Sutra, ako Bog da, dolazi nam predsjednik Republike Turske, Redžep Tajjip Erdoğan, u Sarajevo. Svima nam je drago što nas posjećuje jedan od velikih svjetskih lidera današnjice, iz velike zemlje Turske, s kojom nas vežu povijesne, kulturne, civilizacijske, sudbinske i porodične veze.
Ovo nije prva posjeta predsjednika Redžepa Erdoğana našoj zemlji, ali jeste, vjerovatno, jedna od najznačajnijih dosad, stoga osjećam potrebu da mu izrazim svoju osobnu hošgeldiju: “Saraybosna’ya sayın bay başkan Erdoğan hoşgeldiniz”.
Sa predsjednikom Erdoğanom vežu me uspomene iz dana kada se on u Turskoj borio protiv vjetrenjača velikih snaga, koje su ga odgurivale od mjesta gdje je sada, ali ne samo što su ga odgurivali, već su ga i zatvarali u kafez kako bi ga onemogućili da poleti i leti, kao što sad leti po cijelom svijetu.
No, Erdoğanov neustrašivi duh i jaka volja su bili jači od svih vjetrenjača i svih kafeza u koje su ga bili zatvorili, da čami bespomoćno u samoći, i primjer Redžepa Erdoğana je najbolji putokaz kako se treba boriti protiv vjetrenjača velike snage u našoj zemlji i protiv kafeza u koje se, i kod, nas zatvaraju oni koji znaju, hoće i mogu bolje od onih koji podižu vjetrenjače, da se ne može doći do njih, te prave kafeze u koje zatvaraju one koji znaju više i mogu bolje od njih.
Ni u teškim okolnostima Redžep Tajjip Erdoğan nije zaboravljao Bosnu. Sjećam se moje posjete njegovom uredu na njegov prvi radni dan na mjestu načelnik Istanbula. A onda nikad neću zaboraviti njegov istup u Davosu, kojem sam neposredno prisustvovao, gdje je pokazao, hrabrost i odvažnost, kao nijedan političar u novijoj povijesti, kazavši javno, u lice predsjedniku Izraela, Šimonu Perezu, ono što mu niko do tada nije smio, ali ni umio kazati. Od tada politička i ljudska zvijezda Redžepa Tajjipa Erdoğana je zasjala nad nebom arapskog svijeta, ali su se istovremeno nad njim nadvili mračni oblaci da tu njegovu zvijezdu zamrače. Erdoğan se nije uplašio tih oblaka jer je imao iza sebe svoj narod koji je te oblake uspješno razgonio i sad razgoni.
Sve što bih još kazao o Erdoğanovoj velićini bilo bi malo i nedovoljno u odnosu na ono što su već rekli mnogi muslimani širom svijeta koji, zaista, u njemu prepoznaju neku novu i magičnu osobu za kojom su toliko žudili.
I mi u Bosni, posebno neki od nas, Bošnjaci, u Redžepu Tajjipu Erdoğanu vidimo nešto golemo, vidimo nešto više nego što znamo šta to tačno znači i kuda nas to vodi. No, tog višeg što mi vidimo, makar toga sam Erdoğan ne bio svjestan, mi moramo biti svjesni da toga nije i da toga nema, zato što toga u Erdoğanu nema i ne može biti, jer Erdoğan nije ni sultan, ni kralj Bosne. Erdoğan je naš brat i prijatelj, kojeg mi cijenimo kao pravog prijatelja, zato što nam dopušta potpunu slobodu da budemo ono što jesmo, Bošnjaci u svom na svom, u svojoj Bosni i Hercegovini, ni podanici, ni samotnjaci, već samosvjesni Bošnjaci, koji znaju svoje obaveze i svoja prava, koji poštuju sve one koji njih poštuju kao slobodne ljude. Mi smo sami sebi i uspjeh i spas zato što smo spremni da se sami borimo sa onim što nam je dragi Allah dž. š. dao, a dao nam je više nego što zaslužujemo, više nego što znamo da to iskoristimo za sebe i svoju slobodu.
Sjećam se, kao danas, kad mi je 1993. godine rahmetli Halil Turgut Özal, veliki turski predsjednik, koji je zajedno sa rahmetli Erbakanom otvorio put Erdoğanu, rekao: “Vi ste vrijedni našeg poštovanja, jer ste ovoga puta odlučili da ostanete u svojoj zemlji i da se borite za svoju zemlju i svoju slobodu. Ne tražite spas kod nas, zbog toga ćemo vas pomoći na svaki način.”
Özal je ispunio svoje obećanje.
Pošto sutra neću biti u prilici da izravno, licem u lice, poželim hošgeldiju mom prijatelju Erdoğanu, jer on sad ima prečih ljudi, ovim putem hoću da iskoristim njegovu dobrotu pravog prijatelja, koji dopušta moju “potpunu slobodu da izrazim svoje mišljenje” o našem stanju ovdje u Bosni i to po ugledu na velikog bošnjačkog alima, Hasana Kafiju Pruščaka, koji je u šesnaestom stoljeću iz Prusca pisao tadašnjim sultanima, koji su vladali Turskom i Bosnom.
Napisao im je Hasan Kafija Pruščak u svojoj knjizi “ Temelji mudrosti o uređenju svijeta” poruku, te im opisao uzroke propasti njih i njihove vladavine, a to su:
1. Zanemarivanje pravde i vođenja valjane politike, zato što se državni poslovi ne povjeravaju ljudima sposobnim za njih;
2. Odustajanje od savjetovanja, razmjene mišljenja i planiranja za boljitak države i naroda, a sve zbog oholosti i uobraženosti velikaša i njihovo izbjegavanje da se druže sa učenim i mudrim ljudima, jer će oni otkriti njihove slabosti i ukazati na prave uzroke lošeg stanja;
3. Razlog slabosti (današnje bosanske) države je u indolentnosti u rukovođenju policijom i vojskom, a uzrok je u tome što se policija i vojnici ne boje starješina;
4. Uzrok svih uzroka slabosti u društvu i državi, govorio je Pruščak, je u požudi na mito, korupciju i pohlepa za tuđim ženama.
A onda je veliki Pruščak upozorio padišaha u Istanbulu:
– Neka znaš da propast države i naroda nastaju:
1) kada sladostrašće i pomama zagospodare nad razumom vladara;
2) kada ovlada međusobna zavist i nepovjerenje među ministrima;
3) kada iznevjere emanet države i naroda oni kojima se to povjeri u ratu i u miru.
Tako je govorio veliki Hasan Kafija Pruščak i tako su njegove riječ ostale upisane u Bosni, za sva vremena, da budu pouka svakome ko bude dolazio u Bosnu iz Istanbula, posebno oni koji kažu da im je Bosna na srcu i da vole bosanski narod, tj. narode, bez obzira na njihovu vjeru i kulturu.
Volio bih kad bi ove poruke od našeg velikog alima Pruščaka Erdoğan sutra prenio svom miljeniku i odabraniku, Bakiru Izetbegoviću, koji, kao što svi znaju, sluša i prima samo njegove savjete. Nije važno od koga su, važno je da su savjeti od presudne važnosti za naš narod i za našu državo, stoga molim mog prijatelja Erdoğana da ih prenese Bakiru Izetbegoviću, koji treba njegovu pomoć, posebno ovih dana kad je na pragu kongres Stranke demokratske akcije, čiji sam i ja osnivač, pa zbog toga imam pravo i obavezu da se pobrinem da na čelo te stranke bude izabran najbolji, onaj koji zna da čita Pruščakove mudre i spasonosne poruke za naš narod i našu državu
Ako iko, onda moj prijatelj Redžep Tajjip Erdoğan, može objasniti svom prijatelju Bakiru Izetbegoviću da u Bošnjaka ima više pametnih glava, od kojih bi jedna mogla biti na čelu stranke, a druga na čelu države, kao što je to u Turskoj. Nije nužno, za spas naroda i države, da sve bude u jednoj glavi i jednoj pameti u ovim burnim vremenima, u kojima, ako bi, ne daj Bože, ta jedna nezamjenjiva glava posrnula, posrnuo bi cijeli narod i cjelokupna država.
Ja sam uvjeren da predsjednik Republike Turske, Redžep Tajjip Erdoğan, voli Bosnu i njenu Hercegovinu, kao i sve njene narode i zato sam uvjeren da će on tu svoju ljubav pretočiti u jačanje Bosne i njene Hercegovine, da živi od svog valstitog rada i truda, a ne od sadake, jer Bošnjaci svih vjera nikad nisu ni od koga proslili, niti su ikad ikoga molili za šaku brašna. Njih je Allah počastio najplodnijom zemljom na planeti i zato oni nisu muhtač sažaljenju, već iskrenom, poštenom i, nadasve, prijateljskom odnosu prema njihovoj naciji i državi.
Još nešta bi zamolio mog prijatelja Erdoğana:
– Nemoj Bošnjake dijeliti na podobne i nepodobne, svi Bošnjaci su, bez razlike, prijatelji Turske i zato nije fer da jedni budu bliži tvojoj ljubavi, a drugi daleko od tvoje dobrote. Možda ova poruka i dođe do tebe, možda, ali i ako ne dođe, ja se osjećam da sam rekao ono što sam osjećao svojom dužnošću da kažem, što nas Bošnjake boli, poput mog pretka velikog alima – vizionara Hasana Kafije Pruščaka. A Allah Sveznajući najbolje zna
Još jednom: “Saraybosna’ya sayın bay başkan Erdoğan hoşgeldiniz”.
