Zločin(c)i i kazne

Pravdu nijedna presuda ni izdaleka nije zadovoljila ali, koja je to kazna – osim Božije – ikada bila adekvatna počinjenom zlodjelu i zadovoljila porodice žrtava?

piše. Dr. sc. Edin Urjan Kukavica

Sudovi ne sude Srbima, Hrvatima ni Bošnjacima, pa ni Ostalim, nego počiniocima krivičnih djela i zločina.

No, ipak, insistiranje političkih činilaca iz Srbije i Republike Srpske u Bosni i Hercegovini na tvrdnji da je sud u Hagu sudio Srbima, osim što je stalnim ponavljanjem mantre koja postaje dio nacionalnog žrtvoslovnog mita, ustvari je s jedne strane, naizravnije priznanje ko je većina počinilaca zločina za koje se sudilo na tom sudu. 

Doduše, sudio je i nekim po raznim osnovama osumnjičenim Bošnjacima, a i nekim Hrvatima; neke je oslobodio, neke osudio. 

Činjenica da su neki zločinci Srbi, Hrvati ili Bošnjaci zvono je na vratu i balast na nogama tog naroda, a ne pravna nepravda. 

Nadalje, niti su oni koji su uhvaćeni i suđeni jedini, a pogotovo nisu svi počinitelji, a niti su presude – kakve god da su – primjerene razmjerama počinjenih zločina, niti su po mjeri zločinaca. To je, jednostavno, razmjera „pravde“ koju po mjeri Tribunala i potonjeg Mehanizma međunarodna zajednica može prihvatiti, a da pri tome ne optuži samu sebe za nečinjenje. 

S druge strane, nesvijest političara da uvide da „odbranom“ ratnih zločinaca ustvari priznaju i počinjenje zločina i ko ih je počinio. I to je, odgovorno tvrdim, koliko god surovo zvučalo, maksimalna zadovoljština koja se u ovom historijskom trenutku može dobiti. Sve ostalo je u domenu špekulacija i kalkulacija temeljem pretpostavke odnosno „šta bi bilo, kad bi bilo“. 

U pravo se ne razumijem previše, tek toliko da znam da su mi u zemlji u kojoj sam rođen, odrastao i polahko starim, uskraćena vjerovatno sva prava koja su ljudi, država i društvo dužni osigurati. Zato sam pitao one koji bolje znaju. Kažu, anglo-saksonsko pravo po kojemu je sudio Tribunal u Hagu temelji se na utvrđivanju krivice i odgovornosti dok je visina kazne u drugom planu. U predmetnim slučajevima, onim kojima se Tribunal bavio, krivica je neupitno dokazana, dakle i odgovornost, a i neki počinioci. Visina kazne, ionako u drugom planu, donekle je emocionalno zadovoljila sve koji su očekivali ovakav epilog. 

Drugi su opet, ekstremno nezadovoljni i to je sasvim normalno i očekivano. Pravdu, nijedna presuda ni izdaleka nije zadovoljila ali, koja je to kazna – osim Božije – ikada bila adekvatna počinjenom zlodjelu i zadovoljila porodice žrtava? 

I, o svemu ovome napisani su tomovi novinskih članaka, knjiga pa i znanstvenih istraživanja. 

Očekivati više od dobivenog iluzorno je i neracionalno, a dalje insistiranje da zločinac prizna da je počinio zločin i da se izvini može doprinijeti samo produbljivanju frustracija, dosipanju soli na otvorenu ranu i održavanju sadašnjih loših odnosa sa tendencijim pogoršanja kako na unutrašnjem tako i na vanjskopolitičkom planu. 

Drugim riječima, očekivati od aktualne garniture političara i dominantnih politika u regionu da spremno, javno, otvoreno priznaju počinjenje genocida, ratnih i zločina protiv čovječnosti i humanosti i prihvatanje odgovornosti i/ili krivice nerealno je, štaviše utopistično makar koliko i očekivanje da će bošnjački politički vrh ikada prihvatiti krivicu i/ili odgovarati za najmanje deset, a realno dvadeset pet godina nemara prema agresiji, genocidu, žrtvama, progonu odgovornih, povratku raseljenih, društvu, državi, odšteti(!). 

Presude su takve kakve su. Zločinci su tu gdje jesu, neki u zatvorima, neki na slobodi, neki nikada neće biti suđeni.

Politike i političari su takvi kakvi su. 

„Svijet“ neće učiniti ništa više i ni za trun bolje nego što je već učinio. Predmete koje „nisu stigli“ procesuirati proslijedili su tužiteljstvima i sudovima u Bosni i Hercegovini na dalje postupanje. 

I to bi bilo to. 

Bešćutno i surovo, ali istinito: (svi) zločinci, čak ni većina, nikada neće biti ni identificirani, a kamoli pohapšeni i osuđeni. Porodice žrtava nikada neće dobiti odgovarajuću zadovoljštinu. 

No, istina je da čak, i da su svi ratni zločinci, počinioci genocida, ratnih i zločina protiv čovječnosti i humanosti u svim ratovima vođenim na Balkanu u zadnjih stotinu godina, pohvatani, pohapšeni, izručeni, isporučeni, osuđeni na pravedne kazne… to ni na koji način ne bi utjecalo na stvarnost naše svakodnevice. 

Otrovi koji su rastočili jedno društvo, ono bivše, i dalje kolaju krvotokom socijalnog tkiva u regionu i, logično najviše i najbrže blizu srca, u Bosni i Hercegovini. 

Kakve-takve presude bi imale smisla – ponovo, kakve god da su osuđujuće pa i oslobađajuće – da urode povlačenjem neke crte ispod ili iza koje se nećemo vraćati nego, od koje ćemo krenuti naprijed ili naviše. U protivnom, sve će se kao i do sada, svesti na puko dnevnopolitikatstvo, populističko zatezanje i natezanje, podizanje (pred)izbornih tenzija, trgovanje i potkusirivanje… za sve za što zatreba osim da nam bude bolje.

Politicki.ba