Zubac: Mostar je uvijek bio grad radnika, heroja i pjesnika

“‘Zanoći dječak u meni, svaku noć uočei svitanja. I nesan zaspu grumeni nejasnih, tamnih pitanja. Šta Bog ili Allah činjaše kad molitve ne sačuvaše nevine njihove i naše što se u ponor survaše?’ To je to moje pitanje koje sam tako fokusirao u pjesmi. Govorio sam to u Nevesinju i veliku čast mi je učinio vladika Grigorije koji je došao i sjedio pored mene“ ispričao je Zubac u Dnevniku TV1.

Navodi da je sve što se dešavalo ostavilo na njega dubok trag.

“Da li je moglo da se desi da se to ne desi. Kako sam stariji mislim da nije. Kod nas je kriza kadrova koji su odabirani da rukovode zemljom Jugoslavijom pokazivala da će da se desi nevolja jer mislim da svi nisu bili dorasli trenutku u kome su se našli. Nevolje su se obrušile na naše najljepše gradove“, kaže Zubac.

Ističe da poslije toliko godina ipak dobija Šantićevu nagradu. Smatra da je došla u pravo vrijeme. Govorio je i o duhovnim vezama sa Mostarom i zlatnim vremenima koja je živio sa tim gradom.

“Mostar je multietnična sredina i ništa nisam primjećivao tih godina. Napisao sam i pjesmu u kojoj kažem: ‘Od zvijezda satkan, iz beskraja, Aleksa se vraća iz raja. Ima li ikoga u čase sjetne s dobrom na licu s dušom da sretnem? Ima li iko živ, mrtav ko zna na Starom mostu da ga prepoznam? Izašle lijepe Anke i Zore s Neretvom neriječ da prozbore. Šumi Radobolja, Mira Jasmini gle ono djevojče nalik Emini silazi Aleksa sav od svjetlosti, a nikoga svoga Bože oprosti. samo nas nekoliko k'o sjene crne pridržavamo ga da ne posrne’. Ta pjesma je izgovorena u pozorištu godinu i nešto prije prvih dešavanja, kada je sve krenulo naopako. Vidjela je nešto što ja nisam slutio.“, priča Zubac.

Mostar je, dodaje, uvijek bio grad radnika, heroja i pjesnika.

“To me vezivalo za Mostar. Izgleda da je ta “crna ptica” što je naletjela ove krajeve upravo prvo udarala u multietničke gradove“, kaže Zubac.

vijesti.ba/visoko.ba