Roditelji traže izgradnju spomenika ubijenoj djeci u Prijedoru

Više od 1.000 roditelja ubijene djece Prijedora, građana i aktivista neformalne grupe ‘Jer me se tiče’ tradicionalno su obilježili Dan bijelih traka na glavnom gradskom trgu u Prijedoru u znak sjećanja na progon i ubistva 3.176 građana, među kojima je 102 djece.

Jedan od organizatora obilježavanja Edin Ramulić iz Prijedora kazao je da, pored obilježavanja zločina, okupljeni od gradskih vlasti traže izgradnju dostojnog spomen-obilježja ubijenoj djeci Prijedora 1992. godine.

“Naš cilj je dostojanstveno sjećanje na ubijene Prijedorčane”, poručio je.

Ramulić je naglasio da roditelji ubijene djece zahtijevaju od lokalnih vlasti da se most između starog dijela grada i centra Prijedora rekonstruiše u memorijalni most ubijenoj djeci, ali da, zbog diskriminacije, vlasti to ne dozvoljavaju.

“Međutim, vrlo interesantno je da ni izgrađeni spomenici poginulim vojnicima Vojske RS-a također nisu u regulacionim planovima Grada Prijedora”, naglasio je.

Organizator i predstavnik Inicijative „Jer me se tiče“ Goran Zorić ističe da ova neformalna organizacija po sedmi put organizuje Dan bijelih traka.

„Kao i proteklih godina i današnji događaj je posvećen inicijativi Udruženja roditelja ubijene djece za podizanje spomenika za 102 ubijene djece i to je nastavak borbe koja se odvija već nekoliko godina. Ove godine kao i prošle nastojimo da most na Bereku, koji spaja Stari grad i centar grada predložimo kao rješenje za memorijalni most, koji bi u stvari predstavljao spomen-obilježje za ubijenu djecu“, navodi Zorić.

Predsjednik Udruženja roditelja ubijene djece grada Prijedora Fikret Bačić istakao je da od izgradnje spomen-obilježja još uvijek nema ništa.

„Ja sam 25. novembra 2014. godine podnio zahtjev za izgradnju spomenika sa potpisima i peticijama koje su potpisali predstavnici sva tri naroda. Prošle godine me je primio gradonačelnik, bilo je malo pomaka, a obećano je da će se sazvati novi sastanak na kojem će se odrediti lokacija, te tijelo koje će svime rukovoditi. Danas je to u stanju mirovanja, i ove godine sam 3. maja podnio zahtjev da me primi do 20. maja kako bismo imali neke nove informacije, međutim, ni na pisani zahtjev nije bilo odgovora. Bojim se da je to kupovina vremena, ali vršićemo preko drugih institucija i dalje pritisak i siguran sam da će spomenik biti izgrađen i mi roditelji idemo do kraja i nikad nećemo odustati od toga“, kazao je Bačić.

Potpredsjednik bh. entiteta RS Ramiz Salkić rekao je „najteže je što se gradske vlasti ne mogu suočiti sa istinom da su ovdje počinjeni zločini“, te dodao: „Zarad mira i zarad budućnosti i zajedničkog života neophodno je obilježiti sva mjesta stradanja i teško nam je prihvatiti činjenicu da vlast ovdje nije spremna da se napravi spomenik ubijenoj djeci Prijedora. To je poraz civilizacije, svih ljudskih i moralnih vrijednosti i pitamo se da li ti ljudi imaju svoju djecu, te kako bi se osjećali, ne dao Bog, da je neko ubio njihovo dijete”.

Bivši logoraš Kozarčanin Sead Čirkin je prošao kroz više logora kao zatočenik i ističe da se 1999. godine vratio u Kozarac na rodno ognjište.

„Mislim da je ovo manifestacija koja prevazilazi grad Prijedor, regiju i rekao bih da je to svjetska manifestacija, i to je prepoznatljiv događaj koji ukazuje na dešavanja 1992. godine. Međutim, još je puno toga ovdje bilo, a to je na neki način bačeno na margine. Prijedor je jedina opština u BiH u kojoj je 1992. godine ubijen legalno izabrani predsjednik opštine profesor Muhamed Čehajić, a malo se zna i da je u Prijedoru tada ubijeno više od 120 intelektualaca Bošnjaka i Hrvata“, istakao je Čirkin.

Kozarčanka Muzafera Melkić dolazi svake godine na obilježavanje ovog datuma.

„Ovo je podsjećanje na 1992. godinu i dan kada smo svi morali biti obilježeni bijelim trakama i bijele čaršafe smo stavljali na prozore. Muž mi je izgubio dva brata, bili smo u logoru, svašta smo pretrpjeli. Želim da se nikad i nikom ne ponovi 1992. godina“, pričala je Muzafera.

Vlasti bosanskih Srba u Prijedoru su 31. maja 1992. izdale naredbu putem lokalnog radija kojom se nesrpskom stanovništvu nalaže da obilježi svoje kuće bijelim zastavama ili čaršafima, te da pri izlasku iz kuća stave bijele trake oko rukava.

“Građani srpske nacionalnosti, pridružite se svojoj vojsci i policiji u potjeri za ovim ekstremistima. Ostali građani, muslimanske i hrvatske nacionalnosti, moraju na svoje kuće i stanove izvjesiti bijele zastave i na ruke staviti bijele trake. U protivnom, snosit će teške posljedice”, glasio je poziv na radiju.

Mnogi Prijedorčani koji su čuli poziv pronađeni su u oktobru 2013. godine u selu Tomašica, najvećoj masovnoj grobnici koju svijet još nije vidio.

Udruženje žrtava i svjedoka genocida poziva sve institucije i ustanove da danas na prozorima ili vozilima istaknu bijele čaršafe u znak solidarnosti s Prijedorčanima koji su 1992. godine morali nositi bijele trake na svojim rukavima i označavati svoja domaćinstva.

Prema zvaničnim informacijama iz udruženja žrtava, u Prijedoru je ubijeno 3.173 civila, dok je 31.000 ljudi bilo zatočeno u logorima u okolini Prijedora. Istraživačko dokumentacijski centar iz Sarajeva navodi da je od 1991. do 1995. u direktnim vojnim akcijama ubijeno ili nestalo 5.209 građana Prijedora, od toga 4.093 Bošnjaka, 898 Srba te 182 Hrvata.

Visoko.co.ba/Federalna.ba