Trumpastično!

Počelo je – a kako bi drugačije – trumpastično: tek što je položio zakletvu, novi predsjednik Sjedinjenih Država pred kamerama, u formi uznemirujuće realnog realityja, potpisuje prve uredbe protiv sustava široke zdravstvene zaštite. Nakon što se obračuna sa siromašnima i bolesnima, Trump će se, čujemo, pobrinuti i za duhovno zdravlje nacije: časopis ‘Hill’ otkriva da u njegovom prijedlogu proračuna više nema mjesta za Nacionalnu zakladu za umjetnost, Nacionalnu zakladu za humanističke znanosti ni Korporaciju za javnu radioteleviziju, tri autonomne agencije koje rasipaju javna sredstva na luksuze poput pouzdanog medijskog informiranja, opsežnih istraživanja ili stvaranja ‘odvratne i degenerirane’ umjetnosti, kako ju je jednom prilikom nazvao aktualni predsjednik.

Ukupni godišnji budžet agencija je, inače, oko 750 milijuna dolara, što je premalo za ozbiljniju budžetsku uštedu, pa se čini da je mjera ukidanja manje financijske, a više disciplinske prirode: treba, jednostavno, pokazati lijevoliberalnim parazitima da u Americi za njih više nema mjesta. Nacionalnim zakladama, osnovanima prije pedesetak godina u doba kejnzijanskog jačanja javnog sektora, umjesto utjehe ostaje sjećanje da su već preživjele slične napade Ronalda Reagana i žestoke rezove Billa Clintona: možda, dakle, nekako izdrže i naredne četiri godine.

Napokon, otpor kulturnjaka neprestano jača: brojne galerije od New Yorka do Kalifornije štrajkale su na dan inauguracije, nigerijski nobelovac Wole Soyinka održao je predizborno obećanje pa nakon Trumpove pobjede pocijepao zelenu kartu koja mu je garantirala slobodan ulazak u SAD, a Aleksandar Hemon je toliko očajan da se u eseju ‘Stop Making Sense, or How to Write in the Age of Trump’, objavljenom u utjecajnom ‘Village Voiceu’, prisjeća raspada Jugoslavije i početka rata u Sarajevu. Radikalna promjena stvarnosti, objašnjava, traži radikalnu promjenu književnosti: ‘Jedna od uloga književnosti u buržoaskoj kulturi je da prikaže život koji živimo kao univerzalan, da mu prida savršen, ugodno kompliciran smisao (…) Ono na što sada pozivam je književnost koja žudi za konfliktom i barata destrukcijom, književnost raskoljenog uma koja uključuje strah i kontrolira šok, koja naizgled samorazumljivu ‘stvarnost’ drži čvrsto unutar navodnih znakova. Amerika, uključujući i njenu književnost, sada je u ruševinama, a sljedeće četiri godine bit će gore nego što iko može zamisliti. I baš zato moramo nastaviti zamišljati dok se borimo da ih preživimo. Da bismo pisali u Americi i da bismo pisali o Americi moramo biti spremni izgubiti sve, moramo priznati da zapravo nikada nismo imali ono što smo mislili da imamo, moramo napustiti nadu i prihvatiti borbu, moramo se boriti na ulicama i u svojim rečenicama…’

Boris Postnikov

portalnovosti.com/visoko.ba