Valja otići u Visoko i doživjeti to… Zašto zatvoreni umovi ne priznaju ništa što je izvan horizonta službene znanosti?!

ESAD DURAKOVIĆ/ PIRAMIDA SUNCA NASPRAM SUTONA ZNANOSTI

Posjeta piramidama kod Visokog aktualizirala je u mome umu i u mome naučničkom iskustvu jedan prastari problem koji je, oduvijek, u samome središtu razvoja nauke, u njenome srcu koje – figurativno rečeno – uvijek su nastojali i nastoje neki umovi da paraliziraju. Riječ je o onim umovima – to se odnosi na sve nauke, na sve značajne naučne podvige u povijesti – koji su izrazito skloni (auto)birokratiziranju koje je, opet, sa svoje strane, smrtni neprijatelj progresa i neiscrpan je, moćan izvor konzervativizma. 


Riječ je o onim ljudima koji čvrsto vjeruju, i nastoje to nametnuti svima, da su konačna njihova naučna dostignuća i dostignuća onih koje su oni prihvatili pa su ih uveli u svijet kanoniziranosti, službenosti, apsolutne neupitnosti i neporecivosti. 


Prisjetimo se koliko je ljudi, tih velikih otkrivalačkih umova, tokom povijesti ekskomunicirano i čak na lomačama spaljeno zbog promocije novih ideja, vizija i otkrića koja danas smatramo apsolutno normalnim! Iza egzekucija i „institucija lomača“ uvijek su stajale moćne institucije netrpeljive prema promjenama i snažnim  iskoracima u nauci (birokratizacija u raznim povijesnim izdanjima), dok su otkrića uvijek nosili umovi koji su bili toliko individualni/individualizirani da su ih institucije smatrale neprijateljima odveć opasnim po stabilnost vlastitoga KANONIZIRANOG mišljenja i razumijevanja svijeta pa su bile spremne kažnjavati ih na najsvirepiji mogući način, čak likvidirati ih, jer likvidacija je mnogo više od kazne. 


Rjeđi su ali su i veličanstveni primjeri u povijesti u kojima su institucije podržavale istraživačke umove. To su najblistaviji trenuci ljudske povijesti.


Zašto pravim ovaj uvod?


Slušajući prije nešto više od decenije „nagovještaje“ o otkrivanju piramida kod Visokog, prisjećam se kako je službena znanost u BiH, koja je vodila i odgovarajuće institucije i koja je imala moć administracijskog opstruiranja, odlučno i a priori poricala svaku mogućnost postojanja tih piramida, odnosno njihovih još uvijek u cijelosti nepoznatih sadržaja, namjena, vrijednosti i td., premda su već tada postojali značajni indikatori koji su morali, u pozitivnom, provokativno djelovati na istraživače i institucije. 


Već tada sam, kao naučnik, bio snažno iritiran tom apriornošću, tom tvrdoglavom spremnošću da se na svaki način i po svaku cijenu osporava i sama mogućnost da tu NEŠTO ima, ili da da bi tu NEŠTO MOGLO BITI. Posebno je začuđujuće što su tako neoprezno nastupali naučnici, i to samo zato što otkrivalačka mogućnost izlazi izvan njihova već dosegnutog horizonta koji se može definirati ovako: Mi i oni prije nas nismo utvrdili mogućnost da tu postoji bilo šta osim onoga što je već pronađeno, opisano, definirano itd. 


Poenta je u tome što je taj stav u dramatičnom sukobu s naukom kao takvom. Jer, bit nauke, njena duša, jest u tome da je stalno sumnjičava, da je na jedan izrazito pozitivan način skeptična u pogledu potpune neupitnosti čak i vlastitih dosegnuća, te da mora, kao istinska nauka, opstajati u žudnji da dosegne i ono što postoji iza horizonta već istraženog, etabliranog, službeno kanoniziranog. Prava nauka je ona koja otvara perspektive, horizonte, a ne ona koja ih uporno zasvođuje vlastitim domašajima. U nauci su najvažnije vizija i silina imaginacije. Sve drugo je kvaziznanost dostojna znanstveničkog prezira.


Dakle, moj odnos prema apriorističkim stavovima nekih naučnika i institucija prema visočkim piramidama bio je (i ostao je) strogo naučničke, metodološke prirode. Tako mislim i danas.


(Zar nas na taj oprez i na nužnost otvorenosti ne upućuju i fantastična otkrića kvantne fizike, otkrića da oko nas postoje čitavi univerzumi o kojima nismo ni slutili?!)


Tek ovih dana posjetio sam taj prostor povijesti, znanosti, mistike, možda i metafizike… Teško je reći čega tu sve ima jer istraživanja traju. Nisam povijesničar niti arheolog, ali nadam se da kao čovjek koji je cijelog vijeka u nauci znam šta je metodologija, i da je ona uvijek od izuzetne važnosti.  Znam da je naučnička arogancija neproduktivna. Dakle, o Piramidama ne mogu govoriti kao povijesničar ili arheolog, ali ono što sam vidio i što sam doživio apsolutno je impresivno. Impresivan je i entuzijazam ljudi koji rade na tome projektu koji, očito je, pripada više budućnosti nego našoj gluhoj sadašnjosti. Želim reći da je, po mome uvjerenju, riječ o nečem duboko i daleko otkrivalačkom te da bi ova zemlja, ovo društvo, moralo imati viziju da takvu vrstu pozitiviteta afirmira, umjesto što se svakodnevno na baš sve načine iscrpljuje u negativnosti.


Valja otići i vidjeti to. Između ostaloga i kao uvjerljiv dokaz o zatvorenosti onih umova („znanstveničkih“) koji ne priznaju ništa što je izvan horizonta službene znanosti i službene povijesti znanosti.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove portala.

Depo