Visočanin, otac četiri magistrice, vakif, poljoprivrednik: Kod Halima Hindije nema nikakvog ‘ruba egzistencije’

„Danas se svako s kim sjedneš i pričaš žali kako u našoj državi ništa ne valja, kako je teško i kako se jedva živi. Uvijek se spominje da je većina ljudi na nekakvom rubu egzistencije i svako stalno jadi. Kod mene toga nema, nikad. Vidim da moram raditi, da se moram truditi, a Allah daje“, kaže Halim Hindija, vakif i poljoprivrednik za sedmični list za politiku, društvo i kulturu STAV.

Jest korona, nije korona: Rođen sam u Visokom u B. Mahali 1965. godine. Oženjen sam i imam četiri kćerke. Roditelji su mi preselili na ahiret prije sedam mjeseci, i to nas je dobro ražalostilo jer smo svi skupa bili. Sve vrijeme sam živio s babom i mamom. Imao sam dvije sestre, jedna je preselila prije tri godine i to mi je mater mnogo nasekiralo, zbog toga se i razboljela. Otac je bio dobrog zdravlja, jak, pomagao nam je sve što je trebalo. Imao sam svoju farmu krava, u posljednje vrijeme smo dosta smanjili. Babo se brinuo oko svega toga, evo danas, kada se vratim kući, sve je na meni, nema nikoga da pripomogne. Babo je nekakvu sjenu imao na plućima i u posljednje mu se vrijeme kisik u organizmu počeo smanjivati. Posljednjih desetak dana je baš onako bio bolestan, odveli smo ga doktoru, tri puta su ga testirali i bio je negativan na koronu. Kada sam sređivao papire da ga prebacim iz Zenice u Visoko kako bismo ga tu ukopali, na papirima piše “korona”. Ja im govorim: “Ljudi moji, kakva korona, tri ste ga puta testirali i svaki je put bio negativan.” Otišao sam načelnici i objasnio o čemu je riječ, ona je zaista odmah sve sredila da se napiše da je bio negativan na koronu i da se dženaza normalno obavi.

Ako tražiš hodžu, naći ćeš ga u Mokronozima: U našem džematu u B. Mahali imamo džamiju i najjači smo džemat u našem selu Mokronozi. U tom džematu sam glavni mutevelija i brinem se o svemu što treba. Povrh te džamije imamo i mesdžid koji smo sagradili mi između sebe. U njemu se klanjaju tri vakta: sabah, akšam i jacija. Naša džamija ima još četiri mesdžida u okolnim zaseocima. Hvala Allahu, imamo dosta djece, više od 200, i sva idu u džamiju u mekteb. Hodža tu godinama uči djecu, baš ove godine ide u penziju. Izreka je bila: Ako tražiš hodžu, efendiju, idi u naše selo jer ćeš ga tu zasigurno i naći. Tu su sve bile hodže i hadžije.

Četiri kćerke, četiri magistrice: Imam četiri kćerke i sve četiri su magistrirale. Imam unuka Hamzu. Najstarija kćerka mi je udata u Kaknju, radi u Ilijašu u školi, profesorica je razredne nastave. Druga kćerka završila je komunikologiju i žurnalistiku, trenutno radi u banci, a ove najmlađe, one su blizankinje, završile su studij predškolskog odgoja, sada rade pripravnički. One su same htjele da završe školu, da studiraju, a ja sam im u tome zaista uvijek bio potpora, i finansijska i moralna. Ja se bavim ovom poljoprivredom, a kćerke su meni u tome uvijek pomagale. Poljoprivredom se bavim cijeli svoj život, a od početka Agresije na Bosnu i Hercegovinu to mi je glavna zanimacija. Imam svoje mušterije, oni imaju potpuno povjerenje u mene, godine su potrebne da se taj odnos razvije. Trenutno imam tri krave, prije ih je bilo više, ali u posljednje vrijeme sam smanjio. Imamo svoju zemlju, plastenike, na njoj sijemo paradajz, paprike, krastavice, špinat, krompir, luk, grah, ama sve što treba i što uspijeva na našim prostorima. Žito također sijem za svoje potrebe i za stoku, tu su pšenica, ječam, kukuruz, sve se sije. Dolje kraj Bosne dobra je zemlja, plodna, šta god se posije, to i nikne.

Mutevelija u džematu: Skoro sam već osam godina mutevelija u našem džematu. To je zaduženje koje zaista s merakom radim. Brinem se o grebljima, o mesdžidima, vodim računa o snabdijevanju džamija i mesdžida ogrjevom, zaista se trudimo da sve funkcionira na najbolji mogući način. Između mesdžida nije velika udaljenost, to smo tako organizirali najviše zbog ramazana i teravija, bude tu mnogo svijeta, ne može sve stati u jednu džamiju. Kako je nastala ova vanredna situacija s koronom, ljudi se zaista pridržavaju mjera, ali su i džamija i mesdžidi opet puni. Svijet nije nimalo popustio dolaziti u džamiju. Imamo dosta i omladine koja neće nigdje da ide. Naše se selo stalno gradi, napreduje i ljudi nekako samo gledaju naprijed.

Raditi se mora, a posla ima: Od poljoprivrede se itekako može lijepo živjeti. Četiri kćerke sam iškolovao, a svi smo uvijek radili na polju. Supruga Vahdeta mi je temelj svega ovoga što radim i ona mi je pomoć u svakom poslu. U neko sam doba vidio da se od poljoprivrede može itekako lijepo živjeti i onda sam se toga baš ozbiljno prihvatio. Mora se raditi i uvijek ima posla, a gdje to ima da se prima plaća a da se ne mora raditi?! Čovjek, ako želi i ako je u mogućnosti da radi, sve što poželi može ostvariti. Dok su kćerke studirale, kupili smo 2009. godine jedan stan u Ilijašu jer sam vidio da im je tu bliže da vozare iz Sarajeva, nego da svaki dan dolaze u Visoko. Čim smo uzeli taj stan i kada smo ga malo spremili, napravili smo mevlud na koji je došlo više od stotinu ljudi. Hodža nije mogao vjerovati kad je vidio koliki se svijet bio skupio.

Tradicija mevluda: U našem džematu imamo tradiciju pravljenja mevluda svake godine. Dođe nam po više od 300 ljudi. Mi to sve spremimo, pripremimo hranu, šerbe, pa nam ljudi onda i poslije mevluda svrate na kahvu, sijeli se, muhabeti. Supruga i ja uvijek smo hodali po selima i po mevludima, ali kako je ova korona, i to je mnogo umanjilo. Nedostaju nam mevludi, ogroman je to posao, treba sve pripremiti, a ja u svemu tome zaista uživam. Tu su i kćerke koje sve pomažu, sve što treba.

Četiri vakifa: Kada mi je otac preselio, Vahdeta je spomenula da za babu rahmetli damo nešto, da nešto uvakufimo. Jednu smo noć otišli na tevhid u medresu i tu vidjeli ploču donatora, ljudi koji učestvuju u izgradnji novih prostorija medrese u Visokom. Pitao sam Dženana Handžića, direktora medrese, koliko treba dati za izgradnju tog novog objekta u medresi, a on mi je rekao da se najmanje daje tri hiljade maraka kako bi neko bio vakif. Dok sam tu sjedio s njim, nazvao sam kćerku da je upitam koliko imamo na računu novca. Ona mi je kazala da imamo oko šest hiljada i odmah sam tu odlučio da za mamu i babu damo tri hiljade, a i za suprugu i mene da damo tri, pa da sve četvero budemo vakifi. Tako sam se dogovorio i s direktorom medrese, on je naravno odmah prihvatio. Meni ne treba, a ne treba ni kćerkama, sve su evo već zaposlene, šućur Allahu Dragom, imaju svoje poslove. Pomažem još malo ove najmlađe, one su još na pripravničkom, ali i to će brzo proći.

Kod mene nema nikakvog “ruba egzistencije”: Imam svoje mašine, kosilice, sve što treba na polju. Lani sam uzeo novi traktor, malo je bolji od onog što sam prije njega imao. Danas se svako s kim sjedneš i pričaš žali kako u našoj državi ništa ne valja, kako je teško i kako se jedva živi. Uvijek se spominje da je većina ljudi na nekakvom rubu egzistencije i svako stalno jadi. Kod mene toga nema, nikad. Vidim da moram raditi, da se moram truditi, a Allah daje. Isto tako, uvijek pazim da sam u dobrim odnosima sa suprugom, s kćerkama, jer su mi to najveći oslonci, a za ostalo se ne brinem. Ako dođete u moje selo i pitate nekoga za mene i za moje kćerke, svako će vam kazati da moje kćerke uvijek sa mnom idu na polje da rade. Ali, s druge strane, gdje god ima izlet, gdje god treba bilo šta da babo finansijski podrži, ja sam uvijek tu. Ako nećemo raditi, neće niko imati i to je tako. Također, kao što se mora raditi, tako se mora nekada i odahnuti i otići na odmor. Dok ova korona nije počela, svake godine, ili svake druge išli smo u Tursku na odmor. Nađemo tu jednu komšinicu koja se brine oko stoke i svega dok nas nema, a mi svi odemo da se malo razrahatimo. Kćerke bliznakinje vole crtati, vole i kaligrafiju. Šta god kćerkama treba, ja im to omogućim, a i one, kada god treba meni pomoći s poslovima, nikada od toga ne bježe.

Bošnjaka nema nigdje na dunjaluku: Meni je 56 godina, ali još imam kuveta. Hvala Allahu pa me zdravlje dobro služi, a uvijek sam imao volje da radim. Moje je ljeto, u njemu apsolutno uživam. Ujutro ustanem na sabah, sa sabaha izlazim i do akšama više nikako ne ulazim u kuću. Na polju i doručkujem i ručam, tu mi je najljepše. U bašči imam sto i klupu, pa tu iza podne nekada malo legnem da odmorim, malo se zadrijema i onda se opet nastavlja s poslom. Milina od života. Dva dana dolazim u Sarajevo i tako već dvadeset godina. Tu imam svoje mušterije, ljude koji mi vjeruju i kojima ja vjerujem, drugo mi ne treba. Vidite, kada me neko pita kako sve stižem i odakle mi snaga za sve to, kažem im da treba raditi, ali treba i dosta sloge u svemu što se radi. Bez sloge nema ničega, s ljudima se mora uvijek lijepo. Od mojih najbližih, pa sve do mušterija, treba sabura i sloge, a onda sve ide kako treba. Naš je narod fin, često kažem da Bošnjaka nema nigdje na dunjaluku.

“Stalno ga viđam po mevludima”: Ubrzo bih trebao i u penziju, sve vrijeme sam ja to sebi uplaćivao. Imam firmu Poljoprivredna proizvodnja “Hindija”, neka ima i penzija, ali neka i snage da se može i raditi, da čovjek može sebi zaraditi. Evo vidite, mnogo ljudi napušta ovu našu Bosnu, cijele porodice odlaze. Ja to ne mogu da shvatim. Ali ima ona druga strana o kojoj haman niko nikad ne priča. Evo, recimo, od moje sestre sin dobar je keramičar, pravi profesionalac. Zovnu ga da ide u Njemačku, ponude mu dobru plaću. Otišao je, bio je tamo pet ili šest mjeseci, zatim je sjeo na autobus i vratio se u Bosnu. Kada je došao, sjeli smo i ja ga pitam što se vratio, a on mi kaže: “Daidža, ja i ovdje, ako hoću raditi, mogu zaraditi one pare koje sam zarađivao u Njemačkoj.” A mi smo, dok je on bio u Njemačkoj, baš u to vrijeme napravili dva ili tri mevluda, pa mu šaljemo slike, jednom smo mu uživo pustili da vidi i da čuje kako ljudi uče. Onda mi kaže: “Vi tamo da pravite mevlude, a ja ovamo samo da gledam kad će proći dan, hefta i mjesec, da crkavam od muke – ne mogu.” Sada je otvorio svoju firmu keramike u Bosni i dobro radi, dobro zarađuje, stalno ga viđam po mevludima.

Tekst: EDIB KADIĆ; Fotografije: VELIJA HASANBEGOVIĆ/STAV

Visoko.co.ba / Redakcija