Skidanje prašine sa suđenja kožarima u Visokom iz 1947. godine

Sarajevsko je Oslobođenje 4. februara 1947. objavilo tekst pod naslovom Izrečena je presuda visočkim i sarajevskim švercerima kožom i kožnim proizvodima. Bio je ovo izvještaj o izrečenim presudama za 67 optuženih ljudi, privrednika, koji su se bavili trgovinom i preradom proizvoda od kože. Na tadašnjem suđenju njih 62 dobilo je zatvorske kazne od dva mjeseca do 18 godina, a neki, među kojima je bio i drugi po visini kazne Ibrahim Berbić, na strogi zatvor s prinudnim radom, konfiskacijom imovine i gubitkom političkih i građanskih prava kroz tri godine nakon izlaska iz zatvora. Bio je ovo povod da razgovaramo sa Suadom Berbićem, sinom rahmetli Ibrahima Berbića, o ovom suđenju, šta je ono donijelo njegovoj porodici, koja je, neposredno po izricanju presude, ostala bez ičega u svojoj kući na Širokači i u dućanu na Baščaršiji, piše magazin STAV.

AGENT OZNE POKUŠAO OTETI MOTOR KOŽARU IBRAHIMU BERBIĆU

„Babo je uhapšen u septembru 1946. godine. Za ovo njegovo hapšenje veže me jedna priča koju sam slušao u porodici. Naime, babo je jednom prilikom na motoru prolazio ispred kafane Visoko na Baščaršiji, danas je tu restoran Konjali, kad mu je prišao agent OZNE koji mu je pokušao oteti motocikl. Babo se usprotivio nakani pripadnika OZNE, a ubrzo se na licu mjesta i narod skupio, što je bio razlog da je odustao. Zaprijetio je babi da će ga zapamtiti. Taj lik je bio u kožnom mantilu, kožnim čizmama, kožnom šeširu. Ne znam je li to bio povod ili uzrok babinog hapšenja. Babo je uhapšen u septembru 1946. i odmah osuđen na pola godine zatvora i, ne izlazeći iz njega, organizirano mu je drugo suđenje s grupom od 67 ljudi za tzv. šverc s kožom. Suđenje je održano u Visokom jer je većina optuženih bila iz ovog grada. Suđenju su prisustvovali majka i najstariji brat. Na suđenje su u kamionima dovodili ljude iz okolnih mjesta koji su uzvikivali naručene parole kao i onu – hoćemo vješala. U presudi Vrhovnog suda NR Bosne i Hercegovine stoji: ‘Optuženi Berbić Ibrahim na kaznu lišenja slobode sa prinudnim radom u trajanju 15 godina /petnaest godina/ u koju mu se kaznu uračunavaju kazne po pravosnažnim presudama Okružnog suda u Sarajevu broj KO 677746, od 7. IX. 1946., od 6 /šest/ mjeseci lišenja slobode i broj Ko 624/46 od 11. IX 1946. Od mjesec dana lišenja slobode kao i već izdržani ovih kazni, konfiskacija cjelokupne imovine te gubitak svih političkih i pojedinih građanskih prava osim roditeljskih u trajanju od 3 /tri/ godine po izdržanoj kazni.’ Odležao je 5 i po godina. Po povratku iz zatvora nije imao pravo raditi pa je ilegalno odlazio u Radanoviće kod Kiseljaka, rodno mjesto njegove majke, a moje nane, kod svojih daidža i tamo narodu krpio obuću kako bi prehranjivao porodicu.“

Životna priča rahmetli Ibrahima Berbića jedna je od najzanimljivijih koje sam čuo. Njegovu biografiju također kazuje sin Suad: „Moj babo hadži Ibrahim Berbić rođen je 1911. u Kreševu od oca hadži Mustafe i majke Vasve rođene u Radanovićima kod Kiseljaka. S pet i po godina ostao je bez majke, a s 11 godina bez oca hadži Mustafe. Moj dedo hadži Mustafa imao je brijačku radnju u Kreševu. Nije imao braće niti sestara niti ikoga više. Poslije očeve smrti 1922. kao jedanaestogodišnji dječak došao je u Sarajevo i, prema njegovoj priči, zastao je ispred obućarske radnje, čini mi se u Čizmedžiluku. Primijetio ga je vlasnik radnje i izašao da ga priupita što tu stoji. Kad je čuo njegovu priču, primio ga je da mu pomaže u radnji. Tu je izučio obućarski zanat. Oženio se sa Šuhretom Lokvančić iz Hrasnice. S njom je imao troje djece, dva sina i kćerku. Sin Esad je umro s nepunom godinom života, a supruga Šuhreta je umrla mjesec dana poslije sinovljeve smrti. Bilo je to 1938. godine, tako da je mlad ostao hudovac. Moju majku babo je upoznao na dan dženaze reisul-ulemi Džemaludinu ef. Čauševiću 1938. godine. Ona je druga babina žena. Polusestra Vasva je umrla sa sedam-osam godina, a brat Ekrem preselio je prije nepune dvije godine. S mojom majkom također je imao troje djece. Najstariji Enver umro je 1942. s nepunih sedam-osam mjeseci, a brat Sead i ja smo eto živi. On je rođen 1946, a ja 1952. Babo se nakon završenog zanata osamostalio i bavio obućarskim zanatom. Potom je otvorio kožaru u Čurčiluku. U toku Drugog svjetskog rata bavio se kožarstvom. Prvi organizovani odlazak na hadž poslije Drugog svjetskog rata desio se 1955. Kanio je naredne 1956. otići na hadž, ali nije mogao dobiti pasoš. Hadž je obavio 1957. godine. Po povratku s hadža njemu je promptno povećan porez i učestale su inspekcijske posjete radnji i kontrolisanje njegovog rada. Kad sam kao dječak nosio ručak babi, kod njeg bi često zaticao hafiza Ibrahima ef. Ridžanovića, pa Sinanudina ef. Sokolovića, te Kjamila ef. Silajdžića, a najčešće bi navraćao Muhamedaga Serdarević. Njih dvojica bi naručivali jednu kahvu s dva findžana, kasnije sam shvatio: kahva se često pili pa bi uzimali jednu s dva, kako su je zvali. Kad sam završio osnovnu školu, a bilo je to 1967. godine, babo mi je rekao: ‘Sine Suade, neću te prisiljavati, znam da bi me poslušao kad bih te i tjerao, ali ti sugerišem da upišeš Gazi Husrev-begovu medresu, jer je to najbolja škola.’ Moj babo je preselio 1978. godine, a u penziji je bio 6 godina, a sve te godine bio je bolestan.“

NAJTEŽE JOJ JE BILO KAD SU JOJ ODVELI KRAVU

O životu Ibrahimove porodice dok je on bio u zatvoru Suadu je pričala majka Razija. Evo šta mu je kazala: „Neposredno poslije presude došla je sudska komisija i popisala sve stvari u kući i u kožari, a potom je došao kamion u koji su potovarili sve stvari. Bilesi, odnijeli su i krpe za brisanje poda. Zanoćili su na golom podu i bez ičega. U to vrijeme majka ima sina od nekoliko mjeseci i pastorka od 13 godina, a najteže joj je bilo kad su iz ahara izveli kravu jer se plašila kako će hraniti djecu. Sutradan je na sokaku srela prvog komšiju, kojeg ja nisam upoznao, i nakon što ju je pozdravio, rekao je: ‘Osudiše Ibru. Petnaest godina. Puno je dobio.’ U prvi mah je pomislila da mu je žao, da je podržava. Poslije njene potvrdne rečenice da je dobio puno godina, on je hladnokrvno dodao: ‘Nek je vala!’ Nije mi puno pričala kako je deverala tih pet i po godina. Isticala je jedan događaj. Jednog dana usred zime, bio je velik snijeg, na vrata je pokucao neki nepoznat čovjek i rekao joj da je udno Bistrika dovezao pet metara drva. Dalje nije mogao zbog snijega, te da ih treba nekako dovesti na adresu. Kasnije je majka rekla da je ta drva uplatio Šukrija Mujezinović iz Švrakina Sela, za kim je bila udata njena sestrična. Za njih je mama često dovila.“

Na pitanje da li je rahmetli hadžija Ibrahim pričao o zlostavljanju u zatvoru, odgovorio je: „Rijetko je ili gotovo nikako nije pričao o zatvorskim danima. Nama je malo o tome pričao, a više svojim ahbabima. On je trebao da radi ono što im je trebalo. U Zenici je bio s osuđenim Mladim muslimanima. Čvrstina imana tih ljudi bila mu je fascinantna. Ne znam koje bi godine njegovog života mogao nazvati sretnim. S 11 godina ostao je bez ičeg, a potom su ga razni sistemi vraćali na početak. Čini mi se da je nama Bošnjacima suđeno da živimo neka turbulentna vremena. Nakon završetka Drugog svjetskog rata zadatak nove vlasti bio je da se obračunava s tzv. narodnim neprijateljima. Obračun s Mladim muslimanima, pa na ekonomskoj ravni montirani proces za 67 obućarskih poduzetnika, pa oduzimanje imovine i insceniranje i montiranje i drugih sudskih procesa, oduzimanje imovine, kroz zakone poput onog o ukidanju humanitarnih i kulturnih organizacija. Otkako je Austro-Ugarska došla na ove prostore, ciklično se, čini mi se, svakih tridesetak godina, smjenjuju događaji u kojima se bošnjački element ekonomski slabi, umanjuje mu se prostor i kroz razne načine mu se umanjuje vrijednost.“

IBRAHIM JE TEK POKRAJ ŽIVOTA PLAKAO

U znak sjećanja na svog prijatelja Ibrahima, Muhamed Serdarević je u Preporodu broj 20/693 od 15. 10. 2000, u rubrici Priče iz života nekadašnjeg Sarajeva, objavio poruku hadži Ibrahima Berbića koju je uputio svom bliskom prijatelju hafizu Ibrahimu ef. Ridžamoviću: „Tebi je lahko. U tebe su evladi veliki i ti ih sada vidiš kao gotove ljude, a kod mene su pilići koji još nisu dobili krila da lete. U zatvoru sam bio i znadem sve komunističke marifetluke i ja im ama baš ništa ne vjerujem. Evo, ova druga djeca koja su vezana za ove škole koje ne izučavaju vjerske predmete, roditelji njima obraćaju više pažnje, a nekako je insanu lakše kada dijete dadne u medresu. Nekako sebe rastereti i kaže: Allahu, na amanet ja sam svoje dijete predao muderisima i neka ga oni i uče i odgajaju. Eto, moj hadži hafiz efendija, ja napunih tebi glavu sa svačim pa neka i meni malo oblahne. Evo kahva nam se hoće ohladiti.“

Mnogo toga je emotivno utjecalo na rahmetli hadžiju Ibrahima, o čemu svjedoči stanje u kojem ga je, potkraj njegovog života, nalazio sin Suad: „Pred njegov odlazak u penziju često bih ga u radnji zaticao kako plače. Kad bi mene ugledao krišom bi brisao suze. Kad je s odlaskom u penziju bio vezan za kuću, gotovo stalno bi plakao. Možda je tugovao za kućom koju su mu oduzeli i omogućili da u njoj stanuju on i majka do kraja života, a mi njihovi sinovi do punoljetstva. Ja sam, kad su se stekli uslovi, otkupio tu našu kuću. Kad bi znao za ovo, babi bi bilo lakše i na Onom svijetu.“