Ukoliko pripadate ‘klanu’ koji je na vlasti, možda i možete uspjeti ostvariti nešto u svom životu, ukoliko ne, onda više sreće .. nikada?!

Iako sam odrastala kao bezbrižno dijete čija porodica nije direktno uključena u politiku, vremenom sam počela uviđati da se ‘nešto’ dešava oko mene, da postoje ‘neke’ osobe koje vuku konce svojim marionetama, a one bojažljivo šute. Danas, 18 godina kasnije, shvatam da to ‘nešto’ iz mog djetinjstva ima ime, a ono je Politika, a osobe koje uživaju u lutkarskim predstavama, igrajući se životima marioneta, su predstavnici iste, odnosno političari.

Politiku sam tada zamišljala kao mjesto u kome postoji red, zakon, pravda i mir, mjesto u kome su svi jednaki bez obzira na njihove karakteristike, mjesto koje pruža beskonačne mogućnosti za samoaktualizaciju, uspjeh, napredak. Danas znam da je to moje mjesto Utopija. Ali moja, visočka, čaršija je najljepše mjesto na svijetu, sa svim svojim prirodnim odlikama, toplim narodom i mnoštvom prednosti u odnosu na okolne općine. Međutim, samoj sebi sam više puta postavila pitanje: šta to može Visoko, sa svojom politikom, ponuditi meni, mojoj generaciji, generacijama poslije nas, mojim sugrađanima uopće? Visoko je mjesto koje ima toliko toga za ponuditi, ali to ne radi. Postavlja se pitanje: zašto? Zašto se ne iskoriste sve dobre strane naše male čaršije da bi se od nje napravilo mjesto iz kog mladi neće odlaziti? Zašto se ne stavi poseban akcenat na mlade pred kojima je odabir profesije, životnog puta i njihovog rada? Zašto se nešto ne pokrene kako bi se mladima dala nada u budućnost, nada da će postati osobe vrijedne hvale i ponosa svog zavičaja?

Govorim u svoje ime, i ime moje generacije, ali sam sigurna da i stariji od nas ne vide uporište u rodnom kraju i odlaze daleko kako bi pronašli svoje mjesto pod zvijezdama. Visočko nebo je divno, ali njegove zvijezde ne sijaju, ne pružaju ništa osim svog postojanja, a samo postojati nije svrha života; život je ono što se dešava u svijetu dok u Visokom vrijeme stoji. Ono se ponekad i pokrene, to jeste svake četvrte godine na mjesec dana – nakon toga, sat se ponovo zaustavlja. Shodno tome, Visoko je aktivan grad samo onda kada se svijetu trebaju ‘zamazati’ oči kako bi neko od korumpiranih vlasti ostao na poziciji ili dobio istu i tako obezbijedio sebi, svojoj užoj i široj porodici, miran, lagodan život naredne četiri godine.

Obećanja data u predizbornim kampanjama padaju u vodu i tope se, zatim nestaju, baš kao kada ubacite kocku šećera u čašu vode. Nakon završetka predstave zvane Izbori, maske padaju kao i kod svake predstave; otkrivaju se prava lica onih koji su do tada izgledali tako nevino i čedno, ali oni su dobili željeno i mirni odlaze u svoj svijet, zaboravljajući obećanja data narodu koji ih je postavio na te pozicije. Vrijeme se vuče kao teretni voz, a Visoko ne ide na bolje, samo ponekad na malo lošije i to je sve. Ukoliko pripadate ‘klanu’ koji je na vlasti, možda i možete uspjeti ostvariti nešto u svom životu, ukoliko ne, onda više sreće .. nikada?! Ipak, ja znam i vjerujem da Visoko i njegova mlađa i starija snaga imaju mnogo toga za ponuditi, da možemo vratiti stari visočki sjaj.

Ono što je potrebno jeste, uprkos politici koja je takva kakva jeste, pokrenuti se, shvatiti da je snaga u rukama onog koji se bori za sebe i svoje stavove, pa započeti borbu za sebe, za nas, za vas, za sve koji su bili i koji će biti. Borba sa gospođom Politikom može ličiti na Don Kihotovu borbu sa vjetrenjačama, ali ni on nije odustajao ma koliki divovi se nalazili ispred njega, pa zašto bismo mi? Visoko može ponuditi mnogo toga, ali potrebno je pokrenuti ljude, dati im nadu i podstrek, dokazati da nijedna borba nije uzalud ukoliko je za prave, istinske, uzvišene ciljeve. Moja čaršija je izgubila ono ‘nešto’ jer su se preko njenih leđa lomili, i još uvijek to rade, oni koji nisu zaslužili da budu dio nje; iskvarili su je oni koji su željeli da poboljšaju sebe rušeći ono što su mnogi prije gradili i brižno čuvali. Iako se mnogi žale na čaršiju, ona nije loša, loši su ljudi koji imaju moć da manipulišu širokim masama i tako ‘ispiru’ njihove mozgove.

Čaršija ima dušu, dušu koja je uspavana već određeni vremenski period, ali koja može biti probuđena poljupcem prave ljubavi prema njoj, ljubavi koju ću svojim djelima pružiti ja, moji prijatelji, moji sugrađani, odnosno svi mi koji smo odrasli, odrastamo i živimo u visočkoj čaršiji.