Rukometaši BiH nisu na najbolji način počeli kvalifikacije za Evropsko prvenstvo. Prvo su poraženi od Španije u gostima sa 30:21, poslije poraza od Austrije (22:23) nisu bili previše raspoloženi za izjave, a oni koji su govorili za medije ponavljali su više puta da “su glave vruće” i da “treba pustiti da se malo ohlade”.
Tako je i meni trebalo vremena da pregledam tu utakmicu bar još dva puta, a onda da pišem komentar. Ne mogu reći da mi je bilo teško, ali nije bilo jednostavno da saberem utiske o učinku našeg rukometnog nacionalnog tima, koji mi je najdraži od svih reprezentacija. Čast svima, ali odrastao sam u Visokom, a mi smo tamo kao mali prvo učili da igramo rukomet, a potom da pišemo i čitamo. Nikada neću znati da li je prednost što jako dobro poznajem sastav aktuelne reprezentacije, ali smijem reći da znam kako razmišlja o nacionalnom dresu. Ovaj poraz svima je teško pao, no ništa, a pogotovo dobar rezultat, ne može se napraviti preko noći.
Vidljivo je bilo da protiv Španije i Austrije loše igramo u napadu, a to je problem koji nas prati godinama. No, sport je takav i iz svakog poraza se moraju izvući pouke. Doduše, da budemo jasni, mi pouke o lošoj igri u napadu izvlačimo već godinama i nikako da ih izvučemo, te da taj problem prevaziđemo, ali nikako ne treba zaboraviti da su ova dva pomenuta meča prva za novog selektora Bilala Šumana, koji se uz selektorski posao bavio i poslom sponzora i menadžera reprezentacije, a to u drugim sistemima ne ide tako.
Upravo zato treba malo spustiti loptu, a ne, po našem starom dobrom običaju, pljuvati po igračima i selektoru. Jer svemu treba vremena, pa tako i Šumanu da pokuša bar malo razbiti igračima blokade u glavi kada je u pitanju napadačka igra.
Dok gledate rukometnu reprezentaciju BiH, a znate ponešto o rukometu, pa čak i da ne znate, zapitate se da li je moguće koliko griješimo!? Očito je moguće, ali kako već spomenuh pouke, onda je sigurno da smo u dva meča vidjeli nekih novih stvari i boljih nego ranijih godina. Koliko god nekome zvučalo nerealno i ludo, poslije mečeva sa Španijom i Austrijom možemo biti zadovoljni, posebno nakon ovog drugog. Odbrana naše reprezentacije je sasvim sigurno među najboljim na svijetu, a kako ne bi bila kada imamo u svom timu dva majstora za taj segment igre Mirsada Terzića i Vladimira Vranješa, a ako tome dodamo Marka Panića, onda će svaki protivnik morati dobro da se namuči da nam da gol, pogotovo kad je Nebojša Grahovac u elementu.
U posljednjih nekoliko mečeva, prije Španije i Austrije, odbrana nije bila na svom nivou, ali već sada možemo reći da smo gledali ono na što smo navikli. Možda će nekome biti smiješno, ali dok druge reprezentacije trče po 10-15 kontri po meču, mi trebamo biti zadovoljni sa sedam protiv Austrije, jer je bilo mečeva bez ijedne, pa procijenite ima li napretka!
Krila su nam često bila isključena, pa sam jednom prilikom kolegi, koji me u toku utakmice reprezentacije pitao: “Šta je krilima?”, odgovorio: “Kojim krilima?”. Ovaj put nije bilo tako. Vražalić se vratio u nacionalni tim, vidi se da je pod pritiskom, ali da je vrhunski igrač, jeste, dok je novajlija u nacionalnom timu Tomislav Nuić u potpunosti opravdao poziv.
Tehničkih grešaka je bilo i bit će ih naravno uvijek, ali niko ne može reći da se ne mogu smanjiti. Tako je sad pred selektorom sedam mjeseci, u kojima ga očekuje bar 20 zajedničkih treninga, a ne jedan kao na ovom okupljanju, pa se možemo nadati da će iz igrača izvući maksimum, pomoći im da se riješe blokada u glavi kad počne meč, raditi s njima na boljoj organizaciji napada, na smanjivanju tehničkih grešaka, na još većoj uključenosti krila, na više spuštanja lopti za pivota.
Šuman je tek počeo i niko mu nema pravo prigovoriti za poraze, a čak i po cijenu da se izgube ove kvalifikacije, treba spremati tim za naredne, jer vidjeli smo da je sada pozvao mlade igrače da igraju, a ne da popunjavaju broj u zapisniku. A kvalifikacije? Pa evo, neka mi neko samo kaže zašto ne možemo dobiti sve do kraja?! Možemo, jer kvalitet nije sporan. Možemo, jer Finska nije tim kojeg se smijemo plašiti. Možemo, jer smo pokazali da smo sposobni da se nosimo s Austrijom 60 minuta. Možemo pobijediti i Španiju, jer teško se sjetiti kad nas je neko nadigrao na našem terenu. Svaki put smo bili u egalu, mada ruku na srce, više puta smo gubili protiv velikih nego pobjeđivali, ali možda je baš sad Španija dobra mušterija da se kući vrati pognute glave. Dugo je do maja i juna, ali je sigurno da je tek počelo i da ne može biti gotovo.
visoko.ba/oslobodjenje.ba
