Dobrodošla dupla doza Elementala

Punoljetnost jednog od najprominentnijih bednova s domaće scene donijela je dvostruki album.

U tih 18 godina postojanja Elementala čitava njihova priča, što u glazbenom i tekstualnom smislu, postupno je sazrijevala da bi sada, navršavanjem tog 18. rođendana, zakoračila u jednu, kako i sami kažu, najzreliju dob njihovog glazbenog rada.

Iako je danas u potpunosti suludo biti sam svoj izdavač i izbaciti dvostruki album s obzirom na oronulo stanje u diskografiji, Elemental je to učinio. Neki bi rekli da se radi o velikom riziku, ali možda je i to dobar pokazatelj da zrelost nosi i određenu dozu odgovornosti i da se ponekad jednostavno treba pobrinuti za sebe.

Na novom albumu “Tijelo” isprepliću se teme o ljubavi, o odrastanju, maštanju, sanjanju nekog boljeg sutra, a u par politički angažiranih pjesama udaraju u samu bit problema današnjeg stanja uma šire mase u našoj okolini, poput pjesme “Oni dolaze“.

Shot i Remi na ovom albumu podijelili su sa svojom publikom vjerojatno sve što su imali. Lirika obiluje intimnošću, nekim osobnim pričama, ali i pričama nekih drugih likova iz generacije koja je bliska njihovoj. Doduše, osjeti se i taj kontrast u liričkom izražaju između Shota i Remi.

Nije tajna da je dobar dio tekstova preuzet iz poezije koju piše Remi, zbog čega su njeni stihovi pomalo metaforički i eterični te zalaze u jednu dublju sferu istraživanja pojedinih tema, poput u pjesmi “Breza“.

Primjer toga očit je i u pjesmi “Sanjam” u kojoj nas stihovi od Remi smještaju u neko bolje sutra i u neke druge zemlje, a onda Shotov dio prizemlji slušatelja koji se mora pomiriti s tim da se ipak nalazi tek u svoja vlastita četiri zida zajedno sa svojom maštom. Možda je upravo taj dio poigravanja s eskapizmom najbolje zablistao na “Tijelu”. Također treba uzeti u obzir i to da na “Tijelu” Remi više pjeva i vokalnim interpretacijama daje jedno novo ruho pjesama i jako dobro se nadopunjuje s vokalnim senzibilitetom Vide Manestar.

Pjesme imaju svoju grandioznost, slojevite su i skrivaju detalje u aranžmanima koji se primijete tek nakon nekoliko slušanja, a novina su orkestracije koje, uz kvalitetne liričke momente, dižu čitavu pjesmu na jedan viši nivo. Savršen primjer toga je monumentalna pjesma “Tijelo pamti” i grandiozna “Hej Slaveni” koje u kombinaciji s tekstovima postaju djela za sebe.

Ako je “Zašto te imam” postala zabranjena za emitiranje na radio stanicama i televiziji, istu bi sudbinu mogla doživjeti i “Hej Slaveni“. Njeni stihovi “Čovjek bez naroda, čovjek bez amblema, čovjek bez himne je čovjek bez problema” otkrivaju suštinsku problematiku na jednoj globalnoj razini jer čovjek obojen nacionalnim identiteom uvijek će biti promatran upravo kroz tu prizmu mase kojoj pripada, bez obzira na to kakav je kao pojedinac.

Nakon par preslušavanja albuma “Tijelo” još nekoliko pjesama posebno privlače pažnju slušatelja. “Opet je kiša” u svom aranžmanu nosi određenu dozu senzualnosti i i skesipila, “Ništa” koja kroz versove postpuno gradi atmosferu do čijeg vrhunca dolazi na refrenima, dok “Usne” uz orkestracije i isturenost gitare zvuče moćno. “Ne prihvaćam tvoj ne” ima taj jedan dašak novoga vala, “Nek te noge nose” sadrži harmoniku s kojom se Elemental prvi puta poigrao, a pjesma obliluje pariškim šansonjerskim ugođajem.

Ako je “Tijelo pamti” monumentalna stvar prvog diska, onda je “Na ramenima” njen pandan na drugom disku. Radi se o skladbama koje traže ponovno preslušavanje i prožete su najintimnijim temama s kojima se svatko može lako poistovjetiti.

Na prethodnom albumu Elementala pjesma “Prašina” je nagovjestila u kojem bi smjeru bend mogao krenuti, a već tada su se mogle primijetiti natruhe sazrijevanja u njihovoj glazbi i tekstovima. “Tijelo” može privući nove poklonike Elementala, ali jednakom snagom zadržati i one stare.

Novi materijal nije naporan i ova dupla doza Elementala samo će potvrditi njihovu veličinu kao etabliranog i kvalitetnog benda koji još uvijek nema problema sa zamorom materijala i koji, s obzirom na ovaj masterpiece, može biti još bolji.