Život bez Gordane

1.Preglēdao sam dva dana, sporo i pomalo, jer to boli, brojnije no što sam mislio fotke u smeđoj komodi od punog dreveta i odvajao Gordanine da jednom napravim album: moja mila se prekonoć pretvorila u hrpu fotografija. Pred ovim snimkom sjetio sam se Ratkovićeve pjesme Ikona koju znam napamet još od gimnazijskih dana:

Vidim li koju ženu
tebi da liči:
u kaputu pepeljastom i belom šeširu,
dešava se na ulici da zastanem.

I mada znam
odavno već da truneš,
pomislim: možda si ti.

Inače, ti znaš:
u boga nismo verovali ni ja ni ti.
I zaista nema to sa njim veze
što želim
pred slikom tvojom kandilo da palim.

Od njena osmijeha iz kojeg su mi sjali glavni razlozi da živim i pišem, i od riječi iz Ratkovićeve pjesme, tekle su mi suze, a onda vidjeh kako mi se istodobno iz nosa otežu dva tanka curka staračke sline. Zabranio sam sebi da plačem pred ikonom.

Zatim se sjetih: taj fotos čuva onaj njen sestrinski smiješak kad sam joj 1968. dohaberio: „Ja izgubio nevinost!“ Taj osmijeh, kojim me usrećivala i kao žene muža i kao majka dijete, govorio je da svijet nije pakao, ili bar da nije sav. I krenu iz mene vapaj: hoću k njoj. Da smo, ako i u ništavilu, ali zauvijek jedno. Zatim, ustrašen sobom, napisao sam pjesmicu Bez ikog:

Gordana me iz oblaka zove:
“Dođi kada procvjetaju zove“.

Urazmi nju i mene, Bože:
Bez ikog nam šći ostati može!

Nek ne čuje moje odgovore:
“Uskoro ću k tebi sići gore“ –

Žud od koje džigarice gore.

2. Nije važno je li mi se ovo pričulo ili prisnilo, ali je uvijek voljela da stvari ostavi nedorečenim: zove cvatu sredinom ljeta, što može, ali ne mora značiti baš ovog ljeta, možda me zvala, šta ga znaš, da joj dođem u doba cvjetanja zova 2026. godine?

Spreg “sići gore“, koji zrcali „pesnikovo pravo na grešku“, kako bi rekao Radomir Konstantinović, može se različito čitati, a očito kuša izmiriti ateistu koji zna: rodiš se, živiš, siđeš pod zemlju, tačka, i vjernika, doduše privremenog, ali vjernika koji se nada uzletu svoje duše u nebo. A zašto je pomenula zove?

Vazda sam joj čitao poneku svoju pjesmu ili prevod, i pamtim dan, ne i godinu, ali znam da smo bili u 21. stoljeću, kad sam joj iz svojih prepjeva poezije Josifa Brodskog pročitao Uspavanku: 

Rodila te zalud nisam
sred pustinje.
Zbog toga što car se u njoj
ne pominje.

Tu zalud je tražiti te.
Tu zimi je
studen veća nego prostor
koji krije.

Nekome igračke, lopta,
dvori beli.
A tebi za dečje igre
pesak celi.

Svikni, sinak, na pustinju
ko na udes.
U njoj ćeš da odsad živiš
gde god budeš.

Ja te dojih. A od nje ti
sviknu zena
na odsustvo ljudi – njim je
ispunjena.

Onoj zvezdi, što je strašna
rastojanjem –
vidnije je, u njoj, tvoga
čela sjanje.

Na pustinju ispod nogu
svikni, sine,
jer tvrđave, nju izuzev,
nema ine.

U njoj sudbu oko vidi.
U njoj mora
po krstu se prepoznati
daljna gora.

Bez ljudske je, kanda, staze!
Sve je veća
i bezljudna da bi išla
njom stoleća.

Na pustinju, ko trunka na
vetar leden,
svikni, ćuteć da na meso
nisi sveden.

Svikni s tajnom tom živeti;
to čuvstvo će
dobro doći sred beskrajne
sred pustoće.

Ta nije od ove gora,
samo duža,
ko znak ti se mesta u njoj
ljubav pruža.

Na pustinju svikni i na
zvezdu, mili,
čiji jaki zraci su se
njom prolili:

to je lampa da te seti
sina, u čas
pozni, samog u pustinji –
duže od nas.

Ova pjesma, koju je napisao tri godine pred smrt, nije tipična za Brodskog, ali je mom srcu bliža od većine  ostalih. Pošto sam joj završio čitanje, oči su nam bile u suzama, a nisam u taj čas mogao da se sjetim kad sam posljednji put plakao nad nečijom pjesmom: prije petnaest ili dvadeset pet godina? Ovo je pjesnički tekst najviše kvalitete gdje se “nema šta objašnjavati“, kako je rekla Gordana, a zaista i nema: ovo je gola emocija, ovo bi Eliot nazvao „direktnom poezijom“. Sad sam žalostan što nisam njoj i sebi priredio mnogo više ovakvih časova kad smo u zajedničkom razumijevanju poezije jedno drugom bili bliži no ikad, čak mi se pomalo čini da čujem kako mi se Gordana iz groba obraća:

Svikni, dragi, na pustinju
ko na udes.
U njoj ćeš da odsad živiš
gde god budeš.

Znam. To je pustinja iz koje nema izlaska, svaki je korak čini širom: što više ideš, “sve je veća”. Ta pustinja je “odsustvo ljudi” što ponajpije znači: ješćeš sam. A sam jeo nisam nikad. U Papama sam se za stolom otimao oko hrane s ostalom djecom, kao gimnazijalac jeo sam s bratom Grubanom, u sarajevskim i beogradskim menzama sa drugim studentima, do nedavno sam jeo sa Gordanom, a ostatak života biću osuđen na bezliječnu tugu da sam jedem.

U posljednjih desetak godina Gordani sam čitao ne mali broj svojih pjesama: nek vidi na čemu dirinči njen čoek, a pošto sam ih pisao za neobjavljivanje, htio sam da bar dio njih ima jednog slušaoca, ali je važnije što je s godinama rasla moja želja da s njom dijelim sve što mogu, jačala težnja da njoj više pripadam.

Njoj koja mi je, kad sam bio  postdiplomac u Beogradu, ali nisam siguran jesam li već bio završio prvu knjigu pjesama, na poleđini svoje čarobne, u pismu poslane fotografije napisala: „22. XI 1969 mom dragom i velikom pesniku Gordana“.

Pridjev „velikom“ relativizirala je ekavizmom “pesniku“, i bocnula me što sam te pjesme, potom izišile u knjizi Nedelja, pisao jezikom koji ceo svet razume, kako naslov kaže.

Tada nisam sa dovoljno vještine vladao rimovanim stihom i ekavicom je bilo pisati lakše, u njoj riječi imaju slog manje, što zna biti veliko kao kuća, ali sam pogriješio što sam ijekavske pjesme, recimo onu o Limu koja je počinjala  stihom: „Sijede ga Prokletije izmislile“, gdje zmijasto vijuganje jezika liči na Lim, naknadno ekavizirao: „Sede su ga Prokletije izmislile“,  a na ovu verziju možemo se popišati.

    Nedelja nije ništa posebno, osim što se u njoj vidi talenat. Kazaćete: kud ćeš više? Ali stotine pjesnika su u prvoj knjizi ispoljili talenat, a od njih nije bilo ništa, ili ne bar ništa osobito.  Već na prvim sastancima, kad sam je izvodio skupa s Azrom Kovačević i pred njima se upuštao u monologe duge miljama i recitirao 140 stihova Kostićeve Santa Maria della Salute, koju još znam napamet, Gordana nije mogla ne osjetiti moju fanatičnu vjeru u poeziju, vjeru s kojom ću umrijeti. Danas, ako bih sabrao pjesme koje sam napisao, prevode koje sam pravio sam ili u duetu, svoje eseje o poeziji i o prevođenju poezije, ispalo bi 8000 strana, što je mogao samo luđak koji vjeruje da je poezija najvažnija stvar na svijetu i njemu je Gordana služila doživotno: još 1969. kladila se da sam umjetnik, to jest „onaj koji ne umije da živi“, kako reče jedan Francuz, i odlučila da hendikepiranu osobu na grbači tegli do smrti.

A kad su, nakon knjige Poljska konjica, iz mene pokuljale hiljade stihova, jednom je pitala: „Otkud to tebi pod starost?“ “Pojma nemam. Postao sam pravi pjesnik iza šezdesete“. Što nije dovoljno tačno rečeno: i ranije sam bio pravi pjesnik, ali tek iza šezdesete postao sam pravi ja i sad sam žalostan što ovo nisam umio da objasnim živoj Gordani.

Još žalosniji sam od pomisli: kad nas je taj uistinu zajednički život, decenijama odlagan, za sjutra, za prekosjutra, za dogodine, napokon obasjao, nestalo ga je utren, jer „sve što sine brzo mine“, kaže se u crnogorskoj usmenoj priči.

U jednoj od tih pjesama koje sam joj čitao ima stih gdje sam uporedio cvjetove zove sa štrikanim podmetačima za čaše, našto je rekla: „Ti si stvarno odličan pjesnik“.

Zovama i njihovom cvatnjom sjen njezina glasa podsjetio me na dane koji su prethodili njenoj bolesti, kad smo izjutra skupa pili kafu, ja se čudio onom što sam sanjao, prilazio joj da duboko udahnem miris njenoga grla i potom kažem: “ko dijete!“, ili: „ko Đina Lolobriđida!“, a potom sebi govorio: „Vidi tebe, postao si, isusati, njen pravi muž“.

3. Kad idem Gordani, milo mi je što prolazim pored dopola zelenog Kranjčevićeva spomenika: još od gimnazijskih dana bio je moj pjesnik. Jedan hrvatski kritičar, u prikazu moje knjigeOsmatračnica (1974.) rekao je: „Vidim li ja to u njemu Kranjčevića?“ Naravno da vidiš, pomislio sam prije 42 godine.

O Kranjčeviću sam napisao esej od 18 strana i čitao ga, uoči rata, na simpoziju u Senju gdje je dva dana bješnjela bura koja ti prolazi kroz kosti. Kasnije, dopisao sam 10 strana i tu verziju dao ne znam kome u sarajevskom Institutu za književnost da ga objavi ne pamtim u kakvoj publikaciji koja nikad nije izašla, jer je krenuo rat, a ja sam na Institutu zaludu kušao da nađem taj rukopis. Prvu verziju eseja objavio sam u knjizi Na ledu zapisano pod naslovomOdlomak o Kranjčeviću, a onih propalih 10 strana neću prežaliti.

Nekad zastanem pred Kranjevićem da se sjetim pokojeg njegova stiha, a jedan (“Bje mi u ovom glumištu zima“) stavio sam kao epigraf pjesme o Ivani, ali što je do juče bilo pjesnička istina, nakon Gordanine smrti postalo je bukvalna stvarnost:

I u svitanje da zapišem:
U tebi bih se, svijete,
Smrznuo da zrak tvoj ne diše
Jedino moje dijete.

4. Na njenoj krstači (a ne križu koji je u mom sh. jeziku rezerviran za Spasitelja), poljubim ime GORDANA: jednom poljubim u G, drugi dan u O, treći dan u R, nekad poljubim dva slova zaredom, ako sam jučer zaboravio, i često se sjetim trena kad su njen lijes u grob spustili: bacio sam na njega buket cvijeća, zatim uzeo grumen zemlje, nisam za tren znao šta ću sa njim, jer ne mogu ga, kao dotad na mnoge, samo baciti, pa sam ga poljubio da zahvalim planeti što je po njoj i Gordana hodala kako možda više neće nikad hodati ni jedna žena.

I kažem sebi: plačeš za njom, umjesto da pjevaš što si je sreo, a moglo se desiti da ne zamijetiš njeno postojanje i da sebe promašiš, sebe kakvoga bez nje ne bi bilo. Treba da sebe čuvaš, cijeniš i voliš zato što si životno djelo Gordanino. Drugi iz mene kaže: bedna dosjetka! Treći će: neka je dosjetka, ako pomaže! Onda im velim jezikom Darinknim: „Mir, oči povadili, ko krmci Miraševi“. Drago mi je bilo kad mi je Šeki Radončić rekao da je tu frazu čuo i od muslimana iz Gusinja.

5. Pričam znancu: “Odnio Gordani plave zumbule, a sutradan vidim: maznulo ih. Ejebiga, mislim se“. „To je prava riječ: ejebiga“. Drugi poznanik je rekao: „To su Cigančad što kradu cvijeće sa grobova i prodaju ga na pijaci“. „Možda“, rekla je naša dugogodišnja prijateljica Milica Lazić, „a možda ih je uzeo ko je znao da će ti zumbuli u čaši sedam dana da mu mirišu“.

Zatim sam joj donio tri skromna žuta cvijetka u plastičnim čašama, svaki dan ih zalivao, i niko ih nije dirao. Danas: jednoga nema. A prije nekoliko dana Gordani je netko donio plastične cvjetove jarkih boja što se ubjedljivo prave da su živi i liče na mene koji se 45 dana pravim da sam živ. Danas vidim: iz te ćume iščupalo središnji cvijet i bacilo ga podalje, ali je ostao na grobu.

Tko je to bio? Hajdeznaj. Sjetio sam se Ivana Fohta, jedinog preživjelog Jevrejina iz porodice po kojoj je iza onog rata nazvana ulica gdje se Gordana rodila i odrasla, sjetio sam se tog filozofa čija je predavanja iz estetike slušalo nas pet-šest sa jugoslovenske književnosti: “Narod kaže: diglo ga u vojsku, ukralo mu vola. Ovdje je srednji rod – korak u metafizičko, ime za višu, tajanstvenu, nepojmljivu silu“. I bi mi drago što sam se, da se uzvisim nad niskost, bilo čija da je, sjetio riječi voljenog profesora koje pamtim pedeset i kusur godina. Ono najbolje čega se sjećam, bilo od profesora, bilo iz književnosti, svaki dan me čini malo boljim, jer s time i time živim.

6. Sjednem na mermerni rub njena groba, ćutim ja gore, ćuti ona dolje, pa sam joj “dalek manje“, kako sam napisao u pjesmi o grobu Darinkinu. Zatim izvadim cigaru (koja ju je ubila: „pušački rak“, kazao je doktor Timur Cerić), i velim u sebi: da zadimimo, dušo, ako važi da dim sve je (Korbijerov stih).

Onda mislim: „Osjećam se kriv što sam te nadživio, osjećam se sav kriv pred tobom, ne znam u čemu, ali kriv sam, zapravo znam, stoput sam skrivio i stoput si mi oprostila, ali zašto sam te tjerao da na to trošiš snagu?“

Kad smo se uzeli, na Čengić-vili smo iznajmili stan podoficira JNA koji je, na godinu, bio prekomandovan u Beograd, a pošto nismo imali mašinu za rublje, odnio sam ga, dva puta, u velikoj tamnoplavoj putnoj torbi od skaja, u ulicu Porodice Foht da ga moja punica Marija opere, uškrobi i ispegla. Treći put, kad sam došao kući, Gordana pita: „Đe ti je torba?“

Tada su u Sarajevu bili zeleni tramvaji sa sećijom ozad, na koju sam sjeo a ispod gurnuo torbu da drugim ne smeta, i na Ćengić-vili izašao, a torbu zaboravio. Gordana je plakala: bili smo sirotinja i, zanemarim li drugo, lišio sam je njenih najboljih košulja i bluza i posteljina koje smo dobili za svadbu. Sutradan mi je oprostila, ali Marko sebi nikad neće oprostiti njene suze.

Ta bračna idila, početa suzama, trajala je do njene smrti: kad sam radio oko nje bolesne, objavljivala se, u punoj raskoši, moja nesposobnost da rukama išta uradim kako valja, pa bi Gordana nekad i viknula na mene, a ja joj kažem očajan: „Molim te, molim te, nemoj vikati na mene“. Ćutala je.

Desetak noći iza njene smrti nisam je sanjao, možda zbog leksilijuma koje sam pio i sljedeće noći od njihsa odustao. Sanjao sam da je Gordana viknula na mene i s onim smiješkom sa davne fotografije prišla i poljubila me u obraz. Probudio sam se sretan: iza smrti, makar u snu, pomaže mi mi da živim.

7. Još jedan san: prije nego sam zaspao, u onom stanju koje više nije java ali još nije san, izašla mi je pred oči kao živa: sa cigarom sjedi na kauču kao nakon završenog teška posla, sa očima kakve je imala kad bi pospremila kuću za Božić ili za Uskrs. Kad sam se prenuo, pomislio sam: Odmaraj se, mila, odmaraj. Odmaraj se i od svijeta i od mene. I dobro je što nećeš znati da ćeš ostati moj krst dok sam živ.
8. Oprostila mi je, prije sedam godina, koverat sa dvije hiljade maraka plate, mada ne znam jesam li ga izgubio, ili su mi ga ukrali na pijaci Markale. Nedavno izgubim sto maraka u Robotu i mislim: izgubio pare, a nema Gordane da mi oprosti. I znam da sam živio sa ženom koja bi mi i svoju smrt, kad bih ustinu bio za nju kriv, bila u stanju oprostiti. Iz njenog praštanja nisam umio čitati veliku ljubav: htio sam iz njenih usta čuti da me voli, a njoj je to bilo teže reći nego vukljati me cijeli život.

Na sreću, radnici Robota su tih sto maraka kasnije našli. Na nesreću, moj boravak na svijetu, dok me ima, biće sazdan od samih nesporazuma sa svijetom. Danas me čak čudi što Gordanu nije mnogo prije usmrtio nesnosni život sa stvorom koji je nešto vrijedio u učionici i za kompjuterom i nigdje više. Nigdje više.

“Možda sam kriv i za tvoju brzu smrt, ne znam kako, ali sam kriv, zapravo znam: skraćivao sam ti vijek vjerujući, zato to si bila jača ličnost od mene, da si i biološki jača, ali tvoj slabić je tesan od mnogo tvrđe japije, što bi znao da se zamislio nad činjenicom da su te ljekari pet puta parali, ali se nije zamislio, jer je bio zamišljen nad ljudskom sudbinom“.

Mogao sam joj olakšati zadnje četiri noći kad nije spavala jer se gušila, ali nisam umio. Poslije Gordanine smrti, došla mi sestričina Milka iz Bijelog Polja i priča kako je njen muž Dragan u 42. godini od raka umirao u titogradskoj bolnici, i kako je moj najstariji brat Momčilo, ljekar, jednu noć uletio u njegovu sobu i razvikao se: „Što mu ne date kiseonik, stoko!“ Meni je u taj čas došlo da vrisnem: mogao sam otići kod Timura Cerića i zamoliti ga za kisik ili pitati može li se gdje nabaviti, ali ja sam vazda bio uzeta uzetinja, kako me zvala Darinka. Uzetinja je paralitičar.

“Od krivnje pred tobom mogu se iskupiti smrću, a ne smijem umrijeti. Osjećam se kao stroj kojem je glavni šaraf izvađen, ali moram živjeti zbog djeteta koje si čekala deset godina. I ja sam ga čekao i danas ne mogu zamisliti svijet bez Ivane, ali sam svih deset godina znao: bila bi velika grehota da se ne ostvariš kao mati, a nije mi bilo osobito važno hoću li postati otac.

Ivana mi je svetinja, mnogo manje zato što sam joj babo, kako me često zvala kao učenica srednje muzičke škole, a mnogo više zato što si je ti rodila i što tvoj život produžuje. Od mene je naslijedila šake, a od tebe muzički dar, i nakon moje smrti, kad god njene šake budu svirale, u Ivani ćemo živjeti sjedinjeni.

A ti zovi iz oblaka: napisaću pjesmu kad mi se pričuje tvoj glas, naljepše što si imala. Desetine ljudi koji te nikad nisu vidjeli, ali su s tobom pričali preko telefona, jer si me i na taj način branila od života, rekli su mi: što imaš divnu ženu“.

9. U Pokopu sam udeverao: kad na grob Gordanin stave mermernu ploču, na njenom jastučetu će pisati

VEŠOVIĆ

GORDANA ROĐ. MIKULIĆ 1949 –2016

MARKO – JUGOSLAVEN 1945 – 20

Kad sam mu ovo ispričao, prijatelj germanista me pitao:

“Zašto ne Jugosloven?“

“Zato što Jugoslaven sadrži četiri od pet vokala mog jezika. U Jugoslavenu ima više muzike, više svjetla“.

“Mehr licht“, tiho je rekao moj prijatelj.