Zašto barem jednom u životu trebate putovati sami

Putovanje solo možda je najbolji način da upoznaš svijet, ali i sebe. Mi smo svi društvena bića i trebaju nam druženja, no tek kad smo dovoljno sami možemo ostvariti neke značajne korake u svom životu.

Možda zvuči kao paradoks, ali što više istražujete vanjski svijet, to više istražuju svoj unutarnji svijet. Što vam odgovara, a što ne, što vas veseli ili plaši, gdje možete i što biste htjeli, sve to polagano otkrivate dok putujete i širite vlastito znanje, ali i horizonte. Ne kaže se za ludu da netko ima „seoski mentalitet“, pritom uopće ne ciljajući na vrijeđanje vrijednih seljaka kao takvih, već na činjenicu da određene okoline stvaraju određene vrijednosti prema kojima ljudi odrastaju, uvjereni da je takav cijeli svijet. Zato ih nemalo iznenade, šokiraju ili čak ljute tuđe kulture, tuđi pogledi na život koje gledaju putem medija. U njihovom selu se tako ne razmišlja i ne ponaša pa onda to mora da je sasvim pogrešno.

Ali koliko ima takvih sela? Mnogo, svi smo mi selo za sebe, sastavljeni od vlastitih setova vrijednosti usađenih odgojem. I tek kad izađemo u svijet, kad proživimo taj svijet, kada vidimo i shvatimo da postoje i drugačiji načini življenja i razmišljanja kod ljudi koji su nam možda jednako simpatični, tek tada počinjemo prihvaćati činjenicu da se svijet ne vrti oko našeg sela i da je naše razmišljanje tek jedno od mnogih. Ne ništa manje ili ništa više važno od drugih.

Mnogi ljudi zaziru od određenih mjesta zbog postojećih uvjerenja. Tamo su ljudi ovakvi, tamo su nesretni jer nemaju internet ili McDonald's, tamo su svi bogati, tamo su [umetnite bilo kakvo svoje uvriježeno mišljenje o nekoj zemlji.] Zbog toga treba putovati, jer postaješ bolja osoba.

Naučiš  biti samostalan. Sam rješavaš probleme, sam se snalaziš, sam si kriv ako nešto pođe po krivu. Nema rezervne mame. Neočekivane situacije uče nas životu i iz njih rastemo čak i kad stvari krenu po zlu. Svako iskustvo je lekcija. Kad se vratiš s puta, neke ćeš novousvojene navike primijeniti i kod kuće.

Upoznaješ druge ljude. Kad putuješ solo, moraš pričati s ljudima da ne poludiš. Nije prirodno da šutiš 2 tjedna ili 2 mjeseca. Pa kreneš prilaziti ljudima i upoznavati ih. Ili oni priđu tebi. To te natjera da izađeš iz tzv. zone komfora. Često ljudi tako promijene mišljenje o onima koje su do tada manje voljeli. Primjerice, homofob si i nađeš se usred Amerike u problemu, a od svih prisutnih pomogne ti istetovirani Rus, od tučnjave te spasi siromašan crnac, a kad te opljačkaju, nahrani te osoba za koju si siguran da je gay. Vidiš da su svi ljudi samo ljudi i da tvoje kategorizacije (Rus, crnac, gay, tetovirani, siromah) nemaju uporište u nečem što si možda vjerovao do tada.

Učiš bolje razgovarati, ali primarno bolje slušati. Uglavnom pričaš engleski, no tamo gdje je to nemoguće, razviješ sasvim druge sposobnosti. U Japanu se nekako snađeš među znakovima, na bugarskoj granici se nekako snađeš, na Kubi izvučeš iz mozga seriju „Marisol“ od prije petnaest-dvadeset godina. Sve samo da razumiješ, da se snađeš. Tvoje moždane vijuge tada rade drugačije, preslaguju se veze, stvaraju se novi putevi, jačaš mozak i usporavaš starenje. Cijeniš sve one lekcije iz škole koje su ti bile mrske jer ti sada pomažu.

Izađeš iz svojih okvira. Zvuči marketinški, ali zaista je tako. Kad putuješ solo, često ti dođe trenutak kad se zapitaš što ti je ovo trebalo ili kako dalje. Privikavaš se, naučiš nove stvari, cijeniš opet ono što imaš. Proživiš potres u dalekoj zemlji i spavaš u šatoru iako si rezervirao hotel s puno zvjezdica. Kad si gladan, jedeš što ima. Ponekad je to jedino meso, a ti si vegetarijanac. Ponekad je to samo povrće, a mislio si da ne možeš bez mesa. Naša uvjerenja nas često koče i sputavaju. Nekad nam je stvarno potrebno malo da bismo to cijenili puno. I time rasteš.

Postane spontaniji i slobodniji. Kad si solo, sam određuješ pravila. Ne radiš kompromise s nekim drugim, opustiš se i ideš svojim putem. Dogodi se nešto i ti bi promijenio svoj inicijalni plan? Super, ne moraš nikog uvjeravati da to također učini.

Imaš više vremena za sebe. Pa normalno, putuješ sam. Ali ne mislimo na to. Kad putuješ solo, posvetiš se više vlastitim hobijima, vlastitim željama. Čitaš knjige puno više, rađaju ti se ideje u toj slatkoj dokolici, pišeš blogove ili neki budući poslovni plan, za što si ideju dobio sasvim slučajno.

Biti sam, bez da budeš usamljen je zaista nešto što trebaš cijeniti. Onaj tko ne zna kvalitetno provoditi vrijeme solo nije ni kvalitetan partner. Pretjerano orijentiranje na druge određeni je teret toj drugoj osobi. Teško je naći nekog tko će uvijek preuzeti stvari na sebe. Zato otputujte negdje sami, živite negdje sami, barem nakratko. Da se suočite s pravim svijetom i postanete bolja osoba za sebe i druge.