Zanimljiva priča vezana za visočki samostan, fratre, ljudske sudbine…

Klasična gimnazija u Visokome. Razne su se vojske – njemačka, domobranska, ustaška – uz rat razvaganjivale po zgradama samostana i gimnazije u Visokome, i nije to upravi bilo po volji, znalo je biti mučnih situacija. Fratri nisu borci, oni imaju svoje načine otpora prokušane kroz stoljeća življenja u svojoj zemlji a u tuđem carstvu. Ti su načini bliski zenovskim poukama o klasju koje se pod vjetrom povija pa ne slomi, nego donese plod. Zna to držanje izgledati nelijepo i biti antipatično, a čeljad, koja usko i ukrućeno obožava vjeru (katoličku) i naciju (hrvatsku), i mučeništvo drži za ideal, spremna je da ga prezre i osudi. No, fratri znaju svoje. Vole oni vjeru i rimsku crkvu, nije im mrska hrvatska država, s narodom, kao konkretnim ljudima, žive blisko oduvijek, svetinje su im njihov redovnički status u Bosni, u svjetskim crkvenim razmjerima izniman, i njihova bosanska „redodržava“, a sve je to sudbinski skopčano s umijećem opstanka. „Lako je poginuti i ući u Martyrologium, nego marifetluk je izvući se iz ove napasti u koju smo ni krivi ni dužni zapali.“ – sažima to iskustvo stari fratar u jednoj priči pisca od kojega nitko u taj svijet nije proniknuo dublje.

Kako se uopće dogodilo da bosanski franjevci obnove samostan i podignu novu zgradu za svoju klasičnu gimnaziju baš u Visokome, kada u samome gradu gotovo i nema katoličkoga svijeta? Velika je historijska priča koja ih veže uz ovo mjesto i grije sentimente prema njemu. Uspomene na staro političko i vjersko središte u Visokome živima je držao žilavo ukorijenjen običaj u fratarluku, da se nikada ne zaboravlja mjesto nekadašnjih samostana, i ako to prilike dopuštaju da ih se uvijek nastoji na istome mjestu obnoviti. Ali odluka za gradnju gimnazije u Visokome ipak je pretežno počivala na praktičnim razlozima. Ustanova franjevačke klasične gimnazije bila je osnovana još 1882. godine, za prvih godina austrougarske vladavine. Isprva je bila smještena u kreševski samostan, kasnije prenesena u gučogorski. Istovremeno, osnovane su i gimnazija hercegovačkih franjevaca u Širokome Brijegu, i nadbiskupska gimnazija u Travniku. Kreševo i Guča Gora jesu pogodna mjesta za samostanski život, ali sjedišta gimnazije u takvim zabačenim mjestima i skučenim samostanskim kućama bila su stalni izvor teškoća i glavobolje. Visoko ima sve prednosti i pogodnosti: blizu je Sarajeva, u kojemu sjede sve glavne ustanove vlasti, prosvjete, Crkve i Franjevačke provincije. Kroz Visoko prolazi željeznička pruga što izravno povezuje Sarajevo i Brod, a preko njega svu Monarhiju i srednjoevropska središta. Uza sve te razloge Visoko još ima i neusporediv geografski položaj u srcu bosanskoga latinluka: u blizini su mu sva tri stara povijesna samostana (Kraljeva Sutjeska, Fojnica, Kreševo), svaki sa svojom širokom katoličkom okolicom, a i iz daljih područja poput Rame, Livna, Jajca, Posavine, Krajine sada se lakše i brže dolazi nego nekad.

Vlasti – i državna austrougarska, i crkvena biskupska – nisu bile sklone fratarskoj gimnaziji u Visokome; ona prva je to rješenje otvoreno ometala. Nije bilo potpune sloge ni među samim franjevcima, sporilo se oko toga nekoliko „stranaka“ s različitim prijedlozima. Unatoč svim vanjskim preprekama i unutarnjim razilaženjima nadvladali su jaki i dugoročni razlozi za Visoko, te je tu izgrađena i na samome kraju stoljeća, 1900. godine, otvorena nova zgrada franjevačke klasične gimnazije.

Pitoma i komunikacijski otvorena ravan na obalama rijeke Bosne oko Visokoga najstarije je političko središte u kojemu je – do danas zagonetno i slabo rasvijetljeno – nastajala i iz kojega se širila država u srednjem vijeku. Bosnom se u starim izvorima naziva i taj kraj; po njemu će i cijela zemlja dobiti ime. Historici i arheolozi iznašli su da su na tom malom prostoru uz obale rijeke zgusnuti najvažniji materijalni tragovi historije: u Biskupićima stajala je crkva bana Kulina s ktitorskim natpisom u kamenu, u Milima (danas Arnautovići) sastajao se bosanski sabor (stanak), krunjen prvi bosanski kralj, Tvrtko Kotromanić. Tu mu je, u franjevačkoj crkvi sv. Nikole, bila grobnica, kao i grobnica njegova predšasnika bana Stjepana Kotromanića II. U Podvisokom (današnje Visoko) bili su kraljevski dvori, a grad Visoki iznad njega, koji je u turskoj okupaciji razoren, dugo se spominje kao jedno od važnih utvrđenih mjesta Bosne. Crkvu sv. Nikole i samostan uz nju u Milima podignuo je ban Stjepan Kotromanić neposredno nakon osnivanja bosanske franjevačke vikarije 1339. godine. To je veliki datum franjevačke historije u Bosni. Učeni Okcitanac fra Gerald Odonis, general Franjevačkoga reda, po direktivi pape Benedikta XII i uz suglasnost ugarskoga (Hrvati vole udvojiti: hrvatsko-ugarskoga) kralja Karla I Roberta stigao je u Bosnu da s banom Stjepanom lično uglavi taj posao. (A franjevačke misionare slao je i u mnogo dalje krajeve: u Perziju, Gruziju, Armeniju, Indiju, Kinu, među Tatare…)

Stari izvori tvrde da se u Bosni zadržao duže vrijeme. O njegovu boravku ostao je da materijalno svjedoči još samo mutni crtež starinskoga osobnog pečatnjaka u kapitalnom djelu fra Julijana Jelenića Kultura i bosanski franjevci, a priča o njemu daje naslutiti burnu sudbinu starih franjevačkih samostana po Bosni. Pečatnjak s autentičnim natpisom generalnoga ministra Franjevačkog reda (koji mora biti Odonisov, jer poslije njega nijedan general Reda nije u Bosnu dolazio sve do kraja Devetnaestoga vijeka) pronađen je 1890. kada se popravljao samostan u Kraljevoj Sutjesci. Moralo je, dakle, biti da je fra Gerald u Bosni nekako ostao bez svojega pečatnjaka (što je, opet, priča u priči), pa je onda taj preživio sve pohode, Turke, požare, egzoduse, kuge, paljevine, da bi nakon pet i po stoljeća izronio pred začuđenim očima nekojega mladog bosanskog klerika, dok raščišćava starudiju po samostanskim budžacima u Sutjesci. No, generalov prsten kao da se odlučio ponašati po borhesovskom naputku: uspjeli su tada uzeti njegov otisak, toliko da uniđe na stranice Jelenićeve knjige i ostane na njima kao virtualni svjedok povijesti, a onda se opet izgubio, i do danas nitko ga više nije vidio. A revni fra Gerald Odonis (ili Guiral Ot, kako mu ime na materinjem languedocu bilježi u svojoj poemi tuluški trubadur) zaslužio je da mu se s par redaka opiše kraj.

Opako je vrijeme u Evropi taj Četrnaesti vijek: na sve nevolje koje donosi crkveno-politička nestabilnost s gotovo stoljetnim razdobljem avinjonskih papa, dolazi i kuga, strašna crna smrt, da pomori gotovo polovicu evropskoga stanovništva. Fra Gerald bijaše nesumnjivo politički prilagodljiv i okretan, pa je svoj trojici papa, pod kojima je služio, bio čovjek od povjerenja u mnogim važnim diplomatskim poslovima. Uspijevao se četrnaest godina održavati na čelu Franjevačkoga reda unatoč mnogim protivnicima i aspirantima, a stekao je i druge crkvene časti i položaje: papa Klement VI imenovao ga je 1342. titularnim patrijarhom Antiohije (tada pod muslimanskom vlašću) i katanijskim biskupom. Kada je 1347. po papinom nalogu imao da posreduje u političkim trzavicama na Siciliji, na otok je stigla kuga. Gradovi su se u užasnoj panici stali zatvarati. Građani Mesine zatraže od biskupa Geralda da im u pomoć pošalje relikvije sv. Agate, katanijske svetice i zaštitnice. Građani Katanije ni da čuju. Biskup smisli kompromis: umoči svetičine moći u vodu, i tu vodu lično odnese građanima Mesine. Nikakve koristi, naravno, ne imađahu od toga ni Mesinjani ni Katanijci. A ni sam fra Gerald, biskup: umrije od crne smrti naredne godine i bi sahranjen u katedrali sv. Agate u Kataniji. Grob mu je neobilježen.

Prvi franjevački manastir u Bosni, sa crkvom sv. Nikole, bî, dakle, podignut u Milima nadomak Visokoga, a tu bijaše i prvo sjedište bosanske franjevačke „redodržave“. Arheolozi su ustanovili da na tom mjestu u prethistoriji postoji i bogato neolitsko naselje. A prema starim franjevačkim analima postoje indicije da je i na drugoj obali Bosne, u Podvisokom, postojao još jedan samostan, sa crkvom sv. Marije. Tvrdi ostaci davno su nestali, ali u mreži gradskih naselja i ulica do danas traju znakoviti nazivi Klisa, Križ, Kraljevac.

U osmanskim vremenima nakon 1463. godine crkva u Milima je srušena a samostan više puta razaran pa obnavljan. Konačno je napušten nakon godine 1697, kada je austrijski vojskovođa Eugen Savojski, pri završetku Velikoga rata što ga je Sveta liga vodila protiv Turske od 1662. do 1699. godine, dolinom rijeke Bosne provalio do Sarajeva i spalio ga, te se odmah istim putom vratio preko Save, odvodeći sa sobom silan katolički svijet da njime popuni Slavoniju, opustjelu nakon što su iz nje muslimani masovno protjerani i naseljavali se po Bosni. S ludom nadom da ih dolazi osloboditi od Turaka, mnogi su mu katolici i franjevci na tom pohodu pružali pomoć i podršku. Vojno bezizgledna, po učincima krvava, ta kondotjerska avantura imala je za posljedicu egzodus franjevaca i katolika iz Visokoga i iz cijele Bosne pred prijetnjom muslimanske odmazde. Sve katoličko u Bosni zbilo se je od toga vremena oko triju preostalih srednjobosanskih franjevačkih samostana u Fojnici, Kreševu i Kraljevoj Sutjesci, ili ostalo raspršeno po udaljenim malogradskim enklavama i po zabačenim planinskim selima. Prije ovih vremena, u doba sultana Sulejmana Zakonodavca i nešto poslije njega, dok je Osmansko Carstvo bilo uređena država i svjetska velesila u znaku vanjskoga širenja i unutarnje stabilnosti, ovdje se je bio razvio znatan građanski katolički sloj, s moćnim trgovačkim obiteljima čiji su poslovi sezali do Beča, Venecije i Rima, do Stambola i Jeruzalema, i koje su bile u tijesnim vezama s franjevcima kao njihovi zaštitnici, mecene i kreditori. Sada, nakon ove pohare, i u općem nazadovanju Carstva, čije se evropske granice utvrđuju na Savi i na Dinari, toga će građanskog sloja nestati, i više se nikada neće sasvim oporaviti.

Visoko se potom razvija kao miran muslimanski gradić i čaršija nadomak Sarajevu, s izrazitom fizionomijom i s osobitim gradskim namom i jordamom. Na glasu su njegovi vješti trgovci, kožari, i majstori za sušenje mesa.

Audijencija kod ministra. Kada u travnju Četrdesetprve , ubrzo po kapitulaciji Jugoslavije, u zgradu Gimnazije ulazi njemačka vojska, kroničar bilježi: „S njemačkim oficirima nijesmo dolazili u bliži kontakt; pozdravljali smo se toliko da ostanemo uljudni bez imalo topline, jer su ipak okupatori. Lično me se je upravo bolno dojmilo, da se ulaz okupatorskih četa njemačkih u naše mjesto shvaća kao početak naše pripadnosti slobodnoj državi Hrvatskoj. Tako mi je neizrecivo žao, da nam sloboda dolazi na njemačkim bajonetama.“ Kada se, pak, ponovi sukob s Nijemcima zbog njihove nasilničke promjene rasporeda korištenja kino-dvorane u Gimnaziji, jedine u gradu, evo rješenja na fratarski način, efikasan i samoironičan u isti mah: „Stara bezobzirnost, kojoj nam je jedini lijek spremna susretljivost i apeliranje na čast njemačke vojske. Tako oni živu u iluziji da nastupaju kulturno, a i mi, da nam se ne čini sila nego da smo ljudima susretljivi!“

S ustašama zna biti teže, kod njih ne pali apeliranje na čast. „Nijemci će napustiti zgradu, ali odmah na nju reflektiraju ustaše“ – uznemireno piše kroničar kod jedne od tih nebrojenih smjena vojske, pa detaljno izvještava kako je, kao direktor Gimnazije, išao u Sarajevo da intervenira kod Nijemaca, i kako su ga tamo slali od jednoga do drugoga, od hrvatskoga generala Lukića do Olševskoga, časnika za vezu s Nijemcima u Konaku, koji ne preporučuje da se ide kod pukovnika Schuschnigga, zamjenika generala Fortnera, nego kod Oberstabsintendanta Hermana, da bi fratar ipak, preko Cankija, došao do Schuschnigga. „Kad sam ipak najavljen i došao u konak (koliko se vrsta vezira u njemu nad Bosnom izmijenilo!), nije me pobočnik jednostavno pustio, nego je tražio, u kojem poslu idem, i kad sam kazao, rekao je, da je bezizgledno.“

Za zazor i strah od ustaša dosta je razloga. Naslutio ih je pri prvom susretu s novim vlastima kada je krajem travnja pred sam svršetak školske godine išao u Zagreb kod ministra bogoštovlja i nastave dr. Mile Budaka, jer je hitno valjalo rješavati opstanak i status Gimnazije u novoj državi.

Kasno u noć stigao je u Zagreb. Prolaze vozovi razoružanih jugoslavenskih časnika u ropstvo pod njemačkim stražama, cijeli vozovi natrpani da se jedva može maknuti. Na kolodvoru mučno čekanje: strogi pregled karata i prtljage. S kolodvora tramvaj vozi po mraku. Zagreb prepun Nijemaca, opaža kroničar, i dodaje da Gestapo hapsi drastično. Uhapšen je i odveden u Graz urednik časopisa „Obitelj“ zbog nekog članka u tom časopisu iz vremena kad je ubijen kapetan Röhm, stvar stara 5-6 godina; uhapšen isusovac Poglajen zbog oštroga nastupa protiv nacionalsocijalizma u nekim propovijedima; i urednik Hrvatske enciklopedije Mate Ujević bio je zatvoren, jer da je Hrvatsku enciklopediju dao financirati židovskim novcem.

Do ministra dopro je fratar nakon nekoliko poluprivatnih susreta i preporuka. U tome susretu ministar je srdačan, svoj sa svojim, poziva se na svoje davno školovanje u Sarajevu, biva, zato mu je lako razumjeti specijalne prilike bosanskih franjevaca i njihove potrebe. Fratar je pod jakim dojmom. Tko je za njega čovjek s kojim razgovara: znamenit i vrlo čitan narodni pisac, veliki nacionalni borac protiv beogradskoga režima, žrtva divljačkoga atentata po uspostavi šestojanuarske diktature kada su ga egzekutori zagrebačke policije Šaban Šaranović, Vojo Karakanović i Adem Saranija nasred ulice pokušali ubiti željeznim šipkama, višegodišnji ustaški emigrant, po samoinicijativnom povratku u zemlju pokretač nacionalnih novina, kulturni i politički radnik, k tomu glava obitelji u velikoj žalosti: prije godinu dana, dok je još kao zatvorenik zbog protivljenja sporazumu Maček-Cvetković ležao u zatvorskoj bolnici bolestan od žuči, voljena žena mu je pronađena mrtva u bunaru obiteljskoga vinograda a da nikad nije razjašnjeno – ubojstvo ili samoubojstvo. Proglašenje Nezavisne Države Hrvatske dočekao je u bolnici. (Baš pred taj veliki dan, kaže, ispovjedio ga je student teologije fra Lujo Ivandić, visočki đak.) Povišeno stanje u kojemu ministar očituje svoju srdačnost i dobru volju, više slušajući sam sebe nego sugovornika, kod ovoga izaziva nelagodu i mučan oprez. Nema on vjere u krupne riječi, zna dobro i iz vlastitoga iskustva, kada god je s položaja direktora Gimnazije morao da ih izgovara, one su mu se poslije vraćale kao neprobavljen gadan zalogaj. Nije bilo davno, tek prije mjesec dana, kada je u Visokome morao držati takav pozdravni govor mladomu kralju Petru Drugome nakon protunjemačkoga puča u Beogradu. I samo strepi kad će ministar doći na staru pjesmu: jugoslavenstvo! Nije trebalo dugo čekati.

– Velike su zasluge vaše Gimnazije u prošlosti, to je svakomu poznato. Od sada će nam ona biti još potrebnija i važnija, ali se mora iskreno sva prožeti hrvatskim duhom i priljubiti uz našu državu. Novo doba nameće nove odgojne potrebe, one idu za ustaškim izgrađivanjem novih naraštaja, koji iz škola neposredno ulaze u narod sa zadaćom da unose ustaški duh, i zato se od sada mora osobita pažnja posvećivati nastavničkim zborovima. Onaj duh jugoslavenstva, koji još vlada u vašoj Gimnaziji, mora se iskorijeniti, pa će se prijeći preko svega.

Hladan znoj mili fratru niz pazuha. Po profesorskom zvanju on je matematičar, politiku ne voli i ne razumije, Hrvat jest, jugoslavenstvo mu nije blisko, ali ni jedno ni drugo – ni kao dobro, ni kao loše – nije mu previše važno. Barem do sada; sada vidi da će se to drukčijom, oštrom vagom vagati. Ima potrebu da ministru objasni to s fratarskim jugoslavenstvom, ali teško dolazi do riječi, a i kad dođe, riječi mu sahnu u grlu prije nego što ih uspije i domisliti, pa mu se sve što uspijeva izgovoriti isti čas čini nezgrapnim i pogrešnim.

– Nije to u nas glavno, to su samo dvojica-trojica profesora, mi ostali smo bez prigovora. A kod nas je ideja sloge i sporazuma odavno ukorijenjena uslijed jakoga utjecaja biskupa Strossmayera. Naši su klerici svojevremeno za tu misao surgunisani iz Đakova u Ostrogon. Napokon, bosanska provincija i danas ima stalnih protivnika, čak s vrha Crkve, koji je bez prekida potkopavaju i u tomu se služe svim sredstvima.

S dobrim obećanjima ispratio ga je ministar, ali fratar je sav od nemira, ljutina mu se penje iz želuca i žari u grlu. Dvije-tri gornjogradske stare žene, što se pred njim u habitu bogobojazno uklanjaju i nazivaju „faljen Isus“ dok korača niz tihu Opatičku ulicu, gotovo da nije ni primijetio, u zadnji čas im odvraća „uvijek faljen“. Nije okrenuo kroz Kamenita vrata, gdje bi inače uvijek zastao i proklečao uz usrdnu molitvu Majci Božijoj, nego je produžio kroz Habdelićevu preko Jezuitskoga i Katarinina trga. Kad je izbio na Strossmayerovo šetalište, na ono mjesto s uspinjačom i drvoredom, s kojega se vidi cijeli Donji grad, zastao je, objema se rukama naslonio na ogradni zid, zaokružio pogledom, predahnuo. Začudio se, obradovao se nježnom zelenilu prvih listova u krošnjama kestenova.

Niz dugačke drvene stepenice spuštao se u vrevu Donjega grada sporo, vraćajući dah. Imao je da obavi još nekoliko posjeta. Prvo će kod nadbiskupa Stepinca, „baš zato, što se govorilo, da nije najbolje viđen od nove vlasti, valjda i pod utjecajem Nijemaca, jer je nekoliko puta oštro nastupao proti principima nacionalsocijalizma u svojim propovijedima“. To je trajalo kratko, toliko da se razmijene formalni pozdravi i da primi nadbiskupski blagoslov. Potom se zaputio kod Alaupovića: „Smatrao sam aktom časti da posjetim dra Tugomira Alaupovića, sad kod sloma onoga, čime se je on cijeli život zanosio. Bio je duboko ganut, zagrlio me i poljubio. Vraćao se u razgovoru neprestano na to, da i sad ostaje naša zadaća podržavati mir i ljubav.“ I ove cigle tri rečenice iz fratrova ljetopisa dovoljne su da se nasluti sva tuga i izgubljenost Alaupovićeve generacije bosanskih katolika idealnih Jugoslavena u vihoru Četrdesetprve.

Iako umoran, potrudio se još da potraži obitelj Slobodana Žarkovića, civilnoga nastavnika filozofije u Gimnaziji – to nikako nije htio propustiti. Osvojio ga je taj mladi čovjek naprečac, čim je godinu dana prije rata stigao u Visoko i počeo predavati, iako je prva reakcija bila da ga se primiti ne može jer je – pravoslavac. A došao je tako, što ga je preporučio prethodnik Čedomil Veljačić, njegov kolega sa studija a nekadašnji đak visočke Gimnazije, koji je u međuvremenu dobio mjesto na državnoj Građanskoj školi u Visu. Veljačićem se visočki kroničar ne bavi mnogo – predavao je matematiku, zemljopis i umjetnost, bio je kratko, dok je bio, dobar je bio. A ni taj mladi gimnazijski nastavnik sam sebe još ne sluti kao budućega znamenitog budističkog redovnika, pisca i mudraca imenom Bhikkhu Nana-jivako, s adresom u cejlonskoj prašumi. Žarkoviću zato, mimo kroničarskih uzusa, a strogo uzevši i protiv njih, posvećuje kroničar osobitu pažnju. Sin je zagrebačkoga pravoslavnog sveštenika Stojana, starinom iz Like. Neobično skroman čovjek, čudi se fratar, „radin preko granica, priljubio se našoj kući tako da gotovo nije ni sklapao poznanstva vani. Spreman na svaku uslugu. Može se samo požaliti što je u vjerskom pogledu dosta liberalan“.

Vruć u želji za znanjem i daljim obrazovanjem, Žarković odmah po završetku gimnazijskoga školovanja gleda kako bi se dohvatio Pariza. Pasoša ne može dobiti drukčije nego da se prijavi s radnicima koji idu u Francusku na poljske radove. Tamo po selima naporno mjesecima radi s drugim Ličanima na vršaćim strojevima i drugim poslovima, dok ne skucka novaca da dođe u Pariz. Uspijeva se upisati na univerzitet, a slijedeće što znamo jest podatak da 1938. godine doktorira na matematici. Savjetnici za doktorski rad su mu René Maurice Fréchet i Maurice Halbwachs. Ovoga drugog Nijemci će uhapsiti 1944. i odvesti u logor u Buchenwald, gdje će se razboljeti i umrijeti malo prije svršetka rata. Žarković je u Parizu sve do prvih dana lipnja 1940, kada se grad avetinjski prazni pred silovitim napredovanjem njemačke vojske. Polazi mu za rukom da pobjegne i vrati se u Zagreb. U mjesecu rujnu već je, vidjesmo, po Veljačićevoj preporuci na Gimnaziji u Visokome. Ne traje to dugo: krajem ožujka 1941. mobiliziran je i s jedinicom poslan negdje na sjevernu granicu. Odmah po njemačkom napadu na Jugoslaviju zarobljen je i poslan u Njemačku u logor. Kao zarobljenik prokrstario ju je uzduž i poprijeko – od francuske do poljske granice, od Bavarske do Lübecka. I iz toga se uspio osloboditi, i krajem srpnja pojavljuje se u Zagrebu, gdje ga ustaška policija odmah hapsi i drži u zatvoru nekoliko dana. Tko zna gdje i kako bi završio, da za njega nije kod policije garantirao doktor Jerkov, Hrvat, obiteljski prijatelj. Otac Stojan, majka, tri sestre i dva brata već prije bili su protjerani u Beograd, preko Broda i Visokoga. Bilo je to polovicom svibnja, a još u travnju, kada ih je fratar posjetio, nadali su se da će moći s mirom živjeti u svome domu u Zagrebu. Putujući u progonstvo, uspjeli su poslati pisamce fratrima u Visoko, i preporučiti svoga Slobodana, ako se vrati. I, doista, eto njega jednoga dana početkom kolovoza Gimnaziji na vrata. Došao je po svoje odijelo i stvari, te da se posavjetuje i oprosti. U Zagrebu bijaše sreo nekog Francuza, čiju je djecu u Parizu instruirao u matematici, pa mu je ovaj dao svoje polovno odijelo da ne hoda u logoraškoj uniformi. „Hlače su bile preširoke – piše kroničar – pa ih je suzio zihericama i kaišom, kaput predug. Sve je na njemu plakalo. Presvukao se u svoje novo, skoro nenošeno odijelo, odmorio se dva dana i pošli smo zajedno u Zagreb, da vidimo situaciju.“ A vidjeli su da je Žarkoviću, kao Srbinu, iluzorno nadati se bilo kakvom „sigurnom i stalnom mjestu u NDH, i da je najbolje seliti se u Srbiju“. Ali, i to je sada, najednom, teško izvesti jer su Nijemci zabranili odlaske u Srbiju zato što planiraju stotine hiljada Slovenaca iz južne Štajerske preseliti tamo i u Hrvatsku. Zato je, kažu im, bolje da se Žarković vrati u Visoko i u Sarajevo, i tamo izvadi propusnicu.

Putujući u Zagreb i natrag, imali su vremena da se narazgovaraju. Zapravo, pričao je Žarković a fratar uglavnom zahvalno slušao, potičući ga da nastavi kad bi izgledalo da je malo posustao. Naročito su ga se dojmili Žarkovićevi opisi iz zarobljeništva u Njemačkoj. Kad o tome piše, u pozadini njegovih redaka osjeća se suspregnuta tuga i negodovanje.

– Nijemci kavalirski postupaju sa zarobljenim engleskim i francuskim oficirima. Ne progone ih kada slušaju tajne radio-stanice. Zažmire kada ovi uzimaju žicu i druge korisne stvari gdje god ih nađu. Rade minimalno, sabotiraju naočigled. Imaju pristup bibliotekama, logore obilaze komisije sveučilišnih profesora i održavaju ispite. Sasvim drukčiji je odnos prema jugoslavenskim oficirima. Kada traže knjige ili novine, podrugljivo im odgovaraju da to nije za njih. Isprva su bili prevoženi u konjskim vagonima. Kad su nekako preko Francuza to uspjeli doturiti van, vijest je objavio engleski radio. Odmah je uslijedio energičan demanti njemačkoga radija, ali i promjena tretmana – od tada su se i jugoslavenski oficiri prevozili u osobnim vagonima. Hrana je bila vrlo oskudna, valjalo je savladati umijeće gladovanja i čuvati kalorije, a to je bilo moguće tako da se što više, katkad po cijele dane, leži. I, naravno, skapava u duši od dosade.

Najsnažniji doživljaj imao je u logoru u Lübecku. Tamo je bilo nekoliko Slovenaca, vojnih svećenika. Zamolili su od Francuza crkveno ruho i zakazali misu u baraci u kojoj je bila menza. Došli su svi – katolici, protestanti, pravoslavci; i oni jake, i oni slabe ii nikakve vjere.

– Prizor je bio potresan. Svi ulaze promijenjeni: ozbiljni, ganuti. Kada se svećenik prvi put javi, drhtavim glasom, pojave se muške suze i uzdasi. Jednako i za vrijeme propovijedi. Svi su pod tim doživljajem cijeli dan: nitko nije uzeo karte u ruke, nitko nije ništa opsovao niti izgovorio kakvu prostotu.

Teško je reći na čemu je počivalo ovo neobično prijateljstvo. Žarković – mladi intelektualac s pariškim doktoratom, zagrebački Srbin, pravoslavac, u vjerskom pogledu liberalan, rođen druge godine Velikoga rata, kada je već otkucavao sat Habsburškoj Monarhiji a s njome i cijelome jednom svijetu i poretku. Fratar – stariji cijela dva desetljeća, u život je krenuo iz rodnoga Vareša, iz utrobe Bosne pod planinom Zvijezdom. Zaredivši se i svršivši teologiju u Sarajevu, poslan je da studira matematiku i fiziku u Beču pa u Zagrebu, te je odmah po okončanju studija počeo predavati u visočkoj Gimnaziji i u njoj ostao cijeli svoj radni vijek. Lagan u tijelu, okretan i brzih kretnja, vazda zauzet nekim poslom, nije se isticao govorljivošću. Dara za šalu nije imao, utoliko se više divio onima koji ga imaju, a šale i podrugivanja na svoj račun, kojih nije nedostajalo, nije uzimao za zlo. Njegov autoritet nije počivao na sili i nametanju, nego na predanosti; takvoj, da su se pred njom i podrugljivci na kraju povlačili. Neuobičajeno za profesore matematike, upamćen je po blagosti i popustljivosti prema đacima, toliko da su mu kolege u nastavničkom zboru katkad prigovarali, jer su đaci znali zloupotrebljavati njegovu mekoću. Gimnazija, sa svim dužnostima koje je u njoj za duga vijeka obavljao, bila je njegov poziv. Ali njegova prava ljubav, koja je imala snagu doživotnog zavjeta, bila je briga oko obnove i održanja svetišta Gospe Olovske, prastaroga balkanskog prošteništa, koje je bilo spaljeno i napušteno 1704. godine, ali se tradicija hodočašćenja, ne samo među katolicima, nikada nije gasila.

Izvana gledajući, nema ničega što bi ova dva čovjeka zbližavalo. Čak ni njihovo bavljenje matematikom i fizikom. U fratra je to klasičan pedagoški studij, usmjeren na pouzdano i jasno prenošenje znanja đacima, bez viših ambicija. Zato su mu na instrukcije dolazili mnogi vanjski đaci a i odrasliji svijet iz cijeloga kraja – od Ilijaša do Zenice.

U Žarkovića je sve drukčije: već vrlo mlad stekao je izravna i snažna iskustva samostalnoga života i širokoga svijeta. Njemu matematika jest osnovni predmet, ali prožeta i obgrljena živim i produbljenim uvidima iz filozofije, kulturne antropologije, historije religija. Već prije dolaska u visočku Gimnaziju surađivao je člancima iz filozofije u Hrvatskoj enciklopediji Mate Ujevića, koji su prema abecednom redu dospjeli u IV svezak 1942. i u V svezak 1945. godine. U njima je upisan u listu suradnika kao S. Ž. Slobodan Žarković, profesor, Zagreb.

U čemu je, onda, mogla biti tajna bliskosti? Po onomu što nam je o dvojici prijatelja poznato, moglo bi se pomišljati na jednu osobinu koja je u obojice bila snažno izražena, a koja je, prividno protuslovno, bila spletena od mudrosti i naivnosti. Mudrost – da te, i kad ti je najteže, ne napusti sabranost u znanju da si samo jedan od mnogih, ni manje ni više važan od svakoga pojedinog i od svih zajedno. Naivnost – da u svaki novi dan ulaziš kao da su sva jučerašnja zla svijeta i svi njegovi grijesi prebrisani i poništeni, makar ćeš na svaki počinak otići iznova òtrovān, obeshrabren.

I samo putovanje bilo im je kao iz Žarkovićevih zarobljeničkih priča. Treći razred brzoga vlaka i u Zagreb i iz Zagreba krcat, prestajali su kao besplatni čuvari pred klozetom, ruga se kroničar. Razgovarali jesu cijelo vrijeme, ali potiho, da ne privlače previše pažnje na se, među svakovrsnom čeljadi što putuje, tiska se, viče, psuje, svađa se i miri, jede s masnoga papira i poteže iz boce začepljene otučkom od kukuruza, otresa i tuče stjenice, izuva se i hladi stopala, pušta vjetrove pa se smije grohotom. Sablasna vožnja kroz posve mračne predjele i mračne stanice, još kad pomisliš da svaki čas može odakle iz šume posuti mitraljez. Na stanici Okučani čeka se skoro pet sati: negdje u blizini bio je sraz vlakova. Gube vezu na brzi bosanski. „Sabotaža? – pita se kroničar, „dio velikih pobuna na Kordunu i Bosanskoj Krajini, sve do Knina?“

U Brodu ih je iskrcalo da prijeđu na bosansku stranu, ali se preko mosta ne može, javljeno je da nije siguran. Dugo je trajalo pripremanje i izviđanje, pa su se onda čamcem, sve po četvero-petero, prevezli preko Save, s prvim praskozorjem, u strahu i strepnji.

Po povratku Žarković se u Visokome zadržao nekoliko dana, dok su fratri smišljali kako bi najlakše do propusnice za Beograd. Nije fratarski način da se ide službenim putom, a sada to ionako ne obećava puno, i, boj se, po tražitelja može loše završiti. Na kraju bude odlučeno da fra Paškal Vešara, ugledni profesor, pokuša to isposlovati u njemačkom konzulatu u Sarajevu na račun dugogodišnjega poznanstva s konzulom („a i na račun molitava“ – piše kroničar). Tako i bude. Vešara se uputi u Sarajevo, pa starome poznaniku konzulu bane kao usput, na viđenje, te lako i brzo isposluje papire, i to bianco. I nije mu bio dosta Žarković, nego uzme i drugu propusnicu – za Vojina Dramušića, još jednoga fratarskog prijatelja. I on profesor, i on sin pravoslavnoga sveštenika (prote tuzlanskog), vrlo solidno obrazovan, sposoban i čestit službenik, bio je nekoliko godina prije rata zaposlen u vrhu prosvjetnih vlasti u Sarajevu. „Nama je nebrojenih usluga učinio a što je našao da nam nije uredno, ispravljao je upravo bratski obzirno“ – hvali ga kroničar, koji je sada lično intervenirao kod visokoga ustaškog povjerenika Hakije Hadžića da ga se zadrži u službi. To mu je uspjelo, ali samo nakratko, do polovice srpnja.

Opraštajući se, fratri u dogovoru s provincijalom fra Anđelom Kaićem napute Žarkovića i Dramušića da se u Beogradu slobodno obrate za pomoć gvardijanu samostana sv. Ante na Zvezdari. Ubrzo otuda dobivaju vijesti: u crkvu i dalje dosta ljudi dolazi, ali to je sada novi svijet, većinom Slovenci i nešto Srba. Žarković s fratrima održava bliske veze. Fra Bono Šapina i fra Rastko Drljić pričaju kako se s njima i na ulici, u slučajnom susretu, grlio i pozdravljao. Dramušić se kroz život probija teško, stanuje na periferiji, očekuje službu, ali se to stalno zbog nečega odgađa. I inače, bosanskim Srbima u Beogradu sve je teže, Nijemci ih često uzimaju za taoce i strijeljaju po formuli deset Srba za jednoga Nijemca. I Srbijanci su prema njima ohladili. A krajem kolovoza direktoru Gimnazije dolazi opširno pismo od Žarkovića: sretno se sastao sa svojima, živi su i zdravi, ali u velikoj bijedi. Spavaju na podu, hrane se slabo, odjeća im je oskudna. On se sprema da ide u unutrašnjost, na fizičke poslove, čemu je, srećom, vičan. S tugom i strepnjom piše prijatelju: „Drastični postupci vlasti u Hrvatskoj iskopali su strašan jaz između Srba i Hrvata. U slučaju preokreta svima će se Hrvatima mjeriti istom krvavom mjerom.“

Kronika u kojoj se s naglašenom toplinom piše o Žarkoviću i Dramušiću prestaje s jeseni 1944. godine. Je li vođena dalje u mjesecima do kraja rata i poslije, pa zbog nečega sklonjena, ali sklonjena tako pomno da joj se po izumrću generacije fratara-protagonista gubi trag, ili u to vrijeme nije ni vođena – za historiju koja se ovdje pripovijeda tajna je. O poslijeratnom životu ova dva čovjeka može biti ponešto spomenuto tek kao gola informacija. Pod Žarkovićevim imenom 1945. godine u Beogradu izlaze dvije knjige: Primitivni mentalitet (Sadržaj: I Levy-Bruhlova teorija, II Kritičari i kritika, III Problem metode, Privredni pregled, štampano 27. IX 1945) i Увод у социологију религије (izdanje pisca). U novije vrijeme zabilježeno je da Žarkovićeva knjiga o sociologiji religije iz Četrdesetpete spada u „posljednje trzaje sociologije“ prije nego što ta disciplina bude od novorežimskih profesora anatemizirana kao „buržoaska i lažna nauka, od koje se nema šta naučiti“ i „tipičan izraz ideologije građanskog društva, nenaučno i u celini konzervativno mišljenje“, te kao takva za dugo vremena protjerana iz znanstvenoga i obrazovnog sistema. S tim dvjema knjigama kao da prestaje Žarkovićeva autorska bibliografija, ali ga kao mentora za izradu doktorske radnje na beogradskom univerzitetu nalazimo još 1985. godine.

Dramušić se kroz dugo vrijeme poslije rata pojavljuje u mnogim kulturnim akcijama i publikacijama kao suautor i urednik, negdje i kao priređivač i lektor. O njemu, kao mladom tuzlanskom profesoru književnosti, ostali su redci zapisani u Sjećanjima, memoarskoj knjizi znamenitoga pisca Meše Selimovića, gdje za njega i još jednoga profesora autor veli da su zaslužni što je književnost postala njegova sudbina.

Jest fratra, nakon razgovora s ministrom Budakom dok žuri zagrebačkim ulicama, pratio gorak predosjećaj, ali u tom času on još ni ne zna koliko je taj istinit. Saznat će uskoro. Već u srpnju ministar je na nekoj skupnoj audijenciji, pred različitim uglednim uzvanicima, vrlo ružno govorio o direktoru visočke Gimnazije i o nehrvatskom duhu u njoj, spominjući i strijeljanje kao lijek. Vraća se kroničar na tu stvar i kasnije, u listopadu, kada bilježi kako je čuo od fra Luje Ivandića da se Budak ljuti na direktora Gimnazije u Visokome što je to sa strijeljanjem razglasio, on se ne sjeća da je takvu prijetnju izgovorio, na što mu je svjedok događaja, ugledni dominikanac dr Sibe Budrović, potvrđuje da jest. Kada se treći put dotakne Budaka, u siječnju 1943, bit će to u znaku zgražanja nad njegovim izjavama o Srbima, da je „najsigurniji kad su oni pod zemljom“. Izrijekom kroničar tu spominje pokolj u pravoslavnoj crkvi u Glini 29. srpnja 1941, a kada o tome piše, onaj koji to osamdeset godina kasnije čita gotovo da može osjetiti neko konspiracijsko snižavanje glasa, do šapata. Istim tonom, skrušenim i stišanim ali istinoljubivim, kroničar se poziva na vjerodostojno svjedočenje dr. Vučka, visokoga i uglednog prosvjetnog službenika u Sarajevu: „Glina, pokolj u crkvi, potvrdio je to diskretno i dr. Mijo Vučak, koji je rodom iz blizine, koji se je nad svim tim zgražao i nije mogao pojmiti nastupa dr. Mile Budaka i dovesti ga u sklad s duhom, kojim su pisana dotadašnja njegova književna djela.“

Kad napokon u zamračenoj zagrebačkoj noći stigne na Kaptol br. 9 na konak, odahne fratar iz dna duše. Zapisuje: „Naš samostan na Kaptolu u svojoj staroj franjevačkoj formi. Jesu spuštene drvene rolete i preko njih zastori, savršeno je pomračen, ali topao kao u prve godine sv. Franje. Vratar kao sv. Konrad od Parzhama, uvijek raspoložen i spreman na uslugu, po danu i po noći; živci su njegovi protkani Euharistijom. Odmor iza jedne neprospavane noći i naporna dana uz osjećaj apsolutne sigurnosti u kući sv. Frane!“

*(Fragment iz romana Ni anđeo, ni zvijer)

Visoko.co.ba/ivanlovrenovic.com