U ovom je času, bar kada je o ovoj zemlji riječ, gospođa iz EU lice s potjernice. Koje ne vjeruje svojim dojučerašnjim kolegama, valjda sudeći po vlastitim aršinima da su svi kao i ona.
Lejla Fazlagić, sada već bivša sutkinja Općinskog suda u Sarajevu i lice s potjernice kada je akcija Pravda u pitanju, narugala se prije koji dan svojim kolegama: preko svog advokata poslala je pismo i obavijestila ih da im ne vjeruje! Gospođa Fazlagić – nema smijanja, ozbiljna je to gospođa – svome je esnafu još poručila da će, kao državljanka Europske unije, zaštitu zatražiti ne samo od Hrvatske, čije državljanstvo također posjeduje, već i od Europskog suda za ljudska prava. Ni ovo nije šala: gospođa Fazlagić putem svog advokata odbacuje insinuacije da je u bjekstvu, ona u svojoj (rezervnoj) domovini sarađuje sa tijelima krivičnog progona!
Eto, gospodo domaće sudije, čuli ste šta vam poručuje vaša koleginica. Da sam, kojim slučajem Jasenko Ružić, ja bih bila uvrijeđena: niti riječi zahvalnosti za toliki obzir koji je sudija Ružić iskazao, tabireći danima zahtjev za pritvor bivše koleginice. A recimo, onaj nesretni sudski kurir, koji je pao u istoj akciji Pravda, ekspresnom je brzinom suspendiran s posla. Ne kažem, i treba tako, ali zašto dvostruki aršini spram kurira i bivše koleginice?
Pravda je, prisjetimo se, akcija borbe protiv organiziranog kriminala: Tužiteljstvo Kantona Sarajevo, osumnjičilo je 18 osoba da su u lancu čija je glavna karika bio nekadašnji ministar policije RBiH Alija Delimustafić sistemski varali državu i ljude, otimajući nekretnine s ciljem višemilionske zarade. Kao jedna od važnih kriminalnih karika u tom lancu osumnjičena je i sutkinja Fazlagić: neko je pečatio i ovjeravao prevare, a Tužiteljstvo KS-a je istragom ustanovilo da ima dovoljno razloga da osumnjiči upravo nju. Ko je, dakle, gospođa sa EU državljanstvom, koja nije u bjekstvu, već se od pravosuđa BiH brani hrvatskom domovnicom?
U novinarskim krugovima bila je poznata kao “SDP-ova dama sarajevskog pravosuđa”, najviše zbog toga što je Slobodnoj Bosni odrezala kaznu za klevetu po tužbi vrha SDP-a BiH onda kada je taj vrh bio Zlatko Lagumdžija. Njeni su gospodski prsti bili umiješani i u poprilično zvučan spor oko nasljedstva Adila Zulfikarpašića, a kako je Lagumdžija svojevrsni vrh i u Zulfikarpašićevoj Fondaciji, bit će da se (opet) krivo zaključilo da je sutkinja orijentirana ka Vrhu, a ne – kako smo sada saznali – ka Europskoj uniji čija je građanka. Kako god, pominjanje nastavka tog slučaja koincidira sa vremenom kada se naša Europljanka brže-bolje povukla iz pravosuđa: Visoko sudsko i tužiteljsko vijeće BiH prihvatilo je njezinu ostavku – gle čuda – taman kad je trebalo da se pojavi pred Uredom disciplinskog tužitelja (tužiteljice Alene Kurspahić) i položi račun za zloupotrebu položaja.
Gospođa iz EU kumovala je još jednom zvučnom predmetu koji se također vezivao za Vrh, a riječ je o slučaju Feroelektro: dugogodišnji proces koji je počeo davne 2004. godine – tvrdili su radnici i sindikat – odvijao se, umjesto na sudu, u ladici sutkinje Fazlagić. Naša je Europljanka šest godina zakazivala pripremna ročišta i pravila proceduralne greške, pa je slučaj šetao od Općinskog do Kantonalnog suda i natrag u ponovnu proceduru. Da su radnici Feroelektra bili u pravu, odnosno da je prekršen ugovor o privatizaciji, ispostavilo se bezbroj puta, no tek ove godine je proces okončan i Federacija BiH ponovno upisana kao vlasnik Feroelektra. Sindikat je podnio i krivičnu prijavu protiv gospođe iz EU, no čut će se – preko hrvatskog advokata – šta o tome svemu ima reći naša bivša sutkinja.
U ovom je času, bar kada je o ovoj zemlji riječ, gospođa iz EU lice s potjernice. Koje ne vjeruje svojim dojučerašnjim kolegama, valjda sudeći po vlastitim aršinima da su svi kao i ona. I to je zapravo temeljni problem pravosuđa u Bosni i Hercegovini, koji je valjda ponajbolje opisala predsjednica Suda BiH Meddžida Kreso, ustvrdivši da u ovoj zemlji postoji pravosudna mafija. Svjedoci tvrde da joj je prošle sedmice u Banjoj Luci, na jednom od skupova posvećenom dijalogu o pravosuđu, žestoko replicirala također dama koju ovdašnji novinari zovu SDP-ovom zbog bliskosti sa onim negdašnjim Vrhom: Jadranka Lokmić-Misirača, članica VSTV-a i dugogodišnja zamjenica Gorana Salihovića, suspendiranog glavnog tužitelja Tužiteljstva BiH. Gospođa Lokmić-Misirača brani ovakvo pravosuđe. I hvala joj na predanosti profesiji, hvala joj i na učešću u dijalogu, ali čini se da je sa riječi neophodan prijelaz na djela. Da ne kažem na pospremanje koje se – čini se – nazire. No, da bi bilo nastavljeno, neophodno je istrajati i to je posao za VSTV.
Prilika se nacrtala: u toku je konkurs za izbor predsjednika Suda BiH. Novog predsjednika/predsjednicu bi morao izabrati VSTV, po zaslugama u struci, a nikako po dogovoru Dodik – Čović, za koji cijelo pravosuđe bruji da je ustanovljen u Banjoj Luci. I da – po tom dogovoru – Bošnjaci/Bošnjakinje nemaju čemu da se nadaju, jer je pomenuti dvojac riješen da im ostavi mjesto glavnog tužitelja i to tek pošto se zakon promijeni pa Salihovićevog nasljednika bude birao Parlament BiH?! VSTV ima priliku da na ovom izboru dvostruko profitira: da izborom pokaže da je spreman odmaći se od politike, ali i da je riješen ubrizgati novu energiju u Sud BiH. Neophodnu da se nastave procesi reforme, ali i provjetravanja domaćeg pravosuđa koje se mora pogledati u ogledalo da bi zaista pokrenulo borbu protiv kriminala i korupcije. Ministar sigurnosti BiH Dragan Mektić je bolno u pravu: samo VSTV svojim angažmanom i može natjerati domaće pravosuđe da se aktivnije bavi svojim poslom. Tek kada se riješimo pravosudne mafije, naše sudije koje od domaćeg pravosuđa bježe u EU, neće biti gospoda. Već obični bjegunci.
visoko.ba/oslobodjenje
