Voda u Visokom je luksuz, a zna se da on nije dostupan širim narodnim masama!

U 2018. godini kada čista, zdrava i, prije svega, dostupna voda ne bi trebala biti luksuz, nego sastavni dio svakog domaćinstva Visoko se susreće sa problemom koji bi jednom gradu trebao biti daleka prošlost. Kao u neobranom grožđu – našli smo se u neočekivanoj situaciji, bez vode i naznaka kada će ista doći, a o naznakama da je neće biti nećemo ni govoriti. Ili smo, ipak, već trebali navići da očekujemo neočekivano?

Najveće visočko naselje, Naselje Luke, danas poprilično dugo nije imalo vodu zbog izvođenja radova na vodovodnoj mreži, kao ni Novo Naselje i “aleja” – vjerovatno zbog istog razloga. O nestanku vode većina stanovništva nije imala pojma, a niko nije osjetio potrebu da objasni stanje i da informacije do kada će isto trajati, što donosi pitanje da li bi se trebalo podrazumijevati da sami od sebe znamo kada neće biti vode? Trebamo li čitati misli izvođačima radova? Zar nismo već naučili da poput madžioničara, tek tako, trebamo sve znati unaprijed? Ili se ipak ne bismo trebali ni brinuti jer imamo druge koji misle na nas ili bolje da kažem UMJESTO nas?

Voda u Visokom je luksuz – a zna se da on nije dostupan širim narodnim masama! Dakle, dragi građani drugog reda, nebitni sve do momenta kada ponovo budemo trebali zaokružiti ”njihovo” ime na izbornim listićima, ne očekujte luksuz – što manje očekujete, manje ćete se razočarati nedobivanjem istog!

Radovi na vodovodnoj mreži su najavljivani veoma dugo, a čini se da se izvode duplo duže. Govoreći konkretno o Lukama – radovi traju predugo. U normalnim državama se podrazumijeva da ovakvi projekti budu urađeni što prije jer, napominjem, voda nije luskuz nego potreba(!), međutim kod nas to nije slučaj. Baš neka novost, zar ne? U Lukama živi zaista velik broj stanovnika, od kojih popriličan broj čine najmlađi članovi lijepe nam čaršije koji dane provode igrajući se ispred svojih zgrada, na šetalištu ili u parku. S obzirom da su rupe, napravljene za svrhe izvođenja radova, duboke nekoliko metara postavlja se pitanje – koliko je sigurno pustiti djecu napolje i dozvoliti da se igraju u blizini rupetina koje nisu propisno obilježene, niti zaštićene? Na samom početku radova dio je bio obilježen tankom trakom, ali kako bi jedno dijete trebalo znati da se iza nje krije opasnost? Koliko svijesti o drugima, posebno najmlađima, imaju osobe čija dužnost je da brinu o onima koji su ih postavili tamo gdje jesu? Sasvim logično je da će svako zaštititi svoje dijete i objasniti mu da ne smije ići iza crvene trake, ali šta ako zaigrana djeca zaborave na objašnjenje? Ko bi odgovarao i da li bi iko?

Nakon nekoliko sati (iznenadne) agonije, voda je stigla, ali u takvom stanju da bi bilo bolje da nije. Kada se kvalitet života i zdravlje stanovnika naruše – bit će kasno da se nešto mijenja, a do toga će doći ukoliko nastavimo piti ‘pitku’ vodu koja bojom, mirisom i ukusom podsjeća na sve osim na vodu.

Za kraj, draga čaršijo, uživajte dok imate vodu, nemojte je piti jer nije sigurno, ali uživajte dok je imate jer je već sutra možda neće biti! Ali eto, moći ćete reći da ste imali neko upozorenje na nestanak – upozorili smo vas mi jer oni koji to trebaju uraditi nemaju kad, nit’ znaju da bi to trebali uraditi!