Vijest da će prvi studijski materijal Stonesa nakon “A Bigger Bang” iz 2005. godine, biti album sastavljen u cijelosti od obrada starih blues stvari je signalizirala da su i Stonesi još jedni predstavnici stare garde koji su u završnoj fazi karijere ostali bez ičega novog za reći, pa su pribjegli obrađivanju ‘standarda’.
No još veću skepsu kod mene je izazivala činjenica da je blues materijal kojeg su odabrali već toliko puta prežvakan, da je uistinu teško očekivati kako se iz njega više može izvući išta svježe. Naravno, Stonesi na taj materijal polažu možda legitimnije pravo od prosječnog barskog benda, jer su kao originalni predstavnci prve ‘britanske invazije’ upravo oni bili zaslužni za popularizaciju i novo otkrivanje bluesa među širom publikom, no u međuvremenu su ti nebrojeni prosječni barski bendovi te blues klasike učinili generičkim i predvidljivim poput vječito izvođenih istih šlagera na jadranskim terasama.
Prva pjesma dala je za pravo mojoj skepsi, jer “Just Your Fool” uvelike zvuči baš kao tipična izvedba lokalnog benda u baru u kojem se okuplja starija blues-rock gospoda. No pokazalo se da je to bio samo loš odabir pjesme za otvaranje albuma, jer već sljedeća “Commit A Crime” uspijeva rekreirati opaki feeling originala Howlin’ Wolfa, dodajući mu dodatnu dozu žustrine, da bi se zatim naslovna obrada manje poznate pjesme Little Waltera pokazala kao pravi pogodatak u sridu.
“Blue And Lonesome” s oštrom, divljom gitarom i vrhunskom Jaggerovom vokalnom izvedbom mi je dokazala da blues u izvedbi The Rolling Stonesa ipak još uvijek može zvučati sirovo i svježe. Riječ je o pjesmi iz koje se rodio čitavi album kojem je dala ime. Naime, Stonesi su započeli snimanje novog autorskog materijala, te su u jednom trenutku kad su zapeli s inspiracijom da se odmore zasvirali “Blue And Lonesome”. Ta izvedba je njima i producentu Donu Wasu zazvučala toliko dobro da su je odlučili zadržati (nije bilo ponovljenih snimaka), te snimiti cijeli album blues obrada. Na kraju je kompletan album snimljen u samo tri dana na sessionima održanim prije točno godinu dana. Jagger je rekao da nikad nisu snimili tako direktan album, jer su čak i njihovi prvi albumi imali barem malo nadosnimljenih dijelova.
Uz Micka, Keitha, Ronniea i Charliea, te dugogodišnje ‘pridružene’ članove Darryla Jonesa i Chucka Leavella, na snimanju većine pjesama je sudjelovao i pianist Matt Cliffford koji je već ranije svirao sa Stonesima u par navrata. Osim njih tu su još samo Jim Keltner na udaraljkama u “Hoo Doo Blues”, te jedan posebni gost koji se zatekao na snimanju u susjednom studiju. Eric Clapton svira slide gitaru u “Everybody Knows About My Good Thing” i električnu gitaru u završnoj “I Can't Quit You Baby”. Pomalo očekivano, Claptonova je svirka više elegantna no razmetljiva.
S druge strane, agresivna Jaggerova usna harmonika je možda i najdominantniji instrument na albumu, ali i općenito slavni frontmen je u top formi. Cijeli album je otpjevao snažno, uvjerljivo i s očitim guštom, uz karakteristično fraziranje i britanski naglasak. Pjesme crnih američkih blueser u tom britanskom naglasku iz Jaggerovih usta nekako uspijevaju zvučati kao najprirodnija stvar na svijetu.
Jagger i Richards nikada nisu propuštali istaknuti svoju posvećenost bluesu. Za pjesmu koju simbolizira esenciju The Rolling Stonesa oni ne smatraju ni “(I Can't Get No) Satisfaction”, ni “Jumpin’ Jack Flash”, ni balade poput “Wild Horses”, već “Midnight Rambler” koja je neizostavni dio njihovih koncerata na kojima se često pretvara u improvizirani blues jam.
Blues je njihova prva ljubav, te smo nekako znali da će joj se nakon svih tih godina kad tad vratiti i to su upravo napravili s “Blue And Lonesome”. Vrativši se na sam izvor vlastite inspiracije, uspjeli su rekreirati dobar dio stare magije, ali i dodati patinu nagomilanog iskustva, te su nasuprot očekivanjima skeptika (poput mene) s ovim album održali pravu lekciju iz bluesa i dokazali da kad rade ono što vole, to još uvijek mogu biti Stonesi koje volimo.
visoko.ba/muzika.hr
