Faruk Šehić: U spomen na muzičare Auschwitza

Da 27. januara nisam na socijalnim mrežama vidio da je tog dana 1945. oslobođen Auschwitz i da je ovaj dan proglašen Međunarodnim danom sjećanja na žrtve holokausta, nikad ne bih otkrio da je Cohenova pjesma “Dance Me to the End of Love” posvećena muzičarima koji su svirali pored krematorijuma u koncentracionim logorima.

Prvo sam naletio na tekst beogradskog pisca Ivana Ivanjija “Poklon od sedamdeset godina”, u kojem on oživljava svoja sjećanja (i zaborave) na kratak boravak u Auschwitzu, a potom duži u Buchenwaldu. Slijedom slučajnosti sam na drugoj socijalnoj mreži zakačio tekst o pomenutoj pjesmi Leonarda Cohena. Kad sam otvorio tekst, vidio sam fotografiju koja me odmah asocirala na koncentracione logore. Čitajući tekst otkrivam nepoznanicu o nastanku ove legendarne Cohenove pjesme, kojoj nikad nisam čitao tekst, jer prije nije bilo gugla, i svijet nije mogao biti stisnut u kuglu jednu, kako je napisao Eliot.

Prvu Cohenovu kasetu sam “posudio” od svog ujaka u Žaboriću 1982. godine kada je Paolo Rossi zabio tri gola mitskom sastavu Brazila sa doktorom Sócratesom i Zicom na čelu, dok smo slušali radijski prenos ove utamice pocupkujući bosim nogama na rastopljenom asfaltu, jer smo krenuli na plažu na kupanje. Ali nas je glas radijskog spikera hipnotisao i zakovao za otvoren prozor neke Zastave, sve dok utakmica nije bila završena. Na toj kaseti tada nije mogla biti ova Cohenova pjesma, jer je album “Various Positions” objavljen 1984. u Kanadi.

Svejedno sam se tada zarazio Cohenom i postao nepopravljiv melanholik još od malih nogu. Poslije sam čitao Cohenovu poeziju ne znajući da se on prvo počeo baviti pisanjem poezije i da je prvu knjigu “Hajde da uporedimo mitologije” objavio 1956. baš kad je Allen Ginsberg objavio svoj kultni “Urlik i druge pjesme”. Knjiga koju sam ja našao roveći po sarajevskim poslijeratnim antikvarnicama zvala se “Snaga robova”, i iz nje pamtim stih: “Fotografija ti otkriva da je način na koji nosiš svoju pičku vrlo staromodan”. Naravno pod uslovom da memorija nije malo, ili više, iskrivila ovaj stih.

Zaražen melanholijom, poezijom, kasnije prozom, šta je moglo postati drugo od mene nego nesretnik koji se bavi najnesretnijim, ali i najljepšim zanatom na svijetu: pisanjem.

Dok nisam otkrio Cohena i kasetu sa žutim omotom pod nazivom “Greatest Hits Leonard Cohen”, na čijoj se prvoj strani nalazila moja omiljena pjesma “Suzanne” i koju sam uz pomoć gugla našao na eBayu da se prodaje za cca 18,65 američkih dolara. Dok nisam otkrio Cohena, već sam pročitao gomilu ruskih socijalnih romana. More avanturističkih romana, bajki svih naroda i narodnosti na koje sam nabasao u gradskoj biblioteci u Bosanskoj Krupi, koja je imala knjiga onoliko koliko i tadašnja opština stanovnika, oko 59.000. Bila su to zlatna vremena kada si na televiziji mogao naučiti više nego danas na fakultetima, gdje se uredno prodaju muda pod bubrege, kako i priliči bijednoj tranzicijskoj državi kakva smo mi.

Zamislite kako bi se Cohen osjećao da je čitao poeziju iz BiH, ili susjedstva u kojoj “vjetrić piri, a potok žubori”, u kojoj nema nikakvog odjeka ratne i poratne stvarnosti. A napisalo se tone i tone takve nepotrebne poezije, i pisaće se takva poezija dok je svijeta i vijeka. Neka se piše, mada to nije baš ekološki, jer žali bože tolikog drveta koje je moralo biti posječeno da bi se dobio papir za takve knjige. Na takvom đubrištu knjiga kad-tad mora da iznikne nešto dobro, barem se takva knjiga čekala decenijama.

Razmišljajući o čemu ću pisati u ovoj kolumni, sjetio sam se jednog vrlog Bošnjaka iz dijaspore koji me jednom napao, jer sam se usudio pisati o antisemitizmu kod našeg dobroćudnog, najdobroćudnijeg, i najnajmerhametli naroda u univerzumu, da bi me taj toliko dobrohotni Bošnjak napao da ja, biva, ne znam da se desio genocid u Srebrenici. Pa mi je on morao to objasniti, održati lekciju iz bliske historije, Bošnjak iz dijaspore koji sve zna o svemu. Najviše o genocidima nad njegovim narodom, dok ga je spominjanje holokausta već duboko uvrijedilo.

Štos je u tome da ako ne cijeniš i ne poštuješ žrtve u Auschwitzu, onda ne možeš istinski ni poštovati mrtve koji leže u Potočarima, jer je genocid u Srebrenici i prijedorskim konclogorima samo dokazao koliko nacizam nije bio poražen. I koliko je “ovdašnji” nacistički projekat obilato nagrađen polovinom teritorije BiH. Tragikomično je to što nastavljač Karadžićeve politike u miru, Dodik, uporno forsira srpski filosemitizam, ne znajući da je Srbija bila jedna od prvih judenfrei zemalja pod kontrolom Trećeg rajha. Ne treba spominjati način kako je nastala njegova paradržavica. Dovoljno je reći Omarska, Trnopolje, Manjača, ili Srebrenica. Riječi koje će odzvanjati kroz vječnost kad ne bude Dodika, i kada se niko ne bude sjećao neke paradržavice nastale genocidom, silovanjima i drugim ratnim zločinima.

Kao što će kroz vječnost odjekivati i Cohenovi stihovi posvećeni jevrejskim, romskim muzičarima koji su svirali pored krematorijuma u koncentracionim logorima: “Dance me to your beauty with a burning violin…”