Marjan Hajnal: O monografiji Zdenka Antovića “Rukometni div Srđan Praljak Šjor”

Praznik mi je, ma koliko se rijetko događao, sresti školskog druga, a pri tom proslavljenog sportistu, rukometnog reprezentativca i trenera. Želio sam vidjeti i kupiti knjigu „Šjor – rukometni div“, pa tu svoju želju na Messenger-u napisah svom prijatelju, autoru knjige, Zdenku Antoviću – Zdeni, koji je također duhom i sportskim rezultatima i ljudskim zaslugama evoluirao do diva, pepoznatljivog po svojoj srdačnosti, iskrenosti, dobrodušnosti. Kao takav nije mi dopustio da platim knjigu, već mi je donio sa već napisanom posvetom: „Za Marjana koji je odrastao uz visočko rukometno igralište i buku mnogih događaja iz ove knjige…“

Da, odrastao sam uz i na tom rukometnom igralištu, kao mnoga druga djeca igrao se, vozio na koturaljkama, ili na biciklu, bez ruku na upravljaču pravio „osmice“, igrao tenis, mali fudbal tokom školskih časova fizičkog vaspitanja kada je, da bi nam popunio paran broj igrača u timu, sa nama igrao i profesor Ibrahim Sirčo, a nekad bih za hladnih i vedrih januarskih noći kad je nebo najljepše, kao strastveni ljubitelj astronomije, sa zamračenog centra igrališta dvogledom posmatrao zvijezde. Doista, dobar dio života bio mi je vezan za taj komad asfalta čiju su površinu podizali jablanovi, kasnije posječeni upravo zato što su kvarili podlogu igrališta, mada ih ja ne mogu prežaliti jer su s prozora mog stana bili prvi na kojima mi se zaustavljao pogled, i dalje, kroz njihovo granje, prodirući prema Suncu, dok bi se u osvit pomaljalo iza Banjera.

O tom mom doživljavanju “Stadiona 7. aprila” mogla bi se napisati posebna knjiga. Mnoge zanimljive piče i tajne kriju se iza njegove, u početku drvene ograde, a kasnije betonskog zida. Za vrijeme održavanja sportskih duela kao i mnoga druga djeca čekao bih da nas redari puste da uđemo desetak minuta prije posljednjeg sudijskog zvižduka i učestvujemo u najzanimljivijem dijelu utakmice, fudbalske ili rukometne.

Mada sam poznavao sve fudbalere FK „Bosna“ i volio sam igrati fudbal, moje simpatije uvijek su više bile okrenute rukometu i rukometašima. Zbog svoje sitne tjelesne građe nisam sebe zamišljao u tom sportu, ali nisam ni prestao osjećati određenu količinu talenta u sebi da sam se kojim slučajem počeo baviti rukometom. Mada spada u grublje sportove, to je u pravom smislu viteško nadmetanje, ali u suštini, to je vrsta baleta, što potvrđuju fotografije sa zaustavljenim pokretima, piruetama, letovima. Ukratko, težak, zahtjevan, ali zdrav sport, pun izazova, praćen često i ozbiljnim povredama, ali, bitnije od svega, sport koji do najvišeg nivoa ispoljava socijalnost unutar takmičarske grupe i po tome je unikatan, jer predstavlja savršen spoj upućenosti igrača jednih na druge, budeći do maksimuma inuitivnost, osjećaj za mjesto i namjeru suigrača, ujedno, pružajući neiscrpno bogatstvo motiva ljubiteljima sportske i umjetničke fotografije.

Monografija koju je Zdeno napavio o Srđanu Praljku Šjoru ima monumentalnu vrijednost, daleko veću od one nominalne koja se može izraziti novcem, mada financiranje jednog takvog projekta zahtjeva prodaju, a ne poklanjanje knjige čiju novčanu vrijednost višestruko prevazilazi širi smisao njene pojave. Utoliko začuđuje, bar u pogledu velikog broja rukometaša, i još više – od članova stručnih štabova, Šjorovih dužnika, da se tom velikom majstoru sporta i umijeća življenja ne odužuju nekim posebnim interesovanjem da kupe knjigu i saznaju puno nepoznatih detalja iz života i profesionalne karijere istinskog maga igre rukometnom loptom. Ali, bar ja, kao školski drug i neko ko je je također duhovno i fizički rastao na tom asfaltu, zahvalan i sa dozom stida prihvatih knjigu na poklon, ponosan na autora Zdenu i njegov napor i volju da ovjekovječi prisustvo i sve zasluge za sport i gad Visoko, rukometnog diva – Šjora.