Vrijeme je da se rat završi…

E da hoće više završit rat, agresija, genocid il kako ko hoće da zove. Već dvadeset godina se to čeka i već dvadeset godina se priča da je tek rat završio. U našem gradu je još uvijek rat, još uvijek gusto i još uvijek teško. Planski i smišljeno se grad drži u postratnoj atmosferi jer vlast i stranka nisu još sve opljačkali i kriminalno privatizirali. A da bi nam dali do znanja da je još uvijek četnik tu negdje, prave se spomenici žrtvama genocida koji nemaju veze sa genocidom već sa uzimanjem još para prije već izvjesnog kraja, jer su ovde javni radovi prilika za brz i lagan novac koji se može uzeti preko pouzdanih i bliskih izvođača radova i korumpiranih nadzornih organa.

Inspekcije i kontrole ne postoje. Na svim tenderima uvijek prolaze isti, pouzdani i povezani bliskim porodičnim, prijateljskim ili finansijskim vezama. Osim spomenika koji niču kao gljive, a da bi utvrdili strah i bojazan, kao i da bi građanima Visokog dali do znanja ko je izvršio genocid i gdje, i kao da Visočani ne priznaju genocid, u Visokom se pravi mural na lijepom šetalištu koji treba da pokaže nevjernim Visočanima ko je bio agresor, a ko žrtva.

Osim neprikladnosti mjesta spomenika i murala zbog poznate činjenice da se tačno ispod spomenika nalaze glavni odvodi za sve visočke fekalije, treba uzeti u obzir i činjenicu da je mjesto gdje se pravi mural, šetalište. I umjesto da se zidovi istaknu svjetlom, šarenilom i pozitivnom energijom, ovim muralom će šetalište biti protkano drugom vrstom energije.

Visokom nije potrebno dokazivanje činjenica o tome ko je izvršio agresiju i genocid. U Visokom je to jasno. Možda bi bilo prikladnije da se sličan mural uradi u Banjaluci, Trebinju ili Beogradu, a da se na našem šetalištu naprave klackalice, ljuljačke i klupe, da se djeca i odrasli opušteno šetaju i odmaraju. Ovako se mogu samo umorit, nasekirat i ubit u krajnjem slučaju od svakodnevne nepravde i depresije koju je prouzročila vlast, jer rat pobogu još nije završen.

Postajemo grad tuge i depresije planski i smišljeno. Cilj je da se rat nikad ne završi, a da je to tako imat ćemo podsjetnike na svakom koraku. Uskoro će ispred murala niknuti i poneko vješalo na kojem će se objesit poneki sugrađanin koji je godinama bez posla, gladan i bolestan, a koji je došao da se odmori na šetalištu, a tamo pronašao mural koji će mu biti kap koja preliva čašu.

Visokom treba mural o prevarenim žirantima, o otpuštenim radnicima. Visokom treba spomenik sa spiskom svih sumnjivo zaposlenih osoba u javnim preduzećima.

Visoko zna ko je izvršio genocid, kad i gdje, ali Visoko zna i ko je opljačkao i uništio Visoko. Vrijeme je da se rat završi…