Zaim Muzaferija

ZaimMuyaferija1Zaim Muzaferija rođen je u Visokom gdje je završio osnovnu školui Franjevačku klasičnu gimnaziju. Na Filozofskom fakultetu u Sarajevu diplomirao njemački i francuski jezik i kao profesor u Srednjoškolskom centru Visoko zaradio penziju. Volio je umjetnost, pisao pjesme i drame, režirao, glumio, bio poljoprivrednik, izrađivao obuću i stolariju i sagradio porodičnu kuću.
Bio je nježan i odgovoran suprug i otac. Sa suprugom Danom proživio 47 ljeta, rodili troje djece: Gordanu, Amiru i Jesenka. Glumom se počeo baviti još kao gimnazijalac u diletantskim družinama a intenzivan scenski rad Zaim Muzaferija započinje od 1952. godine kao režiser u tek osnovanom Amaterskom pozorištu Visoko. U svom dugogodišnjem režiserskom radu sa amaterima Visokog, Travnika i Vareša, Zaim je napravio oko 80 predstava, a igrao je vrlo rijetko jer je svoja dva metra visine smatrao nezgodnim za pozornicu. Već na prvom Festivalu amaterskih pozorišta BiH dobija nagradu za najbolju režiju za predstavu “Dnevnik Ane Frank”, a slijedi još pet najbolji režija. Za režiju predstave “Djevojka bez miraza” kritičar Ivan Fogl je u Odjeku pisao:  “Reditelj Zaim Muzaferija (…) umije da priđe scenskom djelu, da otkrije njegove suštine i da ih sa istinskim poznavanjem zahtjeva i zakona scenerealizuje. I ova predstava pokazuje da prošlogodišnja nagrada za režiju nije slučajno dodijeljena ovom editelju – amateru koji nosi niz osobina istinskog umjetnika…” Sa amaterske scene na jednoj slučajnoj audiciji 1961. godine dobio je značajnu ulogu u filmu “Uzavreli grad” već tada čuvenog režisera Veljka Bulajića. Bila je to uloga Jefte Karanfila za koju je na Filmskom festivalu u Puli donio specijalnu nagradu. Tada je D. Adamović za nepoznatog Zaima Muzaferiju napisao u Politici: “Ostaće u dugom sećanju tragični lik Jefte Karanfila i ljudi će teško shvatiti da pred njim nije bio profesionalac već običan čovjek, … koji je možda i nehotice igrao samog sebe.” Od tada do smrti (5. 11. 2003.) Zaim Muzaferija je odigrao na filmu i televiziji preko stotinu uloga, većinom epizoda, “malih” ljudi iz naroda. Enver Mehmedbašić je govorio: “Kad vidiš lice Zaima Muzaferije, kao da vidiš cijelu Bosnu.” Ali Zaim je na ekranu bio i Bosanac i Dalmatinac, Zagorac i Šumadinac, Slavonac i Crnogorac, Istranin i Makedonac, fratar, iguman imam… a za naslovnu ulogu Kaje Dalmatinca u filmu Vatroslava Mimice “Kaja ubit ću te” (1967.) M. Modrinić je u Večernjem listu napisao: “Zaim Muzaferija u ulozi Kaje predstavio se kao najhumanije lice u Areni.” Miloš Milošević, nabrojavši niz zamjerki Mimicinom filmu, svoj kritički osvrt u Filmskim novostima završava: “ Ali zato kapu dolje pred Zaimom Muzaferijom. Ovaj festival je konačno prirodnost i istinitost.” Pored Kaje ovaj “vječiti” epizodista imao je još nekoliko glavnih uloga, većinom u TV dramama: Radnici i gosti (1976.) Lordana Zafranovića, Ljudski faktor (1978.) Duška Anđića, a najupečatljiviji je bio u naslovnoj ulozi drame Jagoš i Uglješa (1976.) Bate Čengića. Povodom te kreacije Olga Božičković je u Politici napisala: “Zaim Muzaferija u liku Jagoša odigrao je još jedno od svojih čudesno istinitih ljudskih ostvarenja. On ne glumi, već naprosto prenosi sebe, svoju ličnost koja posjeduje izuzetnu snagu prisutnosti…” Kritičar televizijskog dramskog programa tada u zagrebačkom listu Studio bilježi: “Drama Jagoš i Uglješa bila je još jedno ugodno iznenađenje… Ona je istodobno omogućila Zaimu Muzaferiji da se izvanserijskom ležernom igrom potvrdi kao jedan od trenutno naših najboljih glumaca.” Bata Čengić je inače prvi na listi Zaimovih režisera: Mali vojnici (1967.), Slike iz života udarnika (1972.), Pismo – glava (1983.) i Gluvi barut (1989.). Kreacije za pamćenje Zaim Muzaferija je ostvario i u seriji Tale (1978. Sulejmana Kupusovića, te u filmovima Žena s krajolikom (1975.) Ivice Matića, Ovo malo duše (1987.) Ademira Kenovića, a za epozodnu ulogu u filmu Stanica običnih vozova (1990.) Nenada Dizdarevića nagrađen je Zlatnom arenom na pulskom festivalu. Dobio je sedam nagrada za glumačka ostvarenja na festivalima u Puli, Nišu, i Vrnjačkoj Banji, a sve je krunisao presedanom u filmskoj umjetnosti kada je na niškom festivalu 1990. godine za dvije epizodne uloge (u Gluvom barutu i Stanici običnih vozova) bio kandidat za grand-prix koji se dodjeljuje samo glavnim ulogama. Pored navedenih treba spomenuti i filmove: Diverzanti (1966.) Hajrudina Krvavca, Praznik (1966.) Đorđa Kadijevića, Gravitacija (1968.) Branka Ivade, Seljačka buna (1974.) Vatroslava Mimice, Hajka (1977.) Živojina Pavlovića, Pad Italije (1980.) Lordana Zafranovića, Miris dunja (1981.) Mirze Idrizovića, Smrt gospodina Goluže (1981.) Živka Nikolića, Otac na službenom putu (1984.) Emira kusturice, Kuća pored pruge (1988.) Žarka Dragojevića, Đuka Begović (1990.) Branka Schmidta, Savršeni krug (1996.) Ademira Kenovića, Bajram (1996.) Jesenka Muzaferije, Kralj doba neprijatnosti (1998.) pjera Žalice, Warior u produkciji BBC – Space F, a posljednji film u kojem je igrao ulogu Dede, bio je film Pisomo (2000.) u produkciji TV Poljske. Posljednja Zaimova glumačka kreacija bila je uloga Hasana u predstavi 1001 bošnjački dan njegovog sina Jesenka iz godine 2002., čime je obilježio 60 godina umjetničkog dara definirajući to u intervjuu za Oslobođenje riječima: “Moj krug se zatvara.” Nekoliko mjeseci nakon toga, 5. novembra 2003. godine Zaim Muzaferija je umro u krugu svoje porodice u Visokom. O Zaimu Muzaferiji pisali su mnogi, ali je najiscrpniji tekst, zapravo opsežnu studiju pod naslovom Ceo život kroz tri smrti, napravio je Ranko Munitić, koji je Zaimove filmske smrti Bulajićevog Jefte, Mimicinog Kaje i Dragojevićevog Dede smatrao poemama yu kinematografije. Svoj esej Munitić je zaokružio riječima: “Bez Zaima sve to ne bi bilo kao što jeste (…) U pejzažu jugo-igrenjaga, Zaim Muzaferija igra ulogu koja pustinjskoj sfingi pripada u egipatskom prostranstvu. Van dohvata prolaznosti i prostora i vremena, traje kao živi znamen.”

www.visocko-oko.co.ba – Magazin plus