“Zašto nas mediji i vlade toliko zbunjuju i plaše svakoga dana oko smrti i umiranja od korone!?”

PFOFESOR SENADIN LAVIĆ: “Zašto nas mediji i vlade toliko zbunjuju i plaše svakoga dana oko smrti i umiranja od korone!?”

Forsirano medijsko informiranje o broju umrlih od koronavirusa izaziva jezu među ljudima i doprinosi da politički cirkus antibosanskog svakodnevlja još pogubnije ogadi življenje ljudima u ovom dijelu svijeta, piše sarajevski profesor sociologije Senadin Lavić, u VIII dijelu eseja pod nazivom “Analiza društvenog konteksta u doba koronavirusa”.

Piše: Prof. dr. Senadin Lavić

Tek velike katastrofe pokažu ljudima važnost obrazovanja, znanja, znanstvenih istraživanja i dostignutih objašnjenja pojava na svim razinama. Od opisa svijeta u Svetim spisima do A. Einsteinove teorije relativnosti ili ideje nanoznanosti Richarda P. Feynmana, iskazuje se znanje koje je primjereno kontekstu vremena. U kriznim stanjima političko-ekonomski sistemi prizivaju znanost (episteme), a zabrinuti ljudi Boga! A vođe – vojsku i policiju, silu naime! Potpun je jasno da pritom strada pravo i nestaje pravda u međuljudskim odnosima.

Tokom 20. stoljeća humanističke i društvene znanosti, u mnogim slučajevima, istrajavaju na nekoj prevaziđenoj paradigmi, naprimjer, fundacionalističkoj paradigmi znanja i onda stvaraju dogmatske sisteme, “heretike” i lov na vještice. To je posebno vidljivo u balkanskom razaranju postojećih sistema obrazovanja. U njima se zapušta socijalna ontologija i socijalna epistemologija pluralističke racionalnosti, realna povijesna stvarnost čovjeka ostaje zanemarena i grade se kule u oblacima dok računska racionalnost prevodi svijet ljudskih odnosa u kvantitativnu mjerljivost i tabelarne prikaze. Iz sistema je iscurilo znanje. Napuštanje dogmatske paradigme, pritom, često vodi napuštanju etičkog kriterija za epistemičke konstrukte, jer se naivno vjeruje da se treba osloboditi svih kriterija koji definiraju određenu vrstu znanja! Stoga je razvijen kritički uvid u tzv. “pravu znanost” koja je “nesumnjiva” i “objektivna”, posjednica jedine istine i definitivnog znanja. Takav vidik treba dezavuirati svaki pokušaj dogamtizacije znanosti.

Humanističko-društvene znanstvene discipline su uvidjele da moraju početi raditi na novim osnovama zarad rješavanja društvenih problema, jer te probleme nikako ne mogu rješiti prirodoznanstvene discipline. Društvene probleme ne rješava prirodna znanost! Teško pitanje društvenih znanosti našeg vremena glasi – može li se uopće napraviti moralni napredak čovjeka današnjice u neoliberalnom  kapitalističkom kontekstu? Stoga svaki student humanističkih i društvenih znanosti, a posebno prirodoslovci i tehničke znanosti, moraju poći od postavke da su etički i ekološki kriteriji osnova svake epistemike. To je jednako važno pitanje i za sociologa i farmakologa, ali samo sociolog može objasniti društvenu pojavu i proces u kojem su ljudi zadešeni u dobu pandemije virusa corona!

Nacionalni univerzitet i globalno tržište

Ko nameće šta je validno znanje i sistem obrazovanja? U tom pitanju se sudaraju nacionalni sistem obrazovanja i nadnacionalni neoliberalni sistem kapitalizma! Postaju li univerziteti nacionalne razine nemoćni u obrazovanju za nacionalni (državni) kontekst ili moraju obrazovati ljude za globalno nadnacionalno tržište? Da li je to tržište fikcija ili fantazma koja se raspada pred ratovima, epidemijama, prirodnim katastrofama? Krizno stanje predočava neophodnost kombiniranja lokalne proizvodnje znanja i njezine povezanosti s globalnim nadnacionalnim tokovima. Krizno stanje, pritom, pokazuje kako neoliberalni kapital vodi ekonomske “igre” preko zdravlja/zdravstva, obrazovanja, politike, religije i općenito kulture. Sve je pretvoreno u objekt i dio produkcijsko-uslužnog poretka – od vrtića do sahrane čovjeka. Sve je preoblikovano u bojno polje kapitala, hegemonije i kontrole svijeta.

Šta će ostati od univerziteta u nametnutoj difuziji komunikacijskih tehnologija u toku kriznog stanja izazvanog pandemijom virusa corona? Da li će definitivno biti prekinuta veza između profesora i studenata? Slabljenje te veze u Evropi započelo je bolonjskim procesom obrazovanja kada su studenti svedeni na “sakupljače bodova”, a profesori na administrativne izvođače kurseva. Sasvim vidljivo je potisnuta i skrivena ključna veza za univerzitet – veza između profesora i studenata – iz koje nastaje komunikacijska zajednica mislećih subjekata, ali i  umijeće i osjećaj za promišljanje kompleksnih pitanja s drugim članovima univerzitetske znanstvene  zajednice. U on line platformama razdvojeni na “sličice” i ikone, studenti i profesori više nemaju neophodnu bliskost u preuzimanju i produbljivanju znanja, a komunikacijska osnova razgovora se prenosi na tehničku izvedbu. Ne postavlja se više bitno pitanje o znanju, jer u centru pažnje je tehničko umijeće upotrebe komunikacijskog instrumenta. Još je profesor unosio lik ljudskog u obrazovni proces, jer se moglo vidjeti njegovo oko ili oznojeno čelo, čuti uživo njegova riječ, vidjeti zapis na ploči ili tabli, osjetiti njegovu nervozu zbog društvenog haosa, postaviti pitanje, diskutirati, učiti direktnoj komunikaciji o problemu uz iznošenje kritičkih primjedbi i vlastitih stavova razumijevanja, stvarati značenje u dijalogu… Prenos obrazovanja u virtuelni svijet ne odgovara većini ljudi. Mnogi, naravno, sasvim suprotno smatraju da im je ovo idealna forma za obrazovanje. Mogu da se “kriju” iza monitora, slika, imena, nicknames, bez obaveze prema drugima. Mora, sasvim sigurno, biti uspostavljena nova veza između studenata i profesora iz koje će se razviti novi  oblici studentskih zajednica. Univerzitetima ne može upravljati birokratija koja ne razumije svrhu znanosti za čovjeka! Bez ljudske komunikacije ne može biti razvijanja znanja i produkcije znanstvenih modela življenja.

Ponovo je teško pitanje pred čovjekom današnjice. Može li univerzitet opstati u ovome obliku ukoliko univerzitetske zgrade ostanu avetinjski puste i učionice se presele u virtualni svijet (Google ClassroomOffice 365, Big blue button, Zoom, Skype…)? Ono što je naslijeđeno i razvijano od 859. kada je Fatima al-Fihri pokrenula najstariji univerzitet na svijetu, al Karauijin (al-Qarawiyyin, Fes, Maroko), danas je dovedeno u pitanje s prekidom ljudske komunikacije i neopravdanom obješću neoliberalnog raspolaganja svijetom. Univerzitet koji smo poznavali do današnjih dana polahko nestaje u povijesti! Pred nam izrasta nešto novo. U rušenju tog naslijeđenog oblika organiziranih znanosti sudjeluje etnopolitika! Epohalni epistemički okret vodi u prekid s jednim svijetom, skupom znanja, listom kriterija življenja i otvara novo prostranstvo pred ljudima koji još uvijek nisu spremni da razumiju šta se dešava. Kopernikanski okret današnjice podrazumijeva rušenje dosadašnjih oblika znanja! Hegelijanski mišljeno baš! Svijet u kojem živimo mijenja se u nepredvidivo neznanje i vladavinu “masa” na povijesnoj sceni.

U knjizi The University in Ruins (Harvard University Press, 1997.) Bill Readings suočava moderni univerzitet kao ideološko oružje nacionalne države i savremeni univerzitet kao birokratsku korporaciju za koju je ključna riječ postala “excellence” (izvrsnost). Na tom tragu Boris Buden podsjeća na stvaranje i ulogu nacionalnih univerziteta i njihovog suočavanje s globalnim tržištem:

“Njihova se najvažnija zadaća danas u razdoblju historijske dekadencije nacionalne kulture svodi na očuvanje, zaštitu i njegu njezine teleološke supstancije, nacionalnog identiteta. Drugim riječima, nacionalni sistem humanističkog obrazovanja školuje ljude za profesiju kustosa tog identiteta, odnosno nacionalne kulture, što iz korijena mijenja ulogu i poziciju standardnog jezika u kulturnoj reprodukciji nacije. Standardni nacionalni jezik nije više ni primarno sredstvo ni navlastiti medij njihove kustoske djelatnosti, nego njezin predmet – baština o kojoj se oni brinu, koju kanoniziraju i konzerviraju u njezinom navodno izvornom stanju štiteći ju od utjecaja izvana koji prijete da iskvare ovaj najdragocjeniji artefakt u muzeju nacionalnog identiteta i time do neprepoznatljivosti rastoče njegovu jezičnu esenciju. Ova kustoska svijest vidi jezik samo u retrospektivi i vjeruje da se on reproducira iz svojih vlastitih korijena skrivenih u deep memory nacije, a ne u kulturno heterogenim, historijski kontingentnim i stoga uvijek već prospektivnim formama društvene prakse…”

Liječenje ljudi i pristup pandemiji

Uz sociološke analize kriznog stanja društva važno je da se postojeće zdravstveno-medicinske discipline poslože i kod ljudi razviju osjećaj povjerenja i sigurnosti. Iz toga se onda daje odgovor na pitanja: kako liječiti ljude? Ili, drugačije rečeno: koji pristupa zauzeti? Jedna je mogućnost zaraziti veliki procenat stanovništva (populacije) i tako raditi na stvaranju kolektivnog imunitet (imuno krdo). Druga je opcija samoizolacija i čuvanje od dodira s velikim brojem ljudi uz mjere samozaštite i higijene. Čekajući pritom vakcinu!

Forsirano medijsko informiranje o broju umrlih od virusa corona izaziva jezu među ljudima i doprinosi da politički cirkus antibosanskog svakodnevlja još pogubnije ogadi življenje ljudima u ovome dijelu svijeta. Prebrojavanje mrtvih iz dana u dan stvara nenormalan strah među ljudima, lomi u njima ljudsko pouzdanje u dobro i bolje, oslobađa ih od moralnih pretpostavki postojanja i svodi ih na kreature neoliberalnog kapitalizma. Takvo medijsko bombardiranje javnosti je vrlo sumnjiva i sporna djelatnost. Kao da nikada prije ljudi nisu umirali od nekog opasnog virusa? Zašto nas mediji i vlade toliko zbunjuju i plaše svakoga dana oko smrti i umiranja? Zar je toliko potrebno panike da bi se saopćilo da je neki virus u igri, da je opasan i da od njega mnogi ljudi mogu umrijeti? Pa zar je neko mislio da su ljudi besmrtni? Tek se vidi koliko ima psihopata u svjetskoj ili globalnoj patokratiji! Da li se sve smrti ili sva umiranja pripisuju coronavirusu? Brojke se ne poklapaju u komparacijama godina i umiranja…

Zdravorazumska provincijalna svijest voli poluistine i neprovjerene informacije iz čega uz pomoć medija gradi onaj pogubni kontekst svakodnevalja u kojem su ljekari, profesori i sudije korumpirani gadovi. Socijalna konstrukcija pandemije slična je obavještajno-policijskoj konstrukciji opanjkavajuće naracije za mase, u kojoj je Pedro kriv i treba da visi, da se pravi zlikovci napokon odmore od straha i neizvjesnosti! Tako je sa selektiranim izvještavanjima o detektiranim klasterima! Pandemija pokazuje kako se s lahkoćom manipuliraju mase preko medija koji iz dana u dan odašilju informacije koje se ne mogu provjeriti! Čemu služi zloguko izvještavanje o virusu corona?

Dominirajuća prosječnost ne zna čuvati i njegovati vlastite izdanke umnosti ili umjetničkog dara. Ona ih, štaviše, žigoše kao odstupanje od prosjeka krda i negira njihovu značajnost za kulturu i postojanje ljudi u jednom društvu. Zbog toga ne postoje cjeloviti sklopovi i sistemi znanja o društvu i njegovim procesima na osnovu kojih bi se gradili smjerovi budućih djelovanja. Bez toga sve je prepušteno proizvoljnosti, slučajnosti i prilagođavanju koje koriste religijski fundamentalisti, sveštenički dogmatičari, politikanti, ratni profiteri i vladari prosječnosti. Konzumerski sistem kapitalističkog svijeta izopačio je ljudsko postojanje i sveo ga na zaborav vlastitog bića i smisla njegovog postojanja u svijetu. Konzumerizam nam “pomaže” da zaboravimo na sebe kao ljudska bića ili bića koja dijele ljudskost i da se onda sasvim lagano pretvorimo u pohlepne monstrume bez ikakvih moralnih karakteristika. Takav nered ne može osigurati opstanak ljudskoj vrsti jer je u njezinoj pretpostavci postojanja da pravi red u kojem može preživjeti na osnovu produkcije kvalitetnih znanja.

SB