je, da mi je sin još mali da bi razumio tačno o čemu se radi. Smatram da nema potrebe da ga opterećujem time, jer ja svakako planiram iz ovoga izaći kao pobjednik. Slagala sam mu da sam se ošišala na ćelavo kako bi mi mogla narasti ljepša kosa, a njemu se mama svakako više sviđa sa turbanom tako da mu to nije problem. Terapije, nalaze i sve ostalo obavljam dok je on u školi tako da se sad za sad nije odrazilo na njega. Čak se trudim da što više kvalitetnijeg vremena provedemo skupa, da stvaramo lijepe uspomene.

7. Kako se danas osjećate? Šta su Vaši naredni koraci?

Evo baš danas je jedan od malo težih dana, gdje mi se samo plače, ali sam i to prihvatila kao sastavni dio liječenja, i baš kao što je sve prošlo, proći će i ovo. Bitno je ne dozvoliti takvim trenutcima da nas savladaju do te mjere da ne možemo normalno funkcionisati. Isplačem se, obrišem suze, stavim osmijeh na lice i krenem dalje. Trenutno sam okupirana samo kemoterapijama, da mi je samo da njih privedem kraju, poslije toga slijede operacija i zračenja, ali o tome ću razmišljati kada dođe vrijeme. Aktivno koristim društvene mreže kako bih dizala svijest o ovoj bolesti, stalno skrećem pažnju na važnost pregleda i samopregleda. Želim pokazati kako izgleda život sa rakom, da to ne znači kraj. Naprotiv, meni je rak donio novi život, koji nije nimalo jednostavan, ali itekako je vrijedan življenja. Ova bolest me naučila da više cijenim sitnice, da su bitni samo trenuci sa porodicom i uspomene koje stvaramo i shvatila sam da su stvari koje su me prije nervirale,totalno nebitne. Jednostavno posložite sebi prioritete. Ja sam odlučila od ovog lošeg iskustva napraviti jednu pozitivnu priču, želim biti ženama pokretač, ta osoba zbog koje su obavile taj pregled, osoba koja ih prikazom svoje svakodnevice sa bolešću motiviše da se nikada ne predaju, da je pola zdravlja u pozitivnom stavu i da sve može kad se hoće.

8. Gdje nalazite motivaciju za borbu kad Vam je najteže?

Stalno mi je u glavi rečenica mog muža koji mi je u jednom momentu moje slabosti, kada sam ponavljala da ja ne mogu da se izborim sa bolešću, rekao: Pogledaj u ovo naše dijete, njemu si najpotrebnija. Ako se ne želiš boriti zbog sebe, zbog mene, hoćeš li zbog njega? Moj sin je moja najveća motivacija i moj pokretač kada mi je teško. On je razlog zbog kojeg je sve ovo vrijedno podnijeti.

9. Možete li nešto poručiti ženama koje se nalaze u sličnoj situaciji kao Vi?

Nikada nemojte odustajati. Ovo je borba, teška borba u kojoj ćete dobivati mnoge udarce, ali ono što je bitno je, da poslije svakog udarca ustanete opet na noge, otresete prašinu sa sebe i krenete u napad. Nismo ni svjesne kolika se snaga krije u nama dok se ne nađemo u situaciji gdje se bukvalno borimo za svoj život.

Visoko.co.ba/Ajla Čaušević