Strah. Nervoza. Poznati znoj na dlanovima. Moja prošlost i moja budućnost prelamaju se u tom jednom trenutku – ostati i znojem do pobjede ili odustati?
Do danas, u poslu, sito i rešeto sam prošla. Počev od omalovažavanja, ignorisanja i krađa mojih ideja preko ogovaranja, kleveta i stalne kritike i prigovora pa sve do izmišljenih priča o mom privatnom životu i podmetanja. Sve ono što razumnom čovjeku ne bi palo napamet, meni su (u)radili. Ipak, izdržala sam i oluje i orkane, i nisam posustajala. Ali ta jedna ponuda napravila je procjep na mom štitu.
Moja je želja da se ostvarim kroz posao koji volim, kroz porodicu koju želim da osnujem i kroz prijateljstva koja želim da održim. Da li ću to sve uspjeti zbog posla koji mi oduzima previše energije; da li ću izdržati? Prvi put u životu sam posumnjala u svoju odluku. Razapeta između straha i onoga što se mora, između užitka i obaveze, odlučila sam nakratko napustiti sve, uzeti slobodan dan i vratiti se odakle sam krenula – na selo.
Poznati seoski put ima opuštajuće dejstvo na mene. Oduvijek je imao. Kraći je nego što ga pamtim, ali sve ostalo je isto – čak i stari hrast još prkosi vremenu.
Oronula majka me je dočekala sa osmijehom. Objasnila sam joj svoju situaciju. Jučer sam konačno dobila očekivano unapređenje. Enver me zaprosio prošli mjesec. I sve bi bilo kao iz bajke da nije činjenice da on želi djecu odmah. U tom slučaju neću moći biti šef odjela. Znam da me neće otpustit kada se vratim sa porodiljskog, ali definitivno na titulu mogu zaboraviti. I, naravno, ni plata neće biti kao prije.
Gledajući njene bore i ruke pune žuljeva koji historiju nose koju ni najveći pobjednik sročit ne može, shvatila sam koliki uticaj ima na mene odgoj koji sam ponijela iz ove kuće, ponijela od nje. Toliko sam se trudila da izađem iz patrijarhalnih okova, okova koji su nju sputavali i gušili, a sada, nesvjesno, postali su dio mene. Mojim venama teku stari običaji. Pritisak da poštujem stoljetna pravila je nepodnošljiv. Jednostavno, ženi je posao da rađa i služi muškarcu. To je oduvijek bila njena uloga.
Pitam se šta je danas moja uloga?
„Ako se udaš i staviš karijeru u drugi plan, pokajat ćeš se; ako se ne udaš, opet ćeš se pokajat,“ rekla mi je majka ozbiljno. Shvatila sam šta mi je htjela reći. U ovoj borbi za ravnopravnost rizikujem da izgubim svoje ja – ja koje sam gradila svojim, ruku na srce, rijetkim žuljevima na rukama. Vrijeme koje dolazi za mene neće biti lahko.
Kroz vjeru, ranjivost i utočište, prihvatiću sebe kao ženu sa manama ali i vrlinama. Tražiću ravnotežu između karijere i porodice najbolje sto umijem. Cijenim prava, slobode i odgovornosti našeg demokratskog društva. Trudit ću se da budem informisana građanka, uključena u političke procese kako bi se moj glas čuo, ubrojao i, nadam se, donio promjenu koju priželjkujem ne samo za sebe, već za sve nas – nas uspješne porodične žene od karijere.
Neprekidno ću se truditi da budem najbolja u onome što trenutno radim; proširiću svoje sposobnosti, vještine i izbore.
Odlučno ću da prestanem izigravati žrtvu, tražiti izgovore i dozvoljavati društvu da mi diktira način života. Počeću uživati u samoći i osluškivati prirodu.
Za razliku od moje majke koja nije imala tu privilegiju, ja sam imala mogućnost izbora svog načina života. Zaboraviti ne smijem da upravo njena žrtva mi je to omogućila. Žrtva koju ću i ja djelimićno podnijeti da bih svojoj kćerkici, mojoj princezi maloj, omogućila još lakši život i još veće izbore nego što sam ja imala.
