Vevčani – Izolirano, buntovno selo u Evropi

Bio je Dan nezavisnosti u Republici Sjevernoj Makedoniji, balkanskoj zemlji bez izlaza na more koja graniči s Grčkom, Albanijom, Bugarskom, Srbijom i Kosovom. Duž sjeverne obale Ohridskog jezera, jarko žute sunčeve zrake zastava Sjeverne Makedonije vijorile su na povjetarcu koji je šibao s planine Jablanice dok su svirali orkestri, tekla rakija i otvarala se piva u znak proslave nezavisnosti od Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije u 1991.

Međutim, bila je slučajnost, a ne namjera, da se moje putovanje (novinar BBC-ja op.a.) poklopilo s tim godišnjim svečanostima. Umjesto toga, krenuo sam u Vevčane, fascinantno selo sa svojom malo poznatom historijom nezavisnosti.

Moj je autobus ostavio zabavu uz jezero iza sebe i skrenuli smo u podnožje planinske zapadne granice s Albanijom. Kad smo ušli u selo, bilo je nekoliko znakova zabave. Zastava Sjeverne Makedonije vijorila se ispred zgrade lokalne samouprave, ali nije bila jedina. Pored nje se vijorila zastava koju nikad prije nisam vidio.

“To je zastava Vevčanske republike”, rekla je Aleksandra Velkoska, bivši turistički vodič koja sada radi u općini Vevčani. “Mi danas ne slavimo nezavisnost. Vevčani imaju svoju nezavisnost koju slave.”

Uprkos tome što imaju samo 2400 stanovnika, Vevčani su u posljednjih pet desetljeća tri puta pokušali proglasiti nezavisnost od dvije različite države. Godine 1987. prvi put je zaprijetila odcjepljenjem od Jugoslavije. Zatim, 1991. godine, selo se proglasilo nezavisnom republikom samo 11 dana nakon što je bivša jugoslavenska republika Makedonija (kako se prije zvala Sjeverna Makedonija) sama proglasila nezavisnost tokom raspada Jugoslavije. A 2002. slobodarski duh Republike Vevčani oživjeli su lokalni stanovnici kao jezičava mikronacija u neobičnom pokušaju da privuku turiste i ismijavaju politiku vijorenjem “nacionalne” zastave, izdavanjem pasoša i štapanjem novca.

Nezavisna nit Vevčana seže stoljećima u prošlost. Iako se nalazi na samo 20 minuta vožnje od Struge, najvećeg grada na sjevernoj obali Ohridskog jezera, izolirani i neprohodni teren planine Jablanice osigurava Vevčanima da već dugo mogu tvrditi svoju autonomiju.

Vevčani su nominalno bili dio Makedonskog, Rimskog, Bizantskog i Osmanskog Carstva prije nego što su pali pod jurisdikciju Kraljevine Srbije, komunističke Jugoslavije i sada Sjeverne Makedonije. Ali nakon što me dočekala na autobusnoj stanici, Velkoska mi je objasnila da Vevčani nikada nisu bili istinski osvojeni.

“Mi smo u Vevčanima vrlo tradicionalni”, rekla je Velkoska dok me vodila uz brdo do crkve Svetog Nikole. Odavde smo gledali preko susjednih sela, gdje su minareti na okolnim planinskim padinama odražavali sunce. “Za vrijeme Otomanskog carstva, na primjer, zadržali smo svoju kulturu i pravoslavnu vjeru, iako su sva okolna sela muslimanska.”

Od kasnog 14. stoljeća do 1912. regija je došla pod vlast Osmanskog Carstva, čije je sjedište bilo u današnjem Istanbulu. Otprilike 33% stanovništva Sjeverne Makedonije sada se izjašnjava kao muslimansko, a osmansko naslijeđe posebno je snažno u sjeverozapadnoj regiji koja graniči s Albanijom i Kosovom (obje zemlje s muslimanskom većinom). Vevčani su zapravo pravoslavna enklava na području s muslimanskom većinom. Crkva Svetog Nikole datira iz 1824. godine, a ispod ručno oslikanih murala i fresaka unutra, Velkoska me upoznala s crkvenim čuvarom Lambeom Shurbanoskim, koji mi je objasnio kako su Vevčani imali značajne vjerske slobode pod Otomanskim Carstvom.

Dok me Velkoska vodila dalje u selo, objasnila je kako je historija nekonformizma Vevčana pod osmanskom vlašću potaknula otpor tokom komunističke ere koja je uslijedila nakon Drugog svjetskog rata, kada je regija postala dijelom Socijalističke Republike Makedonije, jedne od šest republika unutar Jugoslavije.

“Za vrijeme komunizma vlada je pokušala zaustaviti našu tradiciju”, rekla je. “Nisu dopuštali tradicionalna vjenčanja ni krštenja, ali naše su majke i bake svejedno radile te stvari u tajnosti.”

Mještani su se također držali jedinstvenog slavenskog dijalekta koji se ne može naći nigdje drugdje u zemlji, a svakog januara selo je domaćin 1400 godina starog karnevala koji privlači hiljade posjetitelja s cijelog Balkana da vide veseljake odjevene u složene kostime i maske.

U središtu svih jedinstvenih lokalnih običaja sela su vevčanski izvori, koje me Velkoska potom odvela vidjeti.

„Vrela su najvažniji dio naše kulture i historije“, rekla je dok smo prelazili preko mostića i pratili obalu rijeke prema izvoru prirodne izvorske vode Vevčana. Izvor je bio skriven u zamračenoj špilji, ali je ulaz bio zelen na mjestu gdje je izvorska voda tekla u korito. “Ovdje se održavaju gotovo sve proslave i obredi prelaza. To je razlog zašto su ljudi bili toliko ljuti kada nam je jugoslavenska vlada pokušala oduzeti vodu.”

U maju 1987. Vevčani su protestovali protiv planova jugoslavenske vlade da izvorsku vodu preusmjeri u nove vile koje su se gradile na Ohridskom jezeru za komunističku elitu. Kao odgovor, selo je to ljeto provelo gradeći barikade, protestujući i prijeteći odcjepljenjem kao nezavisna Republika Vevčani.

Uzbuna u Vevčanima, kako se saznalo, trajala je tri mjeseca. Vlada je odgovorila oštro, a specijalna policija naoružana palicama poslana je kako bi zaustavila pobunu. Uprkos tome, vlada je prva ustuknula, a Vevčanska vanredna situacija postala je jedan od prvih uspješnih primjera masovnog otpora protiv jugoslavenske vlade. Mnogi građani Vevčana nastavili su povremeno protestovati sljedeće četiri godine u Skoplju i Beogradu u pokušaju da vlasti pozovu na odgovornost za hapšenja i ozljede.

Naučio sam više o nezavisnosti zajednice kada smo stali na ručak u restoranu Kutmicevica. “Imaš li pasoš?” upitao je vlasnik restorana Nasto Bogoeski kad smo sjeli za jelo. Nije govorio o mom britanskom pasošu i bio je sretan kad je vidio da sam već kupio crvenu verziju pasoša Vevčanske Republike, zajedno s datiranim ulaznim pečatom, na štandu sa suvenirima u blizini izvora.

Bogoeski mi je rekao da se obučavao za policajca u Skoplju tokom Vevčanske hitne situacije. Uprkos tome, kaže da je duhom bio tu i od tada je uključen u podršku Vevčanskoj Republici. Kada je 2000-ih otišao u policijsku penziju, otvorio je ovaj restoran koji poslužuje lokalne specijalitete poput gjomlezea (vrsta pite koja se sporo kuha), ovčjeg sira i povrća na žaru posluženo s umakom od bijelog luka. Sve kuhaju vevčanski kuhari, dok Bogoeski turiste i putnike uveseljava pričama o svojoj voljenoj Republici.

Dok mi je točio čašu rakije, Bogoeski je objašnjavao što se dogodilo u Vevčanima kad se devedesetih godina počela raspadati Jugoslavija.

“Godine 1991. održani su referendumi za nezavisnost u cijeloj Jugoslaviji”, rekao je. “Vevčani su u istom trenutku odlučili da žele referendum za nezavisnost. Bili smo politički motivirani svime što se dogodilo tokom vanredne situacije u Vevčanima, pa smo također htjeli biti odvojeni od Jugoslavije i od [Sjeveme] Makedonije.” 8. septembra 1991. Socijalistička Republika Makedonija proglasila je nezavisnost od Jugoslavije i postala Bivša Jugoslavenska Republika Makedonija. Nezadovoljan novom vladom, grad se 19. septembra 1991. gotovo jednoglasno proglasio nezavisnom republikom, sa samo 36 od 2000 mještana koji su glasali protiv tog prijedloga.

Bivša Jugoslavenska Republika Makedonija nikada nije priznala miroljubivu težnju Vevčana za nezavisnošću, ali s obzirom da je njihova vlada također imala posla s naoružanim separatistima u etnički albanskim regijama nove zemlje, na kraju su pristali na zahtjeve za autonomijom. Godine 1994. dopustili su Vevčanima da se odvoje od veće općine Struga i formiraju vlastitu autonomnu općinu, koja i danas postoji. Kći Bogoeskog, Nikolina, dodala je da je početkom 2000-ih buntovnički duh sela oživljen i iskorišten za poticanje turizma reklamirajući Vevčansku Republiku kao mikronaciju.

“Napravili smo lokalne pasoše i štampali novac kako bismo reklamirali Vevčane”, rekla je. “Uspjelo je i ljudi širom Balkana željeli su saznati više o priči iza naše zastave, pasoša i novca. Imamo još planova da napravimo ‘carinsku stanicu’ na granici do sela, gdje bi mogli udarati pečate u pasoše.”

Nikolina je također kazala da bi, ako treba, Vevčanska Republika u budućnosti ponovno mogla postati ozbiljan subjekt. “Ovo je vrlo političko selo”, rekla je. “Naše selo je uvijek na prvom mjestu. Kad bismo u budućnosti održali još jedan referendum, mislim da bi bilo moguće da selo bude nezavisno i da ostane uspješno.”

Nakon ručka, Velkoska me odvela da zavirim u novi muzej Vevčana, koji bi trebao biti otvoren kasnije ove godine. Unutra su politički umjetnički radovi prikazivali Vevčansku uzbunu i Vevčansku Republiku, uz izložbu fotografija posvećenu stoljetnom karnevalu u Vevčanima. Zanimljivo je, rekla je, da je karneval zapravo višestoljetna satira, jer satira je ono što Vevčani najbolje znaju. Kao i njegov samoproglašeni status mikronacije, koji je način za Vevčane da se rugaju vlastima, a mnogi od kostima i maski politički su nabijeni, parodiraju vladu ili ismijavaju nedavne političke događaje.

Prije nego što sam uhvatio autobus za nazad na Ohridsko jezero, pitao sam Velkosku misli li da je Vevčanska Republika ozbiljna ili satirična. “Vevčani i dalje imaju nesuglasice s Vladom”, rekla je. “Ali mi smo premali da bismo bili nezavisni. Imali bismo slabu privredu. To je lijepa ideja, ali trenutno je samo za zabavu”.

Visoko.co.ba/federalna.ba/BBC