Visočki tersluci uz kafu, kahvu, kavu …

Svojevremeno smo objavili jedan tekst pod naslovom “Bošnjak i kaHva”, a inspirisan pričom dugogodišnjeg visočkog ugostiteljskog radnika Migeta koji je još prije rata ugostiteljski staž sticao po najpoznatijim visočkim ugostiteljskim objektima. Njegova iskustva sa svakojakim mušterijama i sjećanja na te trgovačke dane ponosa i slave Visokog u mnogo čemu su nam opisivala socijalnu i društvenu sliku tog vremena kao i sve suprotno nastalo u vremenu nakon rata.

Legenda kaže, a konobari tog vremena potvrđuju da se u Visokom odmah nakon rata u najpoznatijoj kafeteriji “Karo” prodavalo u jednoj smjeni i do 2.000 kafa. Nadalje prepričavaju eminentna imena visočkog ugostiteljstva da se pamti priča iz Beča u kojoj je izvjesni Italijan prijatelj Erka iz Visokog, na konstataciju o količini prodate kafe na broj kvadratnih metara objekta, ustvrdio kako se toliko espresso kafe ne proda ni u Veneciji. Ova informacija je tim prije interesantnija ako se zna da danas u najposjećenijim visočkim kafićima za vrijeme cijele smjene teško da se proda 150 kafa, što dovoljno govori o platežnoj moći i socijalnoj karti današnjeg Visokog.

Međutim iz arhiva habitusa tadašnjih konobara bilo je interesantno poslušati zapažanja i sjećanja tog vremena vezano za narudžbe koje su imali. Na tom primjeru jasno se vidi da je visočki tersluk nepromijenjen od 1996. do danas bez obzira na broj prodatih kafa. Pa je tako bilo onih standardnih narudžbi kao i danas; kraća, duža, do pola šolje, produžena, s mlijekom, s toplim mlijekom, sa hladnim mlijekom, sa kombinacijom toplog i hladnog mlijeka, jedan ili dva šećera, uz obaveznu čašu vode, uz mali sok, do po’ prsta …. Ali se recimo pamte i narudžbe uz pola “Natrena” ili recimo da ona mala drškica na šoljici ne bude okrenuta desno nego recimo “na pola 12” jer je bilo i onih kojima je bio ritual da prije nego počnu da piju kafu sami šoljicu okrenu kako im najviše odgovara. Naravno, onda dolaze i oni koji samo uđu u objekat zauzmu poziciju i onda očekuju da konobar sam zna šta on i kako želi, a ako slučajno ne bude uslužen u vremenu za koje on smatra da je potrebno za uslugu ili još gore ako ne zna šta mušterija pije, onda ide tersanje.

Ali bez obzira na sve te, iz ove perspektive, čudne navike Visočana, tada se bar sjedilo zajedno, pila se kafa i bar se razgovaralo. Danas prilikom ulaska u objekat sve je više onih koji sami sjede za stolovima sa svojim brigama, ratama za kredit, problemima, tipkajući na telefon ili razrađujući kladionicu. Sve se manje družimo pa i imamo vremena da uz kafu nešto kao i tersamo. Otuđili smo se jedni od drugih, a to je uz ekonomski slom Visokog iskazan u prodaji kafe 1996. samo u jednoj smjeni u odnosu na današnju prodaju iste za jednu cijelu smjenu jasan pokazatelj da smo se pogubili i u socijalnom i društvenom smislu. Dug će to i mukotrpan put biti da se vratimo jedni drugima. A ako ikad i dođemo opet na taj stadij svijesti i osjećaja tek to će biti pokazatelj i početak povratka tamo gdje smo ostali u mjestu sa svojim terslucima dok su nas drugi preskočili i zaobišli u širokom luku.