Znate li ko je Jajoji Kusama?

“Ova japanska umjetnica je prevazišla traume iz djetinjstva, predrasude i psihičku bolest da bi na kraju postala čista senzacija.”- Ket Paund (Cath Pound).

Jajoji Kusama (Yayoi Kusama) je najprodavanija umjeticna današnjice. Sa svojom crvenom perikom, i naglašenim šašavim tufničastim dezenom, je ujedno i jedna od najprepoznatljivijih. Sa gotovo 90 godina starosti i dalje je iznenađujuće živahna.

Ali, prije nego što je došla do te uzvišene tačke, Kusama je morala da se nosi sa traumama iz djetinjstva, i da gleda kako njene ideje besramno prisvajaju njene muške kolege, što ju je dovelo do psihičkog oboljenja i pokušaja samoubistva.

Kusama je rođena 1929. godine u Matsumotu (Matsumoto), Japan i još je u djetinjstvu dolučila da će biti slikarka. Još u ranim radovima pojavljuje se ono što će se kasnije ispostaviti kao konstantna fascinacija prirodnom formom i tufnama. Ipak, nije naišla na podršku roditelja, tačnije, nije naišla na razumijevanje njenog životnog izbora. Majka joj je krala skice, prije nego ih ona uspije završiti, što, vjerovatno, objašnjave njenu opsesivno-kompulsivnu želju da brzo završi rad (prije nego joj ga otmu). Majka ju je još tjerala da špijunira svoga oca sa ljubavnicom. Ovo iskustvo je bilo toliko traumatično da je razvila životnu averziju prema seksu.

Neizbježno, Kusama je smišljala načine da se izrazi po pitanju porodične atmosfere koja ju guši.

Budući da je bila veliki obožavatelj Džordžije O’Kif (Georgia O’Keeffe), u čijim je sanjivim opisima prirode pronalazila sebi sličan duh, načinila je nevjerovatano hrabar potez te joj se obratila putem pisma.

“Tek sam na prvom koraku svog životnog vijeka kao slikarka. Hoćete li biti tako ljubazni da mi pokažete put?”

Mora da je bila u ekstazi kada je dobila odgovor da je “teško za umjetnike da zarade za život u Americi”, ali da ipak treba da dođe i pokaže svoja djela svima koji za to pokažu interesovanje.

Tada se Kusama, iako nije dobro poznavala jezik, i iako nije bilo dozvoljeno prenositi novac iz Japana u SAD, te je ušila nešto dolara u svoj kimono, uputila preko okeana, odlučna da osvoji Njujork i svijet.

U BESKONAČNOST, I JOŠ DALJE
Nije mogla tako lako. Njujorška scena je bila muški dominantna do te mjere da ni ženski dileri umjetnina nisu htjeli da obezbijede izložbe ženama umjetnicama.

Iako je njen rad bio primijećen i uvažavan, kako od strane publike tako i od etabliranih umjetnika, pravi uspjeh joj je izmicao. Još je bila primorana da gleda svoje muške kolege kako prisvajaju njene ideje i na njihov račun dobijaju pohvale.

Ali stvari postaju još gore kada je 1965. godine, odlaskom čovjeka na Mjesec, te vođena tom mišlju relativizovanja prostora i idejom beskonačnosti, kreirala preteču beskonačne prostorije, iluziju nastalu instaliranjem ogledala u vidu zidova u velikoj prostoriji.
Samo nekoliko mjeseci kasnije avangardni umjetnik Lukas Sampras (Lucas Sampras) predstavio je svoju instalaciju ogledala u daleko prestižnijoj galeriji.

Slomljena i demoralisana bacila se kroz prozor svog stana.

“Ali njena želja za stvaranjem bila je jača od želje za smrću.”

“Odlučna da više neće biti rob galerijskog sistema, i da niko neće odlučivati o tome kada će i gdje izlagati svoje radove, ide dalje.”- objašnjava rediteljka dokumentarca Heder Lenc (Heather Lenz).

KONFRONTIRANJE DEMONA
Organizovala je postavke u Centralnom Njujorškom parku (Central Park), te u blizini Muzeja Savremena umjetnosti (MoMa), promovišući mir i kritikujući umjetnost establišmenta. Ali činjenica da su ove postavke u mnogome uključivale nudizam, prouzrokovala je mnogobrojne skandale i izazvala veliku sramotu svojim roditeljima u Japanu. Čak su neki mediji u SAD-u rekli da se u tome vidi zapravo njena pretjerana želja za publicitetom.
Prečesto dezorijentisana i depresivna vratila se kući u Japan, gdje je bez podrške prijatelja i porodice shvatila da ne može da slika zbog čega ponovo pokušava da se ubije.

Ali izgleda da je njena želja da stvara zaista bila jača od želje za smrću.

Na svu sreću našla se u bolnici gdje su ljekari izrazili zainteresovanost za terapiju umjetnošću. U tom sigurnom okruženju opet se oslobodila da stvara. Ti početni radovi su bili nekarakteristično mračni kolaži u kojima je prihvatila imidž prirodnog kuga života, gotovo kao da je izazivala sebe da konfrontira svoje demone.

Do tada je već bila zaboravljena kako u Japanu tako i u SAD-u ali, pokazujući neprolazni kretaivni nagon i odlučnost, počela je da se ispočetka gradi kao umjetnik i njena djela ponovo su uvažena.

Retrospektiva njenog rada je prikazana u Njujorku, a posije i u Japanu. Iako je u Japan došla u pratnji psihoterapeuta, strašljiva i na ivici nervnog sloma, izložba je imala nevjerovatan uspjeh, i u potpunosti promijenila svijest ljudi u Japanu prema njenoj umjetnosti.

U eri društvenih mreža njena umjetnost doživljava nevjerovatan uspon; a tek uživo kada gledate bundevu ili tufne, ili pak zaronite u nevjerovatnu sobu beskonačnosti vidjećete ništa drugo do čistu umjetnost.

Visoko.co.ba/lolamagazin.com