Mala škola političke bahatosti, nekulture i primitivizma u Visokom

Aktuelno je ovih dana u Visokom dešavanje gdje protagonisti lokalne vlasti na jedan prilično šizofren način pokušavaju balansirati sa dvije stvari koje su krupne, značajne i svakako proizvode emociju. Na jednoj strani se daje bezrezervna podrška i suosjećanje žrtvama prethodnog rata, dočekuje ih se na aerodromu, objavljuju se srceparateljni selfiji i slično. S druge strane se potencira međuopćinska i međuentiteska saradnja gdje je dominantan rodni koncept, naime, nije bitno šta koja općina ima za ponuditi ili koja su potencijalna polja saradnje, bitno je da su u svim tim općinama na vlasti – načelnice. Najveći je problem što tri od tih načelnica direktno podržavaju i brane zaostavštinu ratnih zločinaca koji su odgovorni za smrt i patnju žrtava rata sa kojima se općinska administracija samo par dana prije slikala i pružala podršku, pa je sada to malo neprijatno.

Ipak, nemoguće je oteti se dojmu da sam sadržaj iz obje ove pojave lokalnoj vlasti nije toliko važan, nije važna ni poruka koja se može izvesti, već je važan sam marketing i PR kojim se, vođen načelom da nema negativnog marketinga čim se objavi slika, u javnom prostoru u vizuelnom smislu nama stalno „ukazuju“ računajući da će većina ljudi brzo zaboraviti sadržaj, a slika će se sjećati kada budu zaokruživali izborne listiće. Prilično sam siguran da ova priča oko međuentitetske saradnje neće biti značajna okosnica u predizbornoj kampanji. Tlapnja tipa „razvoj“, „pogled prema budućnosti“, „zajednički život“, „miroljubiva koegzistencija“ ima kratak rok primjene sa ciljem da se bude dobar sa svima, da se to dobro izreklamira, da nama pokažu kako su prosperitetna snaga, odnosno, da se „sjedne na nekoliko stolica“.

Nažalost, potpuno su u pravu. Ljudi su kratkog pamćenja čak i onda kad ih se napravi budalama. Vrlo brzo to zaborave, jer je empirijski dokazana ispravnost vladanja prema konceptu „hljeba i igara“ ili našoj lokalnoj inačici „primakni u jasle i stavi šarena vrata“, pa si time većinu komplikacija u smislu javne odgovornosti za svoje rezultate rada prevenirao.

Međutim, to je donekle i razumljivo za ljude zaokupljene masom drugih stvari i u situaciji kada nisu direktno involvirani u neke procese, da jednostavno zaboravljaju i lakše prelaze preko vrijeđanja vlastite inteligencije, najblaže rečeno. Ono što nije ozbiljno, politički i etički korektno, pa ako hoćete i kulturno, su reakcije i ponašanje drugih protagonista javnog života kao što su opozicione stranke, civilna udruženja, akademska zajednica i slično.

Nabrojani, a vezano za ova događanja s početka teksta, nisu ničim pokazali ozbiljnosti želju da artikulišu neki jasan stav, izuzev opozicione vijećnice na zadnjoj sjednici vijeća. Ne bismo ni to znali da nam izvršna vlast to nije zorno prikazala isječkom sa sjednice. Nevjerovatno je da se do sada, a u Visokom svi sve znaju, niko nije zapitao, napisao saopštenje ili tražio odgovor na dva pitanja.

Prvo, očigledno je da se sjednice snimaju, jer kako bi smo inače vidjeli video isječak sa sjednice. Pitanje je zašto se sjednice snimaju i koja je upotrebna vrijednost tih snimaka, ako nisu dostupni javnosti, odnosno, onima koji ih plaćaju, a sve zahvaljujući kalunima iz DF-a jer čak ni “ljubičanstveni” (slogan ukraden sa toalet papira – Teta Violeta) to nisu htjeli predložiti. Svi znamo da svaka produkcija nešto košta, pa tako i ova lokalne režimske televizije, znate, morate platiti snimatelje, opremu, režije, razni potrošni materijal, a čemu?!

Očigledno je da ovi snimci su isključivo dostupni izvršnoj vlasti kao podrška za obračune sa političkim neistomišljenicima, tako što će se u povoljnom trenutku nešto prezentirati i u ovom slučaju nekome zalijepiti etiketa da je „nacionalista“. Živi bili pa vidjeli kakva će biti retorika kada krene kampanja za naredne izbore.

Drugo pitanje je kako se dolazi do snimaka?! Recimo, mogu li drugi vijećnici zatražiti snimke sjednica pa da „izrežu“ njima pikantne detalje ili ono što im treba, pa zatim to objavljuju na društvenim mrežama?! Mogu li građani isto tražiti snimke pa da traže njima zanimljive stvari, kao što je izglasavanje poskupljenja komunalija?! Sigurno bi bilo zanimljivo gledati vijećnike dok podižu kartončiće za poskupljenje, to je slika koju neki ne bi zaboravili do izbora.

Nažalost, mislim da to nije moguće. Javna televizija nije u službi informisanja javnosti, ona je u službi vlasti na „krečenju vlastitog imidža“, to je valjda već svima jasno. Nije čak problem ni što građani to plaćaju. Oni bi to svakako radili, jer je sistem postavljen nakaradno. Problem je što nema nikakvih kritičkih poruka i poteza ni od strane onih koji su za to plaćeni. U visočkom slučaju to je potpuno amorfna i nepotentna opozicija. U stvari, najčešće se stiče utisak da niti postoji, odnosno, da postoji samo vlast sjevernokorejskog tipa gdje se sjednice završavaju u sat vremena.

Hvala im na ovom isječku, on je u javnom prostoru Visokog događaj u rangu eksplozije atomske bombe, naročito kada se uzme u obzir kontekst i osjetljivost na još svježe ratne traume i priče koje nam godinama prodaju. Možda je ovo usamljen slučaj reakcije vijećnika, a možda će se pojavljivati još disonantnih tonova. Možda će ljudi početi shvaćati da su izmanipulisani, a može se desiti i da neko „dođe tobe“. Svašta je moguće, jer se ovaj brod očigledno počinje ljuljati.

Uglavnom, teško da može gore.

P.S.

Čestitke visočkim roditeljima, jer će se izvršiti korekcija cijena usluga u obdaništu. U stvari obdanište neće poskupiti, ono će samo malo poskupiti.