Boris Dežulović: Ljudi-miševi

Ljudi-miševi beznačajna su mala stvorenja što žive u mračnim podrumima društva. Ljudi-miševi voljeli bi da su veliki, zajebani štakori, ali nisu. Ljudi-miševi su nevažni sitni glodavci iza kojih kao kratko svjedočanstvo postojanja ostaju tek suhi brabonjčići veličine zrna riže. Zato ljudi-miševi vole kad ih se dobro odgojeno malograđanstvo boji, sve vrišteći i skačući na stolice kad ih ugleda onako drčno iskeženih sjekutića. Ljudi-miševi u načelu su, naime, bezopasni za čovjeka, ali opasni za društvo: te su štetočine iz podruma odveć sitna kukavelj da bi mu zagrizla temelje, pa uporno zajebava grickajući instalacije.

Mladen Pavković je, recimo, jedan od njih. Beznačajni čovjek-miš, predsjednik jedne od četrdeset stožernih braniteljskih udruga, neumorni glodavac što već više od dvadeset godina živi isključivo od Domovinskog rata, pa cijelu državu glođe i maltretira svojim patetičnim otvorenim pismima i četvrtpismenim člancima po opskurnom hrvatskom domoljubnom lišću, te bezbrojnim pamfletima, brošurama, monografijama, intervjuima, filmovima, tribinama, izložbama i takozvanim hvalevrijednim inicijativama, kao strogi vrhovni arbitar u pitanjima državotvornog morala i etike.

U pitanjima pak nedržavotvornog morala i etike Mladen Pavković nije toliko strog: prije nekoliko mjeseci, recimo, osuđen je zbog seksualnog napastovanja jedne jedva punoljetne djevojke kojoj je – dok je kod njega radila preko Student-servisa – dao na prijepis jedan svoj erotski rukopis, pa joj uvalio svoj mišji jezik u usta.

Ljudi-miševi, naime, u pravilu su strogi arbitri u pitanjima državotvornog morala i etike, ali istodobno – bez zabilježenog izuzetka – nekonvencionalni tipovi s prilično ležernim odnosom prema nedržavotvornom moralu i zakonima države u koju se kunu. Drugi jedan čovjek-miš, na primjer, beznačajni mali nacistički bilmez Velimir Bujanec, sitni je kriminalac pravomoćno osuđen zbog plaćanja prostitutke kokainom. Čovjek-miš je i beznačajni mali nacistički bilmez Dražen Keleminec, ustaški vrtni patuljak što zbog trenutačne svjetske geostrateške situacije ne može na Drinu, pa u javnosti maltretira i mlati suprugu. Čovjek-miš je, recimo, i beznačajni nacistički bilmez Marko Skejo – ratni zapovjednik 9. bojne HOS-a Rafael vitez Boban koji nas pod Pavelićevom slikom, u crnoj uniformi s ustaškom kokardom i majici u spomen na nacističku opsadu Staljingrada uvjerava da brčići pod njegovim nosom nisu Hitlerovi – danas građevinski poduzetnik pravomoćno osuđen zbog gospodarskog kriminala.

U nekom elementarno uređenom i posloženom društvu – već u prvobitnoj rodovskoj zajednici s plemenskim glavarom na čelu, a kamoli u sedmobitnoj građanskoj državi, modernoj europskoj demokraciji poput Francuske, Velike Britanije ili Njemačke – te su sitne socijalne štetočine na njegovom donjem rubu, na samom društvenom dnu, dakle u njegovu mračnom podrumu, gdje je ljudima-miševima oduvijek prirodno stanište. Za Bujanca, Keleminca, Skeju ili Pavkovića, na primjer, u elementarno uređenom i posloženom društvu nikada, za stotinu života, ne biste ni čuli, jer u elementarno uređenom i posloženom društvu takvi beznačajni sitni kriminalci – seksualni napasnici, ulični dileri kokainom, šverceri i lopovi s deluzijskim poremećajem – iz podruma ne izlaze ni u crne kronike. To je zato što u elementarno uređenom i posloženom društvu poput Francuske, Velike Britanije ili Njemačke postoje službe koje održavaju instalacije, pazeći da stanari ne nalaze po tlu suhe, sitne mišje brabonjčiće.

Evo jednog nasumičnog, posve blesavog primjera. Za nešto više od mjesec i pol, u nedjelju 18. studenoga, pada obljetnica jedne od najkrvavijih bitaka u cjelokupnoj povijesti ratovanja: u bitci na Sommi, najvećoj na zapadnom frontu Prvog svjetskog rata – nakon pet mjeseci mahnitog i besmislenog ubijanja okončanoj 18. studenoga 1916. – sudjelovala su tri milijuna francuskih, britanskih i njemačkih vojnika, a poginulo ih je, nestalo i ranjeno više od milijun. Milijun ljudi! Kad bi, međutim, nekome, bilo kome, u Francuskoj, Britaniji ili Njemačkoj palo na um da od Vlade i Ministarstva kulture traži da se u znak pijeteta za stotine hiljada ubijenih u nedjelju, 18. studenoga odgodi nekakav kulturni događaj, nitko ozbiljan to ne bi objavio ni u bizarre-rubrikama.

Kad bi stoga neki francuski ili britanski seoski kulturtreger, inače seksualni prijestupnik s deluzijskim poremećajem, na dan sjećanja na bitku na Sommi tražio odgodu kakvog kazališnog festivala, jer će se, štajaznam, na dan kad mnogi obilaze grobove, pale svijeće i odaju počast nevino stradalim Francuzima i Britancima, ljudi u kazalištima zabavljati uz predstave među kojima će biti i one čiji su autori njemački pisci – vi za to nikada ne biste ni čuli ni saznali. Jer ozbiljno se uređena i posložena društva, u najkraćemu, ne bave pizdarijama.

Dokaz? Jeste li ikada, ijednoga 18. studenoga u svom životu, čuli da je neki francuski ili britanski seoski kulturtreger – inače seksualni prijestupnik s deluzijskim poremećajem – na dan sjećanja na bitku na Sommi uopće tražio odgodu kazališnog festivala, s obrazloženjem da će se 18. studenoga, kad mnogi obilaze grobove, pale svijeće i odaju počast nevino stradalim Francuzima i Britancima, ljudi u kazalištima zabavljati uz predstave među kojima će biti i one čiji su autori njemački pisci? A kamoli da je, daleko bilo, festival zbog toga zaista i odgođen?

Prije nekoliko dana hrvatsko Ministarstvo kulture mrtvo je ozbiljno objavilo kako se tradicionalna Europska noć kazališta, pod njihovim pokroviteljstvom zakazana za nedjelju 18. studenoga, odgađa za tjedan dana, kako se, citiram, ‘ne bi poklapala s Danom sjećanja na žrtve Škabrnje i Vukovara’. Ideja nije sišla s uma nekome u Vladi ili Ministarstvu kulture, čak ni oni nisu toliki idioti: sasvim su dovoljno, međutim, idioti da najozbiljnije prihvate zahtjev marginalnog domoljubnog kulturtregera Mladena Pavkovića, čovjeka-miša koji je nekoliko dana ranije ustao na stražnje nožice i svojim strašnim piskutavim glasićem najozbiljnije od Vlade i Ministarstva kulture tražio da se Europska noć kazališta 18. studenoga odgodi, s obrazloženjem da će se na dan sjećanja na žrtve Škabrnje, dok mnogi – citiram – ‘budu obilazili grobove, palili svijeće i odavali počast nevino stradalim Hrvatima, u većini kazališta ljudi zabavljati uz neke od predstava, među kojima će biti i onih čiji su autori srbijanski pisci’.

Tradicionalna međunarodna Europska noć kazališta ove će godine tako biti održana u četiri stotine kazališta u desetak europskih država 18. studenoga, osim – eto – u Republici Hrvatskoj, jer je tako odlučio jedan posve beznačajni čovjek-miš, seksualni prijestupnik s deluzijskim poremećajem. U Republici Hrvatskoj, naime, ljude-miševe iz podruma – beznačajne sitne kriminalce, seksualne napasnike, ulične dilere kokainom, švercere i lopove s deluzijskim poremećajem – drže za ozbiljne društvene partnere, vrhovne arbitre za pitanja morala i etike čije se mišljenje sluša i uvažava.

Prije koji dan, na primjer – tražeći rješenje za spomen-ploču s nacističkim pozdravom, postavljenu u gradiću u kojemu je postojao najgori koncentracijski logor izvan Trećeg Reicha – hrvatska je Vlada najozbiljnije pregovarala s čovjekom-mišem Markom Skejom, beznačajnim nacističkim bilmezom pravomoćno osuđenim zbog gospodarskog kriminala. Velimir Bujanec, da ne idemo dalje, čovjek-miš pravomoćno osuđen zbog plaćanja prostitutke kokainom, u Republici Hrvatskoj je ozbiljan sugovornik političkog establišmenta, zvijezda predsjedničkih inauguracija čija je svadba društveni događaj godine. I kad treći nekakav nevažni čovjek-miš, recimo ustaški vrtni patuljak Dražen Keleminec, najozbiljnije od Vlade traži rušenje antifašističkog spomenika u Srbu, pitanje je samo kad će dobiti službeni poziv iz Ministarstva kulture.

Hrvatskom, naime, zapravo vladaju sitni, beznačajni ljudi-miševi. To što mislite da vladaju opaki i zajebani štakori samo je, kako bih vam rekao, deluzijski poremećaj.

portalnovosti.com / Visoko.co.ba