Ubit će me tuga

Sve se budi, hoće da živi. Samo ti bosanski čovječe hibernaciju ne napuštaš. Mogu ja razumjeti strah. Znam šta znači malodušnost.Razumijem neodgovornost za vlastiti život i budućnost. Nije to sudbina. Mnogo je gore, opasnije od sljepila, teže od ludila.

Ma razumijem ja čovječe, sve teškoće i muke. Svu nemoć koja te pritiska, sva sita i rešeta kroz koja si prošao, sve vatre i stradanja kojim si izložen bio.

Ništa iz svega toga nisi naučio. Ništa shvatio. I sad bi rahat patio, da je pun lonac graha i bajata hljeba. Ali nema. Za komad hljeba, podići se stražnjica treba.

Znam, poznato je, svi te hvale. Vrijedan. Zapitaš li se ikad, kako može biti čovjek, vrijedan i bijedan u istom trenutku?

Život je kratak, kažeš, a kuću, nebu pod oblake zidaš. Kome, u ime čega? Djeca će ti, moderni čergari, lutati po svijetu tražeći sigurniju, ljepšu budućnost. A kuća? Ostade pusta. Svratište za goste, znane i neznane. I za tvoju djecu naravno, kad svrate, navrate, maksuz na odmor iz bijela svijeta dodju, da ožive sjećanja na djetinjstvo, rodnu grudu. Da se razočaraju zatečenim stanjem, s bolom u duši u tudjinu ponovo odu.

Ko je kriv što živiš bez roda i poroda. Željan igre i smijeha unučadi. Da li tako pametan čovjek radi? Ili, za svoju djecu, unučad i praunučad sigurnu budućnost gradi. Džaba ti njiva, kad je mrtva. A bila je živa. Kosci, moba, žetva, berači. Pa se akšamom umorno tijelo sevdahom ispuni, zamerači. Djeca oko tebe, unučad, graja.A ti oči upireš u nebo, da vidiš kako će vrijeme biti sutra.

Danas, upireš oči u Skype, da vidiš, da čuješ rodjene svoje. Bez trunke griže savjesti pitaš: „Djeco kako je, je li teško. Kad mislite doći?“ Nisi ni svjestan, da si istinu i presudu pitanjem izreko. U tvojoj glavi, nema mjesta za razmišljanje.Odgovor znaš. Sin postaje tudjin, unuk nepoznat stranac, a ti? Samo sa Skype, slika, priča, iz daljine znanac.

Dok srčeš kahvu, ili gasiš bol čašicom ljute, oči ti se suzama mute. Željan si, neka si, tako ti i treba. Ne krivi druge, kriv si! Nisi se borio. Olahko si ih pustio. Tebi je bila važnija politika, da se boriš za svog lidera, za bošnjačkog, srpskog, hrvatskog kera. Da braniš izdajice, zločince, pljačkaše, da braniš stranku, pljuješ po drugima. Ne razmišljajući, ne pitajući se, da tamo, medju njima, ljudi ima. Da će njihova, kao i tvoja djeca da pate, da će kao i ti, preko Skype isto da pitaju svoju djecu: „Kad će da se vrate“?

Povratka nema.

Vrijeme neumitno teče. Rana ne zarasta, samo svakim danom sve više peče. Jedna noga nad grobom, mezarom. A ti, i dalje, tjeraš po starom. Slijep kod očiju, bez mozga u glavi. Samo se život i domovina slavi. Bogu se moli, sili prkosi. Porodica brani i čuva. Samo se za rodni prag gine. Samo se za rodjenu djecu bori i živi. Tebi nikako u glavi, da se razbisatri, da ti konačno sine. Svi su ljudi, pred Bogom isti. Ti se trudiš iz petnih žila, da dokažeš, da si neko, da si sila. Vjeruješ da će dobra vila s nebesa doći, i preko noći, ispraviti sve greške i zablude. Da će tebi, na onom svijetu kome si sve bliže, lijepo biti. Zaboravljaš, da će Svemoćni, sve nagraditi. Dobro dobrim, loše lošim. Da će te pitati, odakle si sine?

Istinu ćeš morati reći.

Iz Bosne gospodaru.

Shvatit ćeš u tom trenu, zabludu svoju. Vidjeti laž kako se i ćoška smiješi. Niko neće biti da ti pomogne, da te brani, zagrli, tješi. Vidjet ćeš sve. Dobra i loša djela. Pred tobom će biti istina cijela, bez mantije, ogrtača, kravate, para, odijela.

Ubit će me tuga. Zašto ti nije pamet druga? Da na vrijeme shvatiš prevaru i laži. Da unučad držiš na krilu. Da ti kuća nije pusta. Može li tuga veća biti.

Sami smo.

Ja u tudjini.

U praznoj kući TI.