Je li, u uvjetima danas nanovo povampirenog nacionalističkog dezintegrativnog djelovanja, realna mogućnost obnove višestoljetne esencije bh. društva?
Naravno da jest. No, to mogu samo političke filozofije koje polaze od čovjeka i njegova prava na život, stranke, dakle, lijevog političkog spektra.
Nažalost, takvom povijesnom izazovu odgovoriti ne može ljevica kakvu BiH ima danas – ljevica za vlašću pohlepna, prema nacionalistima koketna, unutar sebe podijeljena, ideološki zbunjena.
U zadnjih petnaestak godina, uostalom, stranke političke ljevice su u tri navrata vlast pravile sa svojim ideološkim antipodom – s političkim filozofijama koje s čovjekom i njegovim pravom na život nemaju ni jedne dodirne točke. A to je za posljedicu moglo imati jedino ono što je i imalo – percepciju da su svi oni isti.
To, doduše, ne znači da više ništa nije i moguće. Naprotiv. No, prostor mogućnosti se otvoriti dade jedino odnosom, kojim je u javnost nakon posljednjih lokalnih izbora istupila jedna od stranaka lijevog političkog spektra – stavom „mi s njima nećemo“. Taj stav mora biti izdignut na ravan temeljnog principa, pod cijenu da za posljedicu ima nesudjelovanje u vlasti, zatreba li, i slijedećih stotinu godina.
Predvodnik resetiranja esencije bh. društva – posebice ljubavi i brige za svoga susjeda, i za sve ono što je sastavni dio njegova identiteta – ne može biti ni politička ljevica koja koketira s idejama i partijama etnonacionalističke provenijencije. Ne može se tom zadatku odgovoriti a istodobno kroz prste gledati na, primjerice, činjenicu da su vlastiti lideri personifikacije nacionalnih institucija etnija kojima i sami pripadaju. Ne može se imati ambiciju bh. integracije a personificirati odluke koje – kao u slučaju sarajevskog oduzimanja već dodijeljene plakete uglednom turskom znanstveniku – same za sebe znače lizanje dupeta jednoj od nacionalističkih filozofija. Opredjeljenje za integraciju bh. društva, na koncu, ništa zajedničkoga nema ni s pričama o tobože probosanskomu frontu – pričama koje su i u vrijeme posljednjih izbora pričane u Srebrenici i Stocu – iza kojih, kada ih se stavi na stol, zapravo stoji ulijetanje u logiku i igra po notama nacionalista.
Ne može predvodnik resetiranja vjekovne esencije bh. društva biti ni ljevica koja je i sama napustila vrijednosti socijaldemokratske tradicije. Koja interesu radnika pretpostavlja zahtjeve i interes kapitala. Jer, takva, sva evropska iskustva to potvrđuju, može biti samo prirepak neoliberalne filozofije – i posljedično, ne može računati na potporu onih koji su čitavu povijest činili kralježnicu njezine biračke baze. Politička se ljevica, drugim riječima, da bi mogla biti faktor integracije, mora ideološki resetirati – definitivno napustiti blerovsko-šrederovsku filozofiju „trećeg puta“, zbog koje se gubi kao guske u magli, i vratiti se temeljnim vrijednostima socijaldemokratske tradicije.
Ne može, najzad, predvodnik resetiranja esencije bosanskohercegovačkoga društva biti ni unutar sebe podijeljena, na mahove i neprijateljski nastrojena ljevica – onakva kakva je, recimo, pred posljednje lokalne izbore bila u Tuzli, Sarajevu, ili nakon njih u nekim drugim centrima ove zemlje. Jer, takva može biti samo vjetar u leđa produžavanju vijeka trajanja nacionalističkih filozofija, a time i osiguravanja kontinuiteta dezintegriranja i države i društva.
Pri tome, želim demistificirati i ovu priču o ujedinjenju ljevice – jer nju se danas svakodnevno eksploatira. Meni, kada koristim termin ujedinjenog djelovanja, ni na kraj pameti nije pomisao da je rješenje u njezinom mehaničkom spajanju – po principu, kakav se od lidera ljevice može čuti u zadnje vrijeme. Ja, naprotiv, mislim da u takvoj logici nema ničeg dobrog.
Dvije ili više stranaka ljevice se, ne sporim, mogu ujediniti – ali ujedinjenje ne znači i automatski rast po principu mehaničkog zbrajanja. Onaj tko čitavoj stvari pristupa na taj način u velikoj je zabludi – i bojim se da mu u prvom planu nije briga za one koji ga, ili ideju koju personificira, slijede. Jer, tko kaže da će oni koji su, koliko jučer, stali uz Demokratsku frontu, Našu stranku ili Građanski savez, već sutra stati i uz ujedinjenu partiju, kako god se zvala – iako, dilema u vezi s nazivom te ujedinjene partije nema ni danas?
Ujedinjenje, hoću reći, ne treba promatrati kao mehaničko utapanje jednih u druge. Jer, ujedinjena ljevica je moguća i s više političkih partija – od kojih svaka zadržava vlastiti identitet, ali sve skupa imaju usuglašenu strategiju zajedničkog djelovanja. Takvo ujedinjenje bi, po mojem sudu, za posljedicu imalo i značajno veći kumulativni utjecaj u biračkom tijelu. A time bi lijevi politički pokret bržim tempom približavalo definitivnoj prevazi u odnosu na etnonacionaliste. I definitivnoj mogućnosti da svoj politički program može ostvarivati bez koketiranja s filozofijama iz potpuno drugog sustava vrijednosti – a time i mogućnost da, korak po korak, rade na obnovi vrijednosti koje su stoljećima karakterizirale danas etnički podijeljeno bosanskohercegovačko društvo.
visoko.ba/federalna.ba
