Visočanka, Merima Dervović: Ne pristajem biti jedna statistika

Ekipa studomat.ba razgovarala je sa Visočankom Merimom Dervović, inspirativnom studenticom završne godine master studija talijanskog jezika i književnosti, koja je progovorila o tome kako je studirati i biti osoba s invaliditetom u Bosni i Hercegovini.

Draga Merima, počnimo s onim prvim pitanjem koje je vjerovatno “najteže” jer je uvijek teško govoriti o sebi. Da upoznamo čitateljice i čitatelje portala STUDOMAT.ba, tko je Merima Dervović i po čemu je ona posebna studentica?

Mhm, tačno. Najteže je odgovoriti na to pitanje i ustvari sam sebe nekako predstaviti.  Ja sam Merima Dervović, kao što smo rekli, studentica drugog ciklusa talijanskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu. Pored studiranja moja velika ljubav je i slikanje. Po čemu sam posebna za čitatelje i čitateljice koji me ne poznaju, koji me nisu vidjeli fizički, ja sam osoba s invaliditetom. To baš nije prva stavka koju kažem o sebi, ali upravo vezano za ovo pitanje, ne smatram da me to čini posebnom i uvijek kada spominjem svoj invaliditet naglašavam samo da sam normalna djevojka u jednoj malo posebnijoj, specifičnijoj situaciji. I možda jedino što je malo „posebnije“, nadam se da neću zvučati bahato, jeste jednostavno da ne pristajem biti jedna statistika.

 Kako doživljavaš svoj invaliditet jer svi oni koji Vas poznaju tvrde da ste inspirativna i jako pozitivna osoba?

Invaliditet, sada, uz malo veću zrelost prihvaćam jednostavno kao činjenicu. Kao što sam prihvatila svoju boju kože ili boju očiju, tako i invaliditet jednostavno prihvaćam kao činjenicu koja me ne sprječava da živim što normalnije svoj život.

Koje su poteškoće s kojima se susreću osobe s invaliditetom prilikom studiranja, te što je Vama najviše smetalo i predstavljalo glavne probleme tijekom studiranja? Kako ste se odlučili studirati i zašto baš talijanski jezik?

Upisala sam talijanski jer je to moja velika ljubav. Odrasla sam u Italiji tako da je to bilo sasvim prirodno za mene. Mislim da za osobu s invaliditetom prvenstveno poteškoće su fizičkog karaktera. Konkretno za osobu koja je kao ja u invalidskim kolicima, ako nema fizički pristup nekoj ustanovi onda logički ne može ni da studira. Ja moram da pohvalim Filozofski fakultet kao jedan od rijetkih fakulteta i stvarno fakultet za primjer koji je pokazao veliku inicijativu da pomogne studentima s nekim oblikom invaliditeta, da što kvalitetnije studiraju. Ja lično, fizički nisam takve prepreke zato što je sam pristup samoj zgradi pogodan. Na Filozofskom fakultetu postoji lift, tako da sa te fizičke strane nije bilo problema. Nisam ni osjetila, da tako kažem, ni neku osudu. Kada sam se prvi put susrela s faksom jesu bili tu neki čudni pogledi, međutim kada sam upoznala svoje kolege to je prestalo i jednostavno su me prihvatili kao najnormalniju osobu, što i jesam.

Rijetki su fakulteti prilagođeni osobama s invaliditetom, tako pretpostavljam da to na nekoga utiče sam izbor fakulteta, te fizičke barijere.

Da li postoji neko udruženje ili grupa studenata koji pokušavaju olakšati školovanje osobama s invaliditetom i zalažu se za njihova prava?

Nisam sigurna da to postoji pri našem Univerzitetu. Ja lično sam naglašavala te probleme s kojim se osobe s invaliditetom susreću, pogotovo prilikom ulaza, najčešće problem su te arhitektonske barijere.  Vidim da ne postoji ta neka svijest u našem društvu, to što je u svijetu normalno, da postoji rampa npr. ovdje kod nas je posebna potreba (smijeh).

Kako se nosiš s tim „pogledima“?

Primijetim sve te poglede, ali jednostavno sam naučila da samu sebe prihvatim vremenom i to bi preporučila vašim čitateljima. Kad stanu pred ogledalo da prihvate sebe u potpunosti kakvi jesu, od korijena kose do tabana. To će dovesti do unutrašnjeg mira. Kroz vrijeme sam naučila da se izborim da ne utiču ti pogledi na mene.

Dosta o poteškoćama, svakodnevnica ih je puna. Merima, otkrijte nam što je ono što Vas je tjeralo da uspijete te da i dalje uspijevate? U čemu pronalazite nadahnuće? 

Ne bih znala definisati šta je to šta me tjera da idem dalje. Jednostavno postoji ta želja da budem jedna normalna i aktivna članica društva. Svi studiraju, tako želim i ja. Nadahnuće pronalazim u svim mladim ljudima koji su uspješni, bilo na fakultetu ili van fakulteta, koji se trude, koji stvarno imaju želju da naprave od svog života i od ove naše divne države.

Kad smo već kod države šta mislite kakva je situacija u Bosni i Hercegovini nakon što mladi dobiju diplomu u ruke? Kako Vi sebe vidite dalje?

Svi smo svjesni kakvo nam je stanje u državi, da nas ne čeka zagarantovan posao i finansijski sigurna budućnost, bilo da se radi o osobi s invaliditetom ili ne. Pokušavam da to ne promatram sve mračno, pesimistično. Ono što bih voljela, kao i svi, da nađem posao ili stvorim samoj sebi neki posao. Vidjet ćemo kako će to sve da ide.

Mimo studiranja, kakva je ona druga strana Meriminog studenskog života? Izlasci, hobiji, što Merima radi u slobodno vrijeme?

(Smijeh) Ta druga strana je jako zabavna. Jako normalna, jako mladalačka. Izlazim kao i svi. Pripremam prvu samostalnu izložbu koja bi trebala biti krajem ove godine gotova. Inače slikam po namještaju. To je malo zanimljivije od platna, zanimljiv je sam koncept funkcionalnosti umjetničkog djela.

 Draga Merima, srdačno Vam se zahvaljujem na utrošenom vremenu! Imate li što poručiti čitateljicama i čitateljima portala STUDOMAT.ba?

Prihvatite se onakvi kakvi jeste, stvarno, u potpunosti! Budite zadovoljni s malim stvarima u svakodnevnici! Ako smatrate da imate neki nedostatak budite onda zahvalni za neke druge stvari koje imate u životu! Trudite se i nikada ne odustajte!

visoko.ba/studomat.ba