Trnka: Nemjerljiv značaj Referenduma o nezavisnosti Bosne i Hercegovine

– Taj značaj  ogleda se, prije svega, u afirmaciji pozicije građana, kao pojedinaca koji su nosioci prava, odgovornosti i koji su izvorni nosioci suvereniteta, odnosno oni koji odlučuju o najkrupnijim pitanjima jedne zajednice, a što je zajednička karakterstika svih modernih demokratskih država – precizira Trnka.

Prema egzaktnim pokazateljima, na Referendumu o nezavisnosti Bosne i Hercegovine 29. februara i 1. marta 1992. godine glasalo je 2.073.568 građana/glasača BiH (izlaznost 63,6 posto), od kojih je 99,7 posto bilo za nezavisnost.

Profesor Trnka, koji je u svojstvu eksperta bio član delegacije BiH tokom cjelokupnog mirovnog procesa, zaključno s Washingtonskim i Daytonskim sporazumom, detaljno je elaborirao pravne i političke implikacije referenduma za nezavisnost BiH, a u kontekstu očuvanja višestoljetnog kontinuiteta države, kao i hronologije dešavanja koja su prethodila proglašenju nezavisnosti BiH.

Pojasnio je da je zahtjev za raspisivanje referenduma o odluci građana – da li žele BiH kao nezavisnu državu potekao od Arbitražne komisije za bivšu Jugoslaviju (sastavljena od predsjednika ustavnih sudova Španije, Francuske, Belgije, Njemačke i Italije), koja je, zapravo, bila savjetodavno tijelo tadašnje Konferencije o Jugoslaviji, a koju je Evropska zajednica (EZ), kasnije Evropska unija (EU) formirala u septembru 1991. godine.

– BiH je kao i druge bivše republike SFRJ  do kraja 1991. godine podnijela zahtjev za međunarodno priznanje, a Arbitražna komisija je imala zadatak da procijeni svaki od tih zahtjeva i kada se radi o BiH ova komisija je Mišljenjem br. 4 iz januara 1992.  utvrdila da BiH ispunjava sve uvjete koje je tada EZ tražio od država koje apliciraju za međunarodno priznanje, uz konstataciju da srpski članovi tadašnjeg bh. predsjedništva i vlade nisu podržale taj zahtjev – navodi Trnka.

S obzirom na novonastalu situaciju uslijedio je zahtjev Arbitražne komisije u vezi s održavanjem referenduma građana BiH pod međunarodnim nadzorom da bi se izjasnili o tome da li žele da BiH bude nezavisna i suverena država i kao takva bude priznata od, prije svega, EZ-a i drugih država, dajući na taj način prednost volji građana da se bez diskriminacije i pritisaka izjasne o tom pitanju.

Podsjeća da je Skupština BiH 27. januara 1992., postupajući u skladu s tim zahtjevom, donijela Odluku o raspisivanju referenduma 29. februara i 1. marta 1992. godine s pitanjem koje, zapravo, predstvalja ustavnu definiciju BiH, a koje je glasilo – Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?

– Nažalost, srpske političke stranke onda su vršile pritisak na građane da ne izađu na referendum. Ipak, i pored svih pritisaka referendum je održan i njegovi rezultati su proglašeni 1. marta, prema kojima je na referendum izašlo oko 64 posto građana te je više od 99 posto bilo za međunarodno priznanje BiH, a nakon čega je EZ 6. aprila 1992. uime država-članica priznala BiH kao nezavisnu i suverenu državu, a dan kasnije, 7. aprila Sjedinjene Američke Države su ‘u paketu’ priznale Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku – naglašava Trnka.

Istovremeno, smatra potpuno neutemeljenim pokušaje izjednačavanja legalnog i legitimnog referenduma građana BiH  i tzv. ‘plebiscita’ koji  je krajem 1991. organizirao SDS, insistirajući na izjašnjavanju srpskog naroda – da li želi da ostane u sastavu tadašnje Jugoslavije, a koji je proveden bez ikakvog međunarodnog nadzora i prema unaprijed propisanim pravilima.

U osvrtu na aktuelno stanje i ulogu međunarodne zajednice u svim ovim procesima, Trnka je stava da su u tom pogledu prisutne velike oscilacije u odnosu na BiH, te da je angažman EZ-a po izbijanju rata, odnosno agresije na BiH bio u znaku triju neuspjelih mirovnih planova (Kutiljerov, Vens-Ovenov i Oven-Stoltenbergov), nakon čega su se početkom 1994.  u proces uključile Sjedinjene Američke Države i dovele do zaustavljanja rata u BiH putem Washingtonskog i Daytonskog sporazuma.

– Jedno vrijeme SAD i ostatak međunarodne zajednice su pomagali na stabilizaciji prilika u BiH i može se reći da je njihova uloga bila primjetna do 2006.. Nažalost, a vjerovatno zbog pomicanja fokusa međunarodnih interesa s Balkana na neka druga područja, interes za BiH je opao i danas su prisutne posljedice izostanka njihovog značajnijeg utjecaja na procese u BiH – ističe Trnka, navodeći da je taj utjecaj i dalje potreban, „iako bi bilo bolje da BiH može funkcionirati bez međunarodne zajednice“.

Dodao je da sistem ustanovljen u BiH ima mnogo mogućnosti blokada/opstrukcija od političkih snaga koje ne žele BiH, te da je, generalno, posmatrano jedini izlaz u pristupu BiH evropskim integracijajma i ispunjavanju kriterija za ulazak u EU, uključujući i promjene Ustava BiH provođenjem presuda Evropskog suda za ljudska prava u Strasbourgu u predmetima „Sejdić-Finci“, „Pilav“ i drugima, a potom i temeljitije ustavne reforme kojom bi bili uspostavljeni demokratski mehanizmi otklanjanja blokada.

Kada se radi o aktuelnom trenutku kroz koji BiH 25 godina od stjecanja nezavisnosti prolazi, Trnka smatra da BiH mora raditi sve na vlastitoj stabilizaciji, pri čemu je nužna ozbiljna podrška međunarodne zajednice, uključujući prijem BiH u evropske integracije, odnosno otvaranje procesa pregovaranja o ispunjavanju kriterija, čime bi se poboljšavali uvjeti i stvorio ambijent za neophodni napredak u funkcioniranju i kreiranju demokratskog ustavnog poretka.

U kontekstu odnosa građanskog i nacionalnog principa u BiH, Trnka apostrofira da je svugdje u demokratskom svijetu građanski princip temeljni, te da pritom u BiH treba maksimalnu pažnju posvetiti pitanju nacionalne ravnopravnosti, ali ne samo sva tri konstitutivna naroda, nego i svih onih koji predstavljaju nacionalne manjine i koji se nacionalno ne izjašnjavaju.

– Treba stvoriti institucionalne pretpostavke, a ne teritorijalizaciju nacionalnog interesa. Te pretpostavke podrazumijevaju osiguranje pune ravnopravnosti svakom narodu, uz ostvarivanje optimalnog balansa između građanskog i nacionalnog. Dakle, da se u pitanjima koja se tiču isključivo nacionalnog identiteta, kulture, tradicije, jezika, običaja…osigura puna zaštita tog nacionalnog interesa, a da se o svim pitanjima koja se tiču interesa svakog građanina, na jednak način odlučuje po principu građanskog odlučivanja – zaključio je profesor Kasim Trnka u razgovoru za Fenu.

vijesti.ba/visoko.ba