Zeničanka Belma Imširović: Sve je veći deficit zanatlija

U mjesecu kada govorimo o zanatima predstavljamo odlučnu i uspješnu krojačicu Belmu Imširović, koja je posao naslijedila od svog oca i koja već 30-ak godina radi u Krojačkom salonu 501 u centru Zenice.

Imširović je naslijedila tradiciju koja postoji već 50-ak godina u njenoj porodici, a s bratom je preuzela posao od oca, koji i danas s vremena na vrijeme posjeti radionicu u kojoj je ostavio godine i godine svoga života. Naša sagovornica je ponosna majka i poduzetnica, ali najdraža joj je uloga bake.

U razgovoru za naš radio kazala je kako je njeno djetinstvo obilježio jedan zaista lijep period. Iako se školovala za nešto drugo, na kraju je završila u krojačkoj radnji, umjesto na gradilištima.

“Išla sam u pravcu građevine, a o šivanju sve što sam naučila, to je bilo od oca. Kao dijete sam dolazila u radionicu da mu pomažem i da zaradim novac za odlazak na bazen. S vremenom je to ušlo u krv”, kaže naša sagovornica na početku razgovora.

Završila je višu građevinsku školu, ali nikada nije radila taj posao. S obzirom da se mlada udala, jedina opcija, zbog egzistencije u tim godinama, bilo je zapošljavanje u očevoj radionici.

Prisjećajući se ranijih godina kada je njen otac još radio u radionici, koja i danas odiše tradicijom, ističe kako je prije atrakcija bila da vam krojač sašije odijelo, a danas uglavnom prepravljaju već kupljene stvari po željama kupaca.

“Moda se mijenja i to je nešto neminovno, s tim što su sada krojačke usluge neisplative. Imamo dumping robu na pijacama. Međutim, mi smo prepoznatljivi, jer nismo mijenjali lokaciju i iz ove radionice ništa ne smije izaći, a da nije uredu”, dodaje Imširović.

Radnja je dobila naziv po popularnom Jeansu Levis 501, a ističe kako ljudi danas i vole i ne vole etiketiranu robu.

“Mnogi donose neka noname odijela i traže da im se prišire neka etiketa od skupog odijela, dok neki ne žele uopće imati markirana odijela. Nas ističe kvalitet i držimo se godinama. Na prste jedne ruke možete nabrojati krojače u ovom gradu. U nekom smislu napredujemo, jer je ponuda ogromna. Prije sam šila kostime i haljine za plesne klubove i veoma je naporno bilo noćima lijepiti šljokice, kamenčiće i ostalo. Sada sve to imate kupiti i samo prišijete na gotovu haljinu. Napredovali smo kako je i druga industrija napredovala”, dodaje Imširović.

Napraviti odijelo prije je svima bilo dostupno, bez obzira na kupovnu pomoć. Međutim, sada su materijali skuplji i cijena je previsoka, tako da rijetko ko danas kupuje odijela po mjeri. Uglavnom maturantice šiju haljine kako bi se razlikovale od drugih.

Deficit zanata na tržištu osjeti se i u njihovoj radnji. Učenici krojačkih zanimanja ranije su dolazili u radionicu njenog oca i tražili da obavljaju praksu, dok danas niko to više ne želi.

Njen otac, koji je prije 50-ak godina pokrenuo ovu radnju, i danas voli doći u ‘kontrolu’ i provjeriti kako napreduje posao.

“Nema dana da ne dođe. Ako prošeta do pijace, sigurno će svratiti da vidi kako sve napreduje. Dosta je aktivan. Za sebe voli reći da je slobodni jocker, uvijek nas rado zamijeni. Godine nemaju veze s njegovom stručnosti, jer i danas uradi posao kvalitetno kao i ranije”, kaže naša sagovornica.

Ističe kako je ispočetka njen rad u krojačnici bio iz ekonomskih razloga, ali se vremenom rodila prava ljubav. Međutim, ljudi su često zahtjevni, dosta pažnje posvećuju detaljima, milimetrima, a život im prolazi veoma brzo.

“Znam ih pitati zbog čega su im bitni detalji. Od nas očekuju da smo čarobnjaci, a ne krojači. Sve se može ukrpati, ali čuda ne možemo napraviti. Nekada im je to teško da razumiju, ali najiskreniji savjet i topla preporuka svima je da puste sitnice i uživaju u životu”, izjavila je Imširović.

U budućnosti će njen posao nastaviti brat, a ona se vidi u penziji. Mladi u njenoj porodici ipak imaju druge interese, što joj je drago, jer posao krojača zna biti izuzetno stresan i naporan.

Ističe da su žene u društvu s muškarcima ravnopravne glede krojačkog zanata. Iako je nekada bilo isključivo da je krojač muškarac, danas je situacija drugačija. Njen pozitivan primjer u životu je njena kćerka Dila.

Posebno se ponosi svojom kćerkom.

“Dila je jedna mlada žena koja je završila fakultet, magistar telekomunikacije, radi u sportu, završila je edukacije vezane za računare, fitnes… Ona je mlada i odgovorna žena koja pored svog posla, ne bi trebala ništa raditi, ali radi. Možda je pretenciozno, ali sam ponosna na nju”, dodaje naša sagovornica.

Ističe kako se život na selu promijenio, što vidi i po mušterijama koji dolaze u njenu krojačku radnju. Jaz je sve manji, a svim slušateljima na kraju je poručila da žive život punim plučima.

“Ja sam doživjela porodičnu tragediju. Čovjek tek onda shvati koliko su nebitne sitnice i koliko treba graditi život s porodicom i djecom. Svi se više vezujemo za posao, jer je tako stanje postalo, ali moj najtopliji savjet od srca je da pažnju posvetite djeci”, zaključila je za kraj naša sagovornica.

Visoko.co.ba/Zenit.ba