Ne treba biti jako pametan i uzeti u ruke novi album i baljezgati nešto o njemu – što ne valja, što bi trebalo bolje i što je pjesnik htio reći.
Zamislite samo onda koliko granično pametan treba biti i pisati nešto o albumu nakon što nam se 20 godina saftao u rukama i CD playerima! Panterin flashback napokon je došao do mojeg omiljenog poglavlja i moram reći da je to jako zanimljiva igra. Dame i gospodo – njegovo veličanstvo, osporavani – “The Great Southern Trendkill“.
“Cowboys from Hell” dao nam je sve – i liveove i demoe, “Vulgar Display of Power” pronašao je čak i jednu izgubljenu pjesmu, a “Far Beyond Driven” samo je podsjetio u kakvoj formi su bili. Sada, prisjećamo se jednog drugačijeg benda. Jednog poluraspadnutog benda, sjebanog frontmena, benda koji je pod velikim pritiscima i koji ovim albumom dokazuje nešto i sebi i drugima, ali i zove u pomoć. Pa čak i takav – ovaj album je jebeno remek-djelo.
Drugačiji, mračan, negativan, inatljiv i osoran! Kažu da su ih menadžeri i svakojaki direktorčići nagovarali da ubace malo rapanja jer je to bilo u trendu (iako je meni to za 1996. nekako teško posložiti u glavi), kažu da je album baš kao i njegov naziv zbilja bio – ubojica trendova. Ne samo onim uzdahom i bolesnim vriskom u prvoj sekundi albuma, nego cijelim putem – muzički i temama.
“For every fucking second the pathetic media pisses on me and judges what I am in one paragraph, look here: FUCK YOU ALLLL” na “War Nerve” već vam objašnjava što se vrtilo po glavi poljuljanog Anselma koji je album u pred-produkciji posložio s dečkima, ali ga je, prema svojim riječima, “odlučio snimiti sam, u ugodi svog doma, baš kako junkijima i odgovara”. Daleko od Dallasa, u New Orleansu u studiju Trenta Reznora. I pored toga – apsolutno se svi kunu u njegovu profesionalnost u studiju, pa smo dobili gnjevni poziv u pomoć jednog ranjenog lava.
“Fuck your magazine, and fuck the long dead plastic scene/Pierce a new hole, if Hell was in – you'd give your soul” ne može zvučati bolje, južnjačkije i jasnije. “Suicide Note” je malo akustično depresivno remek-djelo, a “Floods” pjesma koju sam vjerojatno najviše puta zalijepio na Facebook – pogotovo kad padne kiša. Onaj outro je mnogim gitaristima najbolja dionica ikada odsvirana, a kada na YouTubeu naletite na ‘loop’ koji traje 10 sati – teško je kliknuti stop.
20 godina je proletjelo, a “TGST” je vjerojatno jedini album Pantere koji je test vremena prošao na način da je iz osporavanog ipak uvjerio ljude u svoje bisere. Za to mi definitivno nisu trebale neke instrumentalne verzije, a live snimke (ne brinite, nisu iste kao i na live albumu “101 Proof”, već s legendarnog Dynamo festivala), te raniji i kasniji miksevi samo daju nekakvu dodatnu dimenziju pjesama i pokoju notu koju sada malo drugačije čujemo. I naravno – Anselmove kontroverzne pozive na drogiranje.
Osobno, bez potrebe da sam sebi nešto dokazuje, “TGST” sam oduvijek obožavao iako sam ga u potpunosti stavljao izvan nekakvih zamišljenih trilogija koje su se kreirale od Panterine diskografije. Nikad nisu napravili tako slojevit album, nikad Anselmo nije toliko nadosnimavao kanala, a Dimebag nikad nije toliko društva radio svojim lead gitarama.
Dobra pjesma rađa se iz nemirnog srca, a bend koji je u velikim internim i personalnim sranjima mogao je snimiti samo nešto jako intenzivno, jezivo i emocionalno. Trendove su izubijali, a preživjeli i puno više od njih. No, ono 2004. bilo je ipak previše. No, prije toga, pričekajmo još jedno, posljednje, poglavlje…
(Muzika.hr/Pantera)
Ako želite preuzeti tekst ili dio teksta čiji je autor Visoko.co.ba, dužni ste navesti i postaviti link našeg portala kao izvor autorskog teksta! Isto se odnosi i na fotografije i video materijale čiji je autor portal Visoko.co.ba ili materijale koji su dati portalu na korištenje.
Član 14. Kodeksa za štampu i online medije BiH: Značajna upotreba ili reprodukcija materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja prava, osim ako dozvola nije navedena u samom materijalu.