Znate li ko vam uči djecu?

Već neko vrijeme sam svjesna da je ovo koloplet trajne agonije i ponavljajuće gimnazijske more koja se ostvaruje u liku moje nekadašnje profesorice. Iako sam završila gimnaziju prije skoro šest godina, moje „školske muke“ su i dalje prisutne i svježe – baš kao da nisu ostarile ni dana.

Nakon osnovnoškolskog obrazovanja, moja vizija budućnosti je uključivala jezičko usmjerenje i nisam dvojila ni časa: od 5. razreda sam znala da želim biti nastavnica bosanskog, hrvatskog, srpskog jezika i književnosti. Moja htijenja se nisu mijenjala ni godinama nakon toga. Moj bivši razredni starješina, u osnovnoj školi, je često znao reći „da on ne zna kako ću ja s prirodnim naukama u srednjoj školi“.

Da me danas sretne, zasigurno bih mu rekla da je to njegovo retoričko pitanje bilo isuviše blago za sve ono što sam doživljavala od 14. do 18. godine.

Naredni put kad vam dijete kaže: „Mene ta(j) profesor/ica mrzi“, nemojte to odmah pripisivati dječijim opravdanjima kojim pribjegavaju kad dobiju loše ocjene ili odmahnuti rukom. Moj tata je to učinio i smatram da je to njegova prva i najveća roditeljska greška. Vaše pravo je uvid u nastavne metode.

Prošle godine sam održala čas u jednoj gimnaziji. Analizirali smo poeziju Silvija Strahimira Kranjčevića i religijske motive u njegovim pjesmama i dok sam predavala – primjećivala sam sve te radoznale oči i njihove ruke u zraku i bila sam radosna što znaju čak i one „manje poznate“ stilske figure; preplavile su me pozitivne emocije i do danas pamtim graju iz te učionice.

Pola sata prije tog časa je preminula meni jako bliska osoba. Ipak sam otišla na nastavu i predavala ono što je trebalo da predajem. Djeca nisu ništa primijetila, a nije ni trebalo da išta primijete. Ja sam bila njihova nastavnica koja ih taj dan uči šta je sinestezija.

Profesor Metodike nas je uputio kako treba da predajemo, šta smijemo izreći, pitati i kako treba da postupamo u specifičnim okolnostima s obzirom na to da radimo sa „osjetljivom kategorijom“ – djecom.

Šablonska uobličavanja časa su, vjerujem, diljem regiona ista: radi se prema nastavnom planu i programu, pišu se pripreme za čas, pronalaze se neke nove i interesantnije metode za prezentovanje onog šta djeca treba da usvoje taj dan i nosi se strpljenje, baš kao i blagost koja je pomiješana s autoritetom i radnom voljom.

Danas se osvrćem na prijašnja iskustva i na svoje časove u ulozi učenice. Moji prijatelji iz gimnazije često prokomentarišu: „Peti-šesti august kako nisi na popravnom ispitu.“ Šaljivo, simpatična uspomena na srednju školu koja se prepričava – rekla bi većina. Istina je da sam često ostajala na popravnom ispitu iz samo jednog predmeta. Bila sam očito nevješta iz te oblasti, trebalo mi je više vremena da shvatim to gradivo, ali nisam nailazila na razumijevanje niti strpljenje.

Dakako, bespotrebno je kriviti novog predmetnog profesora ili profesoricu za prijašnje propuste; to ni danas ne radim. Ovdje je riječ o nemetodičkom pristupu četrnaestogodišnjakinji kojoj baš niko nije vjerovao. Deklarisali su me kao „netalentovanu za prirodne nauke“ i na tome se završilo.

Moj tata je plaćao instrukcije; na popravnom ispitu bih obično dobila dvojku ili trojku – zavisno ko je sjedio pokraj profesorice u tom trenutku jer je tada objektivnost bila obavezna. Kada je tata došao na informativni razgovor, napominjem miroljubivo jer ja potječem iz kuće u kojoj je profesor/ica uvijek u pravu, pred njim me pohvalila.

Na narednom času mi je uputila rečenicu koju sam zapamtila: „Misliš li da će ti tata pomoći?“ Šutjela sam. Uvijek. Ja sam ga zapravo molila da ne dolazi jer „će ona taj dolazak pogrešno shvatiti“. Izašla je iz okvira profesionalnog pristupa, spustivši se na razinu ličnog. To se nije smjelo dogoditi baš nikada.

Za četiri godine srednjoškolskog obrazovanja, kroz sva polugodišta sam imala više od tri jedinice. Često bi me nakon nove lekcije prozvala da odgovaram i dobila bih negativnu ocjenu. Time sam gubila pravo da usmeno odgovaram tokom polugodišta.

U trećem razredu, na popravnom ispitu, mi je rekla: „Oborit ću te na godinu jer ne mogu da te trpim više.“ Šta tačno nije mogla trpiti? Moju šutnju, roditeljsko nevjerovanje ili nereagiranje školske uprave? Nije me oborila jer sam se iznebuha sjetila odgovora, a i moja tadašnja razrednica ju je ljutito upitala: „Zašto je maltretiraš?“

Izrugivala mi se jer plačem, potcjenjivala me često pred svima, prigovarala mi na časovima „jer me svi hvale radi književnih sastava“… U četvrtom razredu, školskoj upravi je (konačno!) postalo sumnjivo šta se to događa s tim predmetom, pa je školska pedagogica prisustvovala časovima. Na tim časovima sam dobijala pozitivne ocjene; nisam se bojala i bila sam sigurna u svoje znanje. Moram li napomenuti da me tada hvalila?

O ovome treba govoriti. S obzirom na to da sam i ja „s one strane katedre“, mislim da dugujem svim onim bivšim i sadašnjim učenicima koji su bili žrtve i onima koji to ne moraju biti ako pravovremeno reagujete. Da, vi: kolege i kolegice nastavnici/e, roditelji, direktori, pedagozi i psiholozi.

Cjelokupan školski sistem zakazuje jer zatvara oči pred problemom vašeg djeteta – to je općepoznata i ustaljena činjenica. Međutim, roditelj ne smije biti pasivan posmatrač i djetetu dugujete širom otvorene oči jer ste vi njegov pogled, glas, borac ili borkinja, sidro za životni vjetar i možda bi trebalo da nekad povjerujete u onu izlizanu: „Mene ta(j) profesor/ica mrzi.“

U našem školstvu ima mnogo malignijih pojava od ove s kojom sam se ja svojevremeno nosila, ali adolescentska iskustva znaju ostaviti trajne posljedice. Imajte na umu da nijedno dijete ne reagira na isti način.

Završila sam srednju školu, odatle iznijela mnoštvo lijepih uspomena i neraskidivih prijateljstava, upoznala sam neke sjajne profesore i profesorice i usvojila njihove predavačke metode… Iznijela sam i jednu nedopustivu dječiju traumu i doživjela jedan vid psihičkog nasilja. Najbenigniji problem su bile te negativne ocjene.

Danas bih tu profesoricu voljela naučiti kako da bude profesorica koju djeca poštuju i vole i kako se iz školskih klupa u glavama može ponijeti znanje, a ne trauma.

Sigurna sam i da bih je danas naučila da bude profesorica koja ispred školskog praga ostavlja svoju bol, frustraciju ili tugu. Ja znam da toliko dugujem svojoj djeci. Vi im dugujete saznanje ko ih uči.

Napomena: Tekst je napisan za potrebe objektivnog mjerenja i cilj mu je predstavljanje uzroka ili posljedica nekog društvenog ponašanja, te nije poželjno biografsko pristupanje tumačenju čitavog teksta ili nekih njegovih dijelova.

lolamagazin.com/visoko.ba