NaslovnicaLokalne TemeVečernji list...

Večernji list / Franjevačka klasična gimnazija Visoko jedinstvena je odgojno-obrazovna institucija u povijesti BiH

Ove godine Franjevačka klasična gimnazija u Visokom obilježava 140 godina djelovanja. Ova velika obljetnica bila je prilika da doznamo nešto više o radu i djelovanju ove jedne od najpoznatijih klasičnih gimnazija na ovim prostorima. U razgovoru za Večernji list Vinko Hrkać, ugledni poduzetnik, koji je i predsjednik Udruge đaka Franjevačke klasične gimnazije, govori o obljetnici, osnivanju ove važne ustanove, prošlosti franjevaca u Visokom…

Poštovani gospodine Hrkać, ove godine Franjevačka klasična gimnazija Visoko (u daljnjem tekstu: Gimnazija) obilježava 140 godina djelovanja. To je visoka obljetnica za svaku ustanovu, pogotovo na ovim našim bh. prostorima. Vi ste predsjednik Udruge đaka Franjevačke klasične gimnazije Visoko sa sjedištem u Zagrebu. Činjenica da bivši đaci iz ljubavi prema svojoj gimnaziji osnuju udrugu koja je prošle godine i sama obilježila 25. godišnjicu uspješnog rada zanimljiva je sama po sebi. Otkud takva trajna povezanost Gimnazije i njezinih bivših đaka?

– Franjevačka klasična gimnazija Visoko svakako je jedinstvena odgojno-obrazovna institucija u povijesti BiH. Ona je, nakon što je “ubijena” Franjevačka gimnazija u Širokom Brijegu, ostala jedina klasična gimnazija u BiH. Zna se koja je uloga klasičnih jezika u duhovnoj, političkoj, kulturnoj i znanstvenoj povijesti europskih naroda! Treba ovdje istaknuti da je latinski jezik u hrvatskom narodu odigrao ulogu drugog domaćeg jezika, osobito u intelektualnom i političkom sloju naroda te, naravno, u vjerskom životu Katoličke crkve. Latinski jezik bio je u službi otpora hrvatskog naroda jezicima zavojevača. Malo se i danas zna u široj javnosti da je hrvatska književnost napisana na latinskom jeziku jednakovrijedna onoj napisanoj hrvatskim jezikom. Primjer za to je sam otac hrvatske književnosti Marko Marulić, čiji je opus, napisan na latinskom jeziku, mnogo veći, a po mnogima, književno-umjetnički gledano, i vrjedniji od onog napisanog na hrvatskom jeziku. No sve je to jedinstvena hrvatska književnost. To što Gimnazija ima svoju udrugu koja ima tristotinjak članova u Hrvatskoj, BiH i diljem svijeta gdje žive njezini bivši đaci, govori da je Gimnazija za nas bivše đake mnogo više od obrazovne ustanove u kojoj se stječe gimnazijsko znanje i znanje klasičnih jezika. Ne mogu govoriti baš uime svih đaka u njezinoj dugoj povijesti, ali vjerujem da će se sa mnom složiti najveća većina onih koji smo bili đaci u vrijeme bivše države i njezina komunističkog režima, da je to bio odlazak, ne u gimnaziju, nego u sjemenište ili, kako se to govorilo, odlazak u “fratre”. Bio je to za nas sjemeništarce Božji poziv: “Ostavi sve i pođi za mnom”. Razdoblje od četiri godine provedeno u sjemeništu u Visokom u formativnom razdoblju mlade osobe presudno je utjecalo na naš odnos prema sebi, drugom čovjeku i Bogu. Posljedice takvog odgoja i obrazovanja danas u nama bude zahvalnost, vjernost i ljubav prema našoj Gimnaziji, našim profesorima i drugom osoblju, napose časnim sestrama, ali i cijeloj franjevačkoj zajednici, okupljenoj u dvije bh. franjevačke provincije: Franjevačku provinciju Sv. Križa Bosna Srebrena i Hercegovačku franjevačku provinciju Uznesenja BDM. Bratska suradnja ovih naših dviju franjevačkih provincija omogućila je i nama hercegovačkim mladićima da budemo đaci ove Gimnazije. Ono što nas članove Udruge povezuje međusobno, s Gimnazijom i franjevcima u BiH zovemo “visočki duh”. O tom duhu mnogo je toga napisano i izgovoreno, a zapravo je riječ o franjevačkom duhu kojim se nadahnjivao katolički – hrvatski puk tijekom stoljeća, pa i kad ga je samo takav duh mogao držati iznad vode. O tome lijepo piše prof. dr. Vine Mihaljević, dugogodišnji predsjednik naše Udruge, u svom tekstu o Udruzi u sklopu Leksikona članova Udruge đaka Franjevačke klasične gimnazije Visoko autora prof. dr. Ivana Markešića: “Danas, kada kao zrele, formirane, odrasle osobe s različitim studijskim i profesionalnim iskustvom promišljamo o ‘visočkom iskustvu’, pokazuje se kako je ono ugrađeno u temelje našeg identiteta – povijesnog, religijskog, nacionalnog, kulturnog i jezičnog. Upravo zbog toga prema Visokom otkrivamo i pokazujemo snažnu emocionalnost i partnerstvo, a dinamička Udruga bivših đaka Franjevačke klasične gimnazije vrijednosna je udruga, uzdarje na primljene darove vjere i kulture, uzdarje franjevačkoj zajednici čiju duhovnost promičemo, kako na osobnoj tako i na društvenoj razini, stvaralački služeći Crkvi i hrvatskom narodu u okviru djelovanja i ciljeva koje određuje Statut Udruge.” Svako propitivanje uloge franjevaca u Bosni i Hercegovini na temelju klasičnih znanstvenih i drugih metoda i klišeja, polazeći od iskustava iz drugih sredina, pa i franjevačkih, koja ne polaze od specifičnog bh. franjevačkog duha stvorenog u posebnom, trajno patničkom prostoru, u stoljećima iskazivanja djelotvorne ljubavi prema svakom čovjeku i bezgraničnog povjerenja u Božju providnost, ne može rezultirati ispravnim zaključcima. Riječ je o nepatvorenoj oazi kršćanske vjere i odsjaju europske uljudbe u kraju gdje Europe gotovo da nije bilo. I u današnjim kriznim vremenima u BiH franjevci održavaju neprekinuti put služenja od srednjovjekovne Bosne do danas u miru i tišini, nepokolebljivi ustrajati u činjenju dobra temeljenog na istini, svima koji danas žive u BiH može biti uzor i istodobno opomena da vrijedi inzistirati na uspostavi dobrih odnosa među ljudima i narodima kojima su u podlozi neprolazne vrednote kojima je cilj slaviti život i čovjeka kadra baštiniti zemlju. Duh je uvijek okrenut dobrobiti drugog i dok franjevački (visočki) duh ne prevlada u svim ljudima i narodima u BiH, rješenja za bh. izazove dolazit će iz samoživosti ega pojedinaca i naroda (samoživi egoisti se tijekom stoljeća samo izmjenjuju), a BiH će i dalje patiti i čuditi se što joj se to događa i što joj to rade.

Kako je došlo do osnivanja Gimnazije, kad je i gdje osnovana te kako se odvijao njezin razvojni put do danas?

– Gimnazija je nastala iz potrebe Franjevačke provincije Bosne Srebrene za obrazovanje kandidata za buduće franjevce – svećenike jer samostanske škole koje su pripravljale podmladak za svećenička zvanja, kako zbog nedostatka profesora tako i neujednačenog nastavnog programa, nisu bile adekvatne obrazovnim potrebama toga vremena. Gimnazija, kao objedinjeno mjesto školovanja franjevačkog podmlatka, osnovana je u samostanu u Kreševu 1882. godine. Prvi ravnatelj bio je znameniti fra Grgo Martić, rođen u Rastovači kod Posušja, vrlo učeni franjevac, poliglot, pjesnik, preporodni književnik – ilirac, prevoditelj, sakupljač narodnih pjesama i političar. Već nakon godinu i pol dana, zbog slabih školskih i smještajnih uvjeta, Gimnazija se preselila u prostorno znatno veći samostan u Gučoj Gori kod Travnika, gdje je radila sve do 1900. godine pod vodstvom zaslužnog ravnatelja fra Anđela Franjića. Godine 1900. Gimnazija se premješta u Visoko u, za ono vrijeme, velebnu zgradu novoizgrađenu za potrebe sjemeništa i Gimnazije. U sklopu zgrade Gimnazije izgrađena je crkva i Samostan sv. Bonaventure, a sve prema projektima arhitekta Franje Holza. Osnivač i vlasnik Gimnazije od osnutka do danas je Franjevačka provincija Bosna Srebrena. Troškove uzdržavanja Gimnazije snosili su sami franjevci jer ondašnja državna vlast, kao ni ona za vrijeme komunizma, nije priznavala ni na bilo koji način potpomagala ovu školu. Godine 1916. Gimnazija dobiva pravo javnosti, pa se broj njezinih đaka neprestano povećavao, da bi 1940. dosegnuo broj od 536. Zanimljivo je da je već u školskoj godini 1926./27. broj tzv. vanjskih đaka, različitih konfesija, iz cijele BiH i Hrvatske, bio veći od broja sjemeništaraca. Kako je veliki broj đaka dolazio iz udaljenijih mjesta, izgrađen je 1928. godine za đake katolike konvikt (pitomište) uz samu Gimnaziju. Ova je zgrada 1945. godine oduzeta franjevcima i prenamijenjena za vojarnu, najprije JNA, a kasnije je služila kao vojarna Armije BiH i vojske Federacije. Na sreću, zgrada konvikta je 2005. godine vraćena franjevcima, potpuno je obnovljena i vraćena prvotnoj namjeni, a od školske 2016./17. godine u njoj se odvija cjelokupna gimnazijska nastava. Od školske 2007./08. godine, odlukom Uprave Provincije, u Gimnaziju se, prvi put nakon 1944./45. godine, mogu upisivati i vanjski đaci, bez obzira na vjeroispovijest, a Gimnaziju mogu prvi put u povijesti pohađati i učenice. Tako je nastalo novo doba za Gimnaziju koja danas ima pravo javnosti i njezino djelovanje financirano je od nadležnih državnih vlasti. Zahvaljujući brojnim donatorima, a ponajprije njemačkoj dobrotvornoj ustanovi Renovabis, u krugu Gimnazije izgrađena je suvremena sportska dvorana.

Iz vašeg prethodnog odgovora može se zaključiti da vrijeme neposredno nakon završetka 2. svjetskog rata, ali i društveno i političko okruženje u cijelom razdoblju trajanja nove Jugoslavije nije bilo sklono djelovanju i razvitku Gimnazije.

– Visočka je Gimnazija u tom razdoblju, bez obzira na sve prepreke i poteškoće, prošla puno bolje od širokobriješke Franjevačke gimnazije. Njoj je 1946. godine rad, doduše, zabranjen, partizani su na različitim mjestima poubijali 11 sjemeništaraca, ali su profesori ostali živi, pa je zalaganjem uprave Provincije Gimnazija počela s radom u studenome 1947. godine. Gimnazija je mogla od tada školovati samo sjemeništarce odnosno franjevačke kandidate. Dio gimnazijskog prostora zauzele su tada državna gimnazija i neke druge državne i gradske institucije te u njemu ostale dvadesetak godina. Tadašnje državne vlasti nisu priznavale ovu Gimnaziju, pa su oni đaci koji nisu nastavili studij teologije bili u velikim poteškoćama s upisom na fakultete. Kao primjer mogu navesti vlastito iskustvo iz 1974. godine. Pri pokušaju upisa na Ekonomski, a potom i Strojarski (u to vrijeme zvao se Mašinski) fakultet bio sam iz tajništva tih fakulteta otpravljen s napomenom da imam samo osmogodišnju školu. Samo radi ilustracije moje frustracije napominjem da sam u Gimnaziji bio odlikaš (oslobođen polaganja mature) i tada čitao knjige na sedam jezika. Sreća je što sam u Zagrebu mogao polagati gimnaziju, ispit po ispit, od prvog do četvrtog razreda te, naravno, imao sam priliku iskusiti i polaganje mature. Tako sam imao dvije gimnazije, jednu priznatu i drugu, dugo nepriznatu, a ponekad i sad sanjam da još nisam završio gimnaziju. Ovo moje iskustvo jedno je od stotina i stotina sličnih iskustava mojih visočkih kolega. Ne ulazeći u političke konotacije, ali u najmanju ruku je zanimljivo, a ja to tada nisam znao, da su našu (katoličku) Gimnaziju priznavali fakulteti u Novom Sadu, Beogradu, Prištini i Skoplju. Mnogi bivši đaci koji nisu “ostali u fratrima”, kao i fratri koji su studirali neki nastavni predmet, spremajući se za profesorsku službu u Gimnaziji, upisivali su i završavali fakultete u navedenim gradovima. Pravo javnosti Gimnazija je dobila tek 1992. godine. Unatoč navedenim poteškoćama, Gimnazija je odgojila i obrazovala, osim franjevaca, veliki broj priznatih kulturnih djelatnika, od kojih je jedan dio okupljen u Udrugu đaka Franjevačke klasične gimnazije Visoko sa sjedištem u Zagrebu. Treba reći da nesretne okolnosti za Gimnaziju nisu prestale s propašću Jugoslavije. Već u jesen 1992. godine, za vrijeme zadnjeg rata u BiH, zbog neposredne ratne opasnosti Gimnazija je bila premještena u Bašku Vodu u Hrvatskoj i ondje je, zahvaljujući susretljivosti hrvatske Vlade, koja je cijelo vrijeme snosila trošak smještaja, ostala do proljeća 1996. godine. Povratkom u Visoko Gimnazija s istim entuzijazmom nastavlja s radom.

Imajući u vidu sve prepreke koje je Gimnazija u svojoj dugogodišnjoj povijesti morala svladavati, nameće se pitanje s kakvim znanjem, vještinama, strpljivošću, upornošću i ljubavlju su morali biti vođeni ravnatelji i profesori Gimnazije, kao i uprave Provincije?

– To je zbilja nešto što zadivljuje. Naša Udruga ne prestaje organizirati znanstvene skupove i objavljivati zbornike radova o tim nevjerojatnim profesorima koji su, unatoč svim preprekama, vedrog duha, radili i kao nastavnici, odgojitelji, kulturni djelatnici, pisci, znanstvenici u raznim disciplinama, a pri tom ne zapostavljajući pastoralni rad i propovijedanje evanđelja. Naša je Gimnazija, naravno, u svom povijesnom hodu predstavljala i još uvijek predstavlja, ustanovu koja nadilazi pojam gimnazije. To je učilište života! A u životu je znanje izrazito važno, ali samo ako je protkano vrednotama, od kojih sam neke već spomenuo, ali bih dodao krotkost, upornost, spremnost na oprost i vjeru u pobjedu dobra, pa i onda kad na prvu sve izgleda beznadno. Čuveno je Isusovo blaženstvo: “Krotki će baštiniti zemlju!” Ponizni priznaju istinu, čime se otvara prostor za drugog i drugačijeg. Pišući knjigu uz 100. obljetnicu postojanja zgrade Franjevačke klasične gimnazije u Visokom, dr. fra Ignacije Gavran, jedan od najznačajnijih franjevaca u plejadi franjevačkih velikana u sedmostoljetnoj povijesti Provincije, istu je nazvao “Vrata u život”.

Ostatak intervjua možete pročitati na OVOM LINKU.

Visoko.co.ba / Večernji list

Komentari

komentara

Ako želite preuzeti tekst ili dio teksta čiji je autor Visoko.co.ba, dužni ste navesti naš portal kao izvor autorskog teksta! Isto se odnosi i na fotografije i video materijale čiji je autor portal Visoko.co.ba ili materijale koji su dati portalu na korištenje.

Član 14. Kodeksa za štampu i online medije BiH: Značajna upotreba ili reprodukcija materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja prava, osim ako dozvola nije navedena u samom materijalu.