Belma Buljubašić: Osvajanje slobode u “tamnom vilajetu”

Slabljenje komunista, pojava nacionalizma i afere koje su tresle Jugoslaviju, iznjedrile su slobodnije novinarstvo kroz dvosedmičnjak Naši dani.

Opadanjem moći jugoslovenskog Saveza komunista u osamdesetim godinama počeo je slabiti i monopol nad sredstvima informisanja što je ukazivalo da će doći i do demokratizacije medija u svim republikama, jer stvari se nisu više mogle zataškavati na isti način. Istovremeno su se dešavale i burne političke promjene u ostalim komunističkim evropskim zemljama. Međutim, stvari su se drugačije odvijale. Iako su decentralističkim Ustavom iz 1974. godine ojačala republička rukovodstva, u drugoj polovini 80-ih su se počeli antagonizirati odnosi između pojedinih republika i pokrajina. Tome su najviše doprinijele afere koje su dolazile iz Slovenije i dolazak Slobodana Miloševića na čelo Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije.

Novinarstvo je u SFRJ bilo sastavni dio političkog sistema, a Centralni komitet budno je motrio na novinare. Urednici su bili ljudi veoma bliski Savezu komunista. I novinari, ili kako su ih u to vrijeme nazivali, društveno-politički radnici, bili su ljudi od povjerenja. O stanju jugoslovenskog novinarstva najbolje nam svjedoči rečenica „Zaustavite Reuters“, za koju ne možemo sa sigurnošću tvrditi da li je zaista izgovorena ili je riječ o anegdoti.

U vrijeme albanskih demonstracija iz 1981. godine odlučeno je da se ne izlazi u javnost sa informacijama sa demonstracija, iako je Reuters već prenio šta se dešava na Kosovu. Rečenicu koju pripisuju različitim političarima, najvjerovatnije je izgovorio tadašnji predsjednik Predsjedništva Socijalističke autonomne pokrajine Kosovo Džavid Nimani i ona najbolje oslikava dotadašnju komunističku praksu postupanja sa medijima.

Promjene u medijima su se zaista dogodile, ali ne identično u svim republikama. Kako je moć hrvatskog komunističkog rukovodstva počela opadati, mediji u toj republici su zaista započeli proces demokratizacije, što je potrajalo sve do dolaska Tuđmana na mjesto predsjednika.

Srbijanske medije instrumentalizirao je tadašnji predsjednik Slobodan Milošević, koji je očistio i politički i medijski prostor od svojih neistomišljenika, čime su mediji počeli obračune sa svim „unutrašnjim neprijateljima“ koji su smetali Miloševiću, pravdajući to borbom za opstanak Jugoslavije.

Nacionalizam koji je dolazio iz srbijanskih medija tih godina potpuno je iznenadio bosanskohercegovačke novinare. Očito da su smatrali da kritika takvih izrazito negativnih pojava koje su dolazile iz susjedne republike može ugroziti zajednički život u BiH i biti okarakterisana kao svrstavanje na jednu stranu. Umjesto kritike, većina tadašnjih mainstream medija odlučila se na šutnju. Kritike su uglavnom bile usmjerene na slovensko rukovodstvo i slovenačku omladinu koja se protivila služenju vojnog roka, a naročito u vrijeme tzv. plakatne afere iz 1987. godine kada je utvrđeno da je grafičko rješenje plakata za Dan mladosti prerađeni nacistički plakat Richarda Kleina iz 1943. godine.

Dvije velike afere obilježile su kraj osamdesetih u Bosni i Hercegovini, afera Agrokomerc i afera Neum. Sve to je oslabilo monopol Saveza komunista BiH što je za mlade novinare značilo i, kako to većina od njih danas naglašava, osvajanje slobode.

Afera Agrokomerc iz 1987. godine oslabila je rukovodstvo Savez komunista BiH, a o dešavanjima u tom privrednom kombinatu počeli su izvještavati bosanskohercegovački mediji. Iako je mjenično poslovanje bilo rašireno u cijeloj Jugoslaviji, slučaj Agrokomerc dospio je u javnost jer je dug bio ogroman, a to su prvi iskoristili srbijanski mediji da pokažu nesposobnost bosanskohercegovačkog rukovodstva, što je naročito bilo usmjereno na cijenjenog bh. političara Hamdiju Pozderca.

Nedugo nakon otkrivanja malverzacija u Agrokomercu, Bosnu i Hercegovinu je uzdrmala nova afera u medijima nazvana Afera Neum. U javnost je iscurilo da su se pojedini partijski funkcioneri bogatili na račun Savez komunista te da su sredinom sedamdesetih godina dobili zemljišta na kojima su izgrađene luksuzne vile, što se godinama vješto zataškavalo od javnosti. Nekadašnji novinar Naših dana, Tihomir Loza, ističe da su obje afere razjedinile klanove koji su do tada vladali SK BiH.

„To je stvorilo jedan prazan prostor u kojem se onda logično raskomotila tzv. omladinska štampa, Naši dani u prvom redu. Slijedio je čitav niz drugih afera koje je pokrenula upravo omladinska štampa“, kaže Loza.

Naši dani su oštro kritikovali afere, ukazujući na paradokse „besklasnog društva“, srbijanska štampa je vješto zataškavala slične malverzacije u sopstvenoj republici i kritiku usmjerila na „tamni vilajet“, kako su pežorativno nazivali susjednu BiH.

Dok su se mainstream mediji sporije oslobađali patrijskog utjecaja i kontrole, ulogu kritičara preuzela su omladinska glasila, prije svega novinari iz Omladinskog programa, koji je emitovan na Radiju Sarajevo, i dva omladinska časopisa: Naši dani i Valter.

Valter je počeo izlaziti tek 1988. godine, ali iako je trajao kratko ne treba zanemariti ni njegovu ulogu. Tihomir Loza navodi da je omladinskoj štampi u to vrijeme bilo znatno jednostavnije preuzeti ulogu kritičara svih društvenih anomalija.

„Puno je lakše bilo nama u Našim danima pošto nismo imali prtljag, jer smo skoro svi bili na početku karijera. Manjak iskustva je u nekim okolnostima prednost. Mislim da se svakako može reći da su Naši dani u tom periodu prerasli format omladinskog lista i pokušavali, pa donekle i uspjeli da budu ozbiljan politički magazin”, prisjeća se.

Naši dani su iskorsitili prostor za ozbiljno bavljenje istraživačkim novinarstvom, koje je do tada gotovo bilo nepoznanica, kao i za potpuno novi pristup različitim društvenim temama. Bosanskohercegovačko komunističko rukovodstvo oduvijek je važilo za najrigidnije i najčvršće, čemu je doprinosio ‘nacionalni ključ’ koji se primjenjivao unutar rukovodstva ove republike.

Posebnu ulogu Naši dani imali su u razotkrivanju afera, koje su se nastavile redati, ali i u jasnoj i beskompromisnoj kritici nacionalizama koji su dolazili sa različitih strana. To su dokazali i u slučajevima izvještavanja o tadašnoj čuvenoj aferi Moševac, koju je također srbijansko rukovodstvo iskoristilo za političku destabilizaciju BiH, mitinzima i okupljanjima u Srbiji na kojima su nošeni nacionalistički simboli i izvikivane razne parole, kritici hrvatske nacionalne politike kao i u kritici rigidne političke garniture koja se nije mirila sa činjenicom da je izgubila moć.

Opasnost od nacionalizma

Novinar Naših dana Krešo Palameta navodi da mladi novinari koji su ukazivali na opasnosti od nacionalizama iz drugih republika nisu imali podršku ni svojih starijih kolega iz BiH. Prisjetio se intervjua sa Borom Đorđevićem koji je radio 1988. godine.

„Intervju je bio, sam po sebi, skandalozan i prštao je, u jugoslovenskim novinama do tada nezabilježenim izljevima bijesa i nacionalne nesnošljivosti usmjerene prvenstveno prema Muslimanima, poput ‘napuše mi se kurca pravoslavnog’ ili ‘jebem im mater muslimansku’. Dvojio sam što s takvim intervjuom, urednik Zoran O. Milanović sugerirao je da izbacim psovke, što sam i pokušao, pa sam od razgovora bombe dobio običnu petardu. To sam mu i rekao, a on mi odgovorio, onda piši kako je rekao. Tako je bilo. I dogodila se jedna velika šutnja – svi su prenosili dijelove intervjua, ali bez komentara. Skoro svi. Po povratku sa službenog puta pred samu Novu godinu čuo sam kako me na Radio Sarajevu ‘oprao’ Mladen Bilić. Pokušao sam doznati o čemu se radi i skužio da to svi znaju, ali nitko ništa nije želio reći. Onda sam sreo prijateljicu koja se ugodno iznenadila što sam na slobodi i objasnila mi da je bit Bilićevog komentara bila u tome da sam ja razotkrivajući Borino velikosrpstvo zapravo razotkrio svoje velikohrvatstvo”, kaže Palameta.

Prisjeća se da je slična situacija bila i kada je pisao o Rajku Dukiću, tadašnjem političkom moćniku iz Milića, na šta je uslijedilo jako puno negativnih reakcija, ali je najžešća bila reakcija Mladena Paunovića u dnevniku Televizije Sarajevo. Nedugo nakon toga, Dukić je izabran za potpredsjednika Srpske demokratske stranke.

Dešavanja naroda u Srbiji oštro su kritikovana na stranicama Naših dana, koji su također upozoravali na razlike u izvještajima u beogradskoj i zagrebačkoj štampi o proslavi 600-te godišnjice Kosovskog boja. Upozorili su da se „politički vašari marke mitinzi i kosovske bitke“ izvoze i u druge dijelove Jugoslavije.

Prema dostupnim podacima iz 1989. godine, Naši dani su bili najtiražnija omladinska novina u Jugoslaviji i tiraž je povećan na 100.000. Snježana Mulić Softić, nekadašnja novinarka tog lista, navodi da su Naši dani doživjeli nevjerovatnu popularnost na kraju osamdesetih.

„Mi smo tada doživjeli pravi bum. To su bili nevjerovatni tiraži, kakvi se danas ne mogu ni zamisliti. Sjećam se da su se Naši dani doštampavali“, kaže ona.

Međutim, komunističko rukovodstvo se nije lako mirilo sa činjenicom da su izgubili utjecaj nad medijima, pa su Naši dani bili česta tema raznih sjednica funkcionera.

Midhat Ajanović, koji je također bio angažovan u Našim danima i kojeg javnost pamti po brilijantim karikaturama, navodi da je krajem osamdesetih policija pozivala sve članove redakcije na tzv. informativne razgovore, na koje su se neki odazvali, a neki nisu. To također ukazuje na promjene koje su se dešavale tih godina, gdje su informativni razgovori sve više gubili na značaju.

Privođenje kolportera zbog Naših dana

Naši dani bili su traženi i u Beogradu, ali je tadašnja politička vlast činila sve da to onemogući. U Našim danima je navedeno da je policija privela kolportere koji su prodavali tu novinu u Knez Mihailovoj i držala ih tri sata u podrumima bez ikakvog objašnjenja. Kolporteri su svjedočili da je do dolaska policije prodaja jako dobro išla.

Tihomir Loza smatra da Naši dani nisu bili toliko važni da bi ih neko iz Beograda ili Zagreba vidio kao veliku smetnju, ali i da su povremeno bili žaoka u srbijanskim medijima koji su bili pod utjecajem tadašnjeg režima.

„Kad bi nabrajali neprijatelje, ponekad bi uvrstili i Naše dane zajedno sa ostalim, puno važnijim negativcima, kao što su Mladina, Slovenci uopšte, Azem Vlasi, iredentisti, itd. Jednom, mislim negdje 1989. godine, u okviru nekog političkog magazina na TV Beograd bio je neki huškački prilog o raznim devijantnim pojavama u Sarajevu, uključujući i Naše dane, pa je njihov reporter bio u redakciji Dana u pripremi tog priloga da nas intervjuiše. Mislim da su povod bile neke naše reportaže s Kosova. On je došao nekako sav mrk i zabrinut za sudbinu srpstva i šire. Bio je zblanut što smo se u odgovorima na njegova ultraozbiljna pitanja mi malo i zezali. U tom momentu, stvari su iz sarajevske perspektive još uvijek mogle izgledati istovremeneo i smiješno i zlokobno, ali već početkom 1990. godine ništa više nije bilo smiješno”, kaže Tihomir Loza.

Tadašnji saradnik Naših dana Zlatko Hadžidedić naglašava da su Naši dani bili jedini medij iz Bosne i Hercegovine koji se beskompromisno suprotstavljao nacionalizmu koji je dolazio iz susjednih republika.

„Naši dani su uvijek otvoreno i dosljedno stajali na pozicijama autentičnog bosanskohercegovačkog patriotizma, i to u vrijeme kad su oficijelni mediji, poput Oslobođenja, nastojali da se ‘nikome ne zamjere’ i ignorisali činjenicu da su sve glasniji velikodržavni projekti u Srbiji i Hrvatskoj zapravo bili direktno usmjereni protiv integriteta i suvereniteta Bosne i Hercegovine“, smatra Hadžidedić.

Iako se u bosanskohercegovačkoj javnosti često naglašava da je afera Agrokomerc bila namještena da bi urušila Bosnu i Hercegovinu, pri čemu neki kritikuju i novinare koji su otvoreno izvještavali o tom slučaju, nazivajući ih pomagačima tadašnjih nacionalističkih struja, Tihomir Loza kaže da je potencijal za slabljenje i raspad SK BiH očito postojao kao i negativan utjecaj na bh. prilike iz Srbije, Crne Gore i Hrvatske, bez obzira na dešavanja u Agrokomercu.

„Da ga nije pokrenuo Agrokomerc, pokrenulo bi ga nešto drugo, jer su bile takve okolnosti, a mediji bi se ponašali na sličan način“.

Dolaskom nacionalnih stranaka na vlast, Naši dani su nastavili sa kritikama, ali već je bilo prekasno. Nacionalisti su oformili svoje medije, pokušavali stvoriti nacionalne kanale, a Tihomir Loza naglašava da jeste bilo pritisaka na Naše dane, ali ne previše, jer je njih ipak najviše zanimala televizija.

Većina onoga što su pisali Naši dani se nažalost i obistinilo. Uzmemo li u obzir da su redakciju sačinjavali mladi novinari, onda je svakako posebno potrebno naglasiti koliko je značajan taj bosanskohercegovački magazin čiji su se novinari i novinarke svojim kvalitetnim tekstovima pokušavali oduprijeti nadolazećem ludilu, beskompromisno mapirajući sve anomalije tadašnjih jugoslovenskih društava.