Tri mjeseca je boravio u bh. kampovima sa migrantima i zabilježio do sada neispričane priče: “Ovi ljudi bi mogli biti naš spas”

Kada uspijete svojima radom otvoriti teme koje su gurnute u zapećak ili nisu tako poznate i prisutne u javnosti, tek onda taj rad dobija smisao. Upravo to je pošlo za rukom fotografu iz Tuzle, Muneveru Salihoviću. Njegovi junaci su ljudi sa margine, koji žive tu pored nas, potpuno skrajnuti i zaboravljeni.
Tri mjeseca je Munever  boravio u kampovima u kojima su smješteni migranti koji se trenutno nalaze u Bosni i Hercegovini. Tražio je pojedinačnu, umjesto masovne priče, jer se radi o ljudima, a ne o bezobličnoj masi koja luta Evropom. Ljudi, ističe Salihović, ne postoje u jatima, stadima i krdima. Zato se odlučio raditi portrete.
“Radio sam svoj posao, napravio sam portrete ljudi u bolnom trenutku njihovog života. Oni koji gledaju imaju pravo odluke kako će ti ljudi za deset godina vidjeti svoju sliku i našu zemlju: kao prostor uskraćenosti i nedostatka ili kao blagodet i šansu. Portreti su rađeni na licu mjesta, tamo gdje sam zatekao ljude, tamo gdje su se oni, svojevoljno ili nevoljno, zatekli. Svi fotografirani dali su mi dozvolu u bukvalno smislu, dozvolili su mi da budu tema mojih radova – a u simboličkom, omogućili su mi da njihovu priču prenesem drugim ljudima”, kaže Salihović, sa kojim smo razgovarali nakon što su njegovi portreti ove sedmice predstavljeni javnosti u Historijskom muzeju u Sarajevu.

Izložba pod imenom “People” se sastoji od 41 portreta. Radi se o užoj selekciji, jer je u procesu rada nastao mnogo veći broj portreta.

Kakav je utisak cijeli ovaj projekat otavio na vas kao umjetnika i čovjeka?
Duboko vjerujem da ako čovjek pošteno radi svoj posao, on mijenja svijet oko sebe. Pružio sam ruku, a natrag sam dobio puno više nego što sam dao. Jednostavno, u nama postoje neke predrasude koje ni sami sebi ne priznajemo. Veliko je blago osloboditi se toga, riješiti se pomisli da sažalijevate ljude zbog stanja u kojem ih trenutno zateknete. Puno je toga što ne znamo o drugima. Patimo od toga da će nam neko nešto uzeti, škrti smo, jer smo siromašni duhom, pa zato nismo spremni da prihvatimo ni ono što nam se nudi. A cijeli svijet, pun ljudi poput nas, nam je ponuđen. Ja sam zakoračio u svijet vlastitog neznanja i obogatio svoj život.

 “EU info centar Vanja Ćerimagić”

Većina medija, nažalost, u svojim reportažama migrante predstavlja kao prijetnju? Kakve ste vi ljude upoznali?
Ispričaću vam nekoliko priča: Upoznao sam violončelistu koji ima sedamnaest godina. U Iranu je pohađao konzervatorij, njegova porodica napustila je život u domovini kako bi on nastavio studije u inozemstvu. Tako sam naučio da život na koji smo naučeni vrijedi više od straha. Upoznao sam čovjeka, bivšeg vojnika iz Afganistana koji se borio protiv talibana, vrhunskog sportistu, MMA borca, perjanicu nacionalnog sporta u svojoj zemlji. Šta ga je natjeralo da se mjesecima povlači po našim putevima i rizikuje život? Tako sam naučio da ne znamo sve. Upoznao sam Kurda kojeg sam fotografirao dva puta – dan prije nego je pokušao preći granicu i nakon toga – kad ga je policija pretukla. Ove dvije fotografije pokazuju dva različita čovjeka – jednoga koji se nada i drugoga kojeg su slomili, bespotrebno, bezrazložno, neljudski. On govori četiri jezika, majstor je za izradu persijskih tepiha. Tako sam naučio da je zlo glupavo, a naš potencijal za dobro jako skučen. Upoznao sam djevojku koja je profesionalna plivačica i radila je u svojoj zemlji kao spasilac. Ona će možda nekome spasiti život. Možda joj je to sudbina? Možda spasi vaše dijete – možda nekoga od vas koji čitate ovaj tekst? Tako sam naučio da nam je u životu dato samo onoliko koliko smo spremni prihvatiti.

Zašto se onda smatraju prijetnjom?
Zato što su ljudi kao i mi – i imaju iste probleme kao i mi – nasilni su kao i mi, najčešće mnogo manje nego mi, dobri su kao i mi. Kao i svi ljudi na svijetu. Kako nismo spremni da se suočimo sa sobom, bavimo se “sigurnošću”, a ne ljudima. Jer smo kukavice.
A opet , imam puno prijatelja koji se mnogo trude da pomognu ovim ljudima, ali mediji uporno spinuju informacije i prikazuju te ljude uglavnom u negativnom kontekstu. A to nam je valjda trend. I jako puno ljudi ima koji srcem pomažu, ali nekako ostaju nevidljivi. Ja uvijek kažem da su ljudi dobri, samo ih treba što češće podsjećati na to, a upravo to pokušavam ovom izložbom i uspijeva mi, barem ako je suditi po reakcijama na izložbu.

 “EU info centar Vanja Ćerimagić”
Znači ima nade za nas?
Ima, vjerujete, samo smo još uvijek uspavani. Nosi ova zemlja neku posebnu energiju, iscjeliteljsku. Ja sam zaista optimista više nego što sam bio prije par godina, čini mi se da ćemo se oko ovih ljudi lakše okupiti, mogli bi oni biti naš spas.

I svojim ranijim radovima, pokazali ste da vas zanima svijet u kojem živite i problemi sa kojima se suočavaju marginalizovane grupe. 
Godinama radim na projektu koji sam nazvao “Nevidljivi”. Ovaj poduhvat rezultirao je do sada izložbama “TRA(NS)VERZA” ( 2014) i “Nevidljivi” (2016).
U 2014. godini, kad sam se spremao da krenem raditi portrete “uličnih ljudi” – želeći se, u biti, baviti stereotipima i mogućnostima fotografije da zabilježi i dovede u pitanje znanje o ljudskim bićima – prekinuli su me protesti u Tuzli. Promijenio sam se, sebe, svoj rad i usmjerenje. Umjesto početne želje snimio sam “huligane”. Iz toga je proizašla izložba  “TRA(NS)VERZA” i tu počinje moj rad na portretima “nevidljivih”. Nakon toga, fotografirao sam rudare Đurđevik – također sam radio portrete “između života i smrti” – u trenutku kad ljudi izlaze iz jame. Rezultat je bio afirmacija muškosti, dostojanstva i snage – oni izgledaju kao likovi sa naslovnica muških magazina, tako su i snimani. Oni zaslužuju da budu na naslovnicama magazina

Koliko je važan jedan takav socijalni angažman pojedinca i koliko isti nedostaje u današnjem društvu?
Volio bih da imam zajednicu ljudi koji shvataju da ćemo svi, pa i oni najpovlašteniji među nama, postati margina – ukoliko se ne obratimo jedni drugima. Ja dolazim iz komercijalne fotografije – iz svijeta u kojem je tehnika najvažnija, vještine koje sam stekao radeći za velike svjetske kuće koristim kao formu u kojoj je ljudima suočavanje sa sobom prihvatljivije. Isključivo koristim portret i isključivo radim fotografije visokog kvaliteta – zašto bi samo naši celebrity-ji bili predstavljeni kao izdvojeni i važni? Radim na premošćavanju socijalne razlike alatima koji se u fotografiji koriste decenijama. To je, po mom mišljenju, razlika između onoga što danas smatramo dokumentarnom fotografijom i onoga što se smatra umjetničkom fotografijom. Tačno je da bilježim stvarnost, ali se radi o mojoj stvarnosti, koja je lako čitljiva, ali je i moja namjera jasna. Kada govorimo o onome čega u našem društvu nema – nijednog kolege fotografa nije bilo na sarajevskom otvorenju moje izložbe. To mi je velika motivacija da ulažem u izgradnju zajednice.

“EU info centar Vanja Ćerimagić”

Izložbu „Ljudi“ Munevera Salihovića organizovala je Delegacija Evropske unije i Ured specijalnog predstavnika Evropske unije u Bosni i Hercegovini, u saradnji s Međunarodnom organizacijom za migracije (IOM) u Bosni i Hercegovini. Izložba je otvorena do 18. decembra. 

6yka.com/visoko.ba