Trendovi u modernom tumačenju Kur’ana

Piše: Ali Suleiman Ali

Od 1750. do sredine 20. stoljeća, okupacija i pad muslimanskog svijeta postaju sve izraženiji, a civilizacija propada pod kulturalnim i političkim utjecajem Zapada, koji sve dublje prodire u sve aspekte muslimanskog života: društveni, politički, obrazovni, kulturalni i ekonomski.

U nastojanju da zaustave plime, javljaju se razne revivalističke ideje i reformatorski pokreti koji traže da se ponovo uspostavi i ojača islamski identitet; Indija i Egipat primjer su za to. Neki od ovih pokreta svoje ciljeve nastojali su postići usvajanjem racionalnih, intelektualnih i naučnih pristupa u interpretiranju islama kao načina života. Tako su se pojavili novi trendovi u islamskoj literaturi općenito i posebno u tefsiru. Istraživanje koje slijedi predstavlja aspekte povezane sa sljedećih šest trendova:

  1. intelektualni,
  2. naučni,
  3. retorički,
  4. filološki,
  5. tradicionalni i
  6. prirodna historija.

Intelektualna i društvena interpretacija

Zagovornici ovog pristupa usmjereni su na buđenje muslimana do njihovog shvatanja da je Kur’an, prije svega, objavljen da uputi ljude te da on obrazuje čovjeka da postigne uspjeh na ovom i onom svijetu. Tako se Kur’an predstavlja kao odgovor na sve probleme čovječanstva i ljudske duhovne i svjetovne potrebe. Muslimani samo u Kur’anu moraju tražiti sva rješenja za sve svoje probleme u svakoj sferi svoga života, bilo da je u pitanju društvena, ekonomska, politička, svakodnevni poslovi ili neka druga sfera. Prema ovom pristupu, muslimani moraju razumjeti Kur’an kao Knjigu upute koja će se koristiti prema tome kako muslimani vide svoje probleme unutar modernog svijeta. Ovo je suprotno oslanjanju na klasično tumačenje Kur’ana u svim vremenima. Ova perspektiva drži da klasična tumačenja, iako ispravna za njihovo posebno vrijeme i tačku u historiji, nisu nužno primjenjiva na današnje muslimane.

Tefsīru l-Qur’āni l-hakīm

Najpopularniji eksponent ovog trenda predstavlja višetomno djelo Tefsīru l-Qur’āni l-hakīm, popularno poznato kao Tefsīru l-Menār. Ovo djelo zapravo je kombinacija djela šejha Muhammeda Abduhua i njegovog učenika Muhammeda Rešida Ridaa. Abduhu je održao seriju predavanja o tefsiru na Univerzitetu al-Azhar u periodu od šest godina. Predavati je počeo 1317. pa sve do 1323. poslije Hidžre, godine u kojoj je umro, i protumačio je prve četiri sure Kur’ana.

Muhammed Rešida Rida, koji je bio najistaknutiji Abduhuov učenik, objavio je svoje vlastite bilješke i predavanja svog učitelja u časopisu el-Menār. Zatim je sve Abduhuove bilješke s predavanja kompilirao s nekim svojim komentarima i tumačenjima, što je obuhvatilo dvanaest sura. Abduhu je odobrio prve četiri sure prije svoje smrti. Rešid Rida je sam nastavio ovaj napor nakon smrti svoga učitelja od sure 4:125 do sure 12:107. Rida vjerno ukazuje na dijelove za koje su on i njegov učitelj bili zajednički odgovorni, naznačavajući gdje završavaju Abduhuove riječi i gdje počinju njegovi dodaci. Djelo je u Bejrutu objavio Dāru l-fikr u dvanaest tomova.

Svrha šejh Abduhuovog tumačenja bila je da impresionira muslimane time da je Kur’an knjiga vjere, koja je u suštini objavljena da uputi ljude onome što bi ih dovelo do uspjeha na ovom i onom svijetu.

Nadalje, Rešid Rida je detaljno objasnio želje koje je njegov učitelj htio postići kroz svoje učenje i egezegeze. On je izjavio da ne postoji ništa u našoj religiji što je u sukobu s modernizacijom – osim nekih pitanja vezanih za kamatu.

Rešid Rida navodi da je Abduhu izjavio: „Spreman sam da uspostavim harmoniju između istinskog islama i bilo čega što bi Otomanska imperija mogla da postigne kao standard civilizacije koju je ostvario Zapad, kroz proces koji je slijedio Zapad. Uradit ću to kroz instrukciju Kur’ana i autentične tradicije Poslanika, a ne kroz određenu školu mišljenja u islamu.“

Karakteristike metodologije Abduhuove egzegeze

U svom djelu Islam i Modernism in Egypt Charles Adams je odlično opisao karakter Abduhuovog komentara riječima:

Primarni naglasak on stavlja na uputu Kur’ana, na način koji se slaže s ajetom koji ga opisuje, kao i na upozorenja i dobre vijesti i smjernice i ispravke zbog kojih je objavljen, istovremeno vodeći računa o zahtjevima današnjih uvjeta u pogledu prihvatljivosti fraziranja, i uzimajući u obzir kapacitet različitih klasa čitalaca i razumijevanja.

Sljedeći Abduhuov iskaz daje jasnu sliku njegove egzegeze: 

Danas je tefsir u očima naših ljudi (muslimana), ali do danas, on nije bio ništa više osim imitacija klasičnih [djela] učenjaka, iako su ova djela možda odstupila od cilja Kur’ana. [Međutim], Bog [nikoga od] nas na Sudnjem danu neće pitati o tome kako su ranije shvatili [drugi], već će nas pitati o tome kako ste vi shvatili Njegovu Knjigu. Da li ste razmišljali o značenjima Knjige koja vam je data?

Ovo je jasna indikacija da je Abuduhu svoju egzegezu temeljio na svom vlastitom mišljenju u razumijevanju Kur’ana. Kao rezultat toga, odbacio je neke ustanovljene principe ili ih različito interpretirao od načina na koji ih je shvatila većina muslimanskih učenjaka. Abduhuov novi pristup bavi se npr. njegovim tumačenjem meleka, šejtana i kur’anskim izvješćem o letenju ptica.

Konačno, Tefsīru l-Menār sadrži različita tumačenja i raspon prijedloga od Poslanikova tumačenja, tumačenja njegovih ashaba i tabi’ina do lingvističkih razmatranja kao što su ona retorička, navode jevrejskih i kršćanskih izvora i pravnih pitanja.

Općenito govoreći, muslimanski svijet dobro je primio djelo. Ipak, neki učenjaci, poput Subhija es-Saliha i Fehda Abdurrahmana er-Rumija i dr., bili su kritični prema Tefsīru l-Menāru,i kriticizam se uglavnom fokusirao na one ideje koje odbacuju, kao što je spomenuto, ustanovljene islamske principe.

Doprinos Muhammeda Rešida Ridaa kur’anskoj egzegezi sadrži mišljenja koja se u neznatnoj mjeri razlikuju od onih njegovog učitelja, izuzimajući nekolicinu koncepata koji se tiču primjene hadisa, područja u kojem se čini da se Rida priklanja klasičnom razmišljanju više od svoga učitelja.

Naučni pristup

Zbog naučnog napretka modernog svijeta, ovaj pristup snažno zagovara da Kur’an mora biti shvaćen u svjetlu moderne nauke, a ne u terminima pravnog pristupa. Jedno od reprezentativnih ključnih djela ovog trenda jeste el-Dževāhir fī tefsīri l-Qur’āni l-kerīm [Biseri iz tefsira plemenitog Kur’ana] šejha Dževhera Tantavija (u. 1940). Tantavi je bio predavač na Dāru l-‘ulūmu u Kairu, i dok je tu predavao tumačenje Kur’ana, također je objavljivao tefsirske članke u časopisu koji se zvao Medželletu l-melāji l-‘abbāsijje. Poslije je ta predavanja kompilirao u dvadeset pet tomova, koji su onda objavljeni u Kairu.

U svojoj uvodnoj riječi Tantavi navodi razlog pisanja svog djela:

Kada sam istraživao muslimansku zajednicu, otkrio sam da većina muslimanskih intelektualaca ignoriše važnost fizike. Samo je malo njih razmišljalo o tome. Tako sam naumio da napišem tumačenje Kur’ana u nadi da će on inspirisati muslimane da proučavaju fizičke nauke, medicinu, matematiku, inženjerstvo, astronomiju i druge nauke.

Očigledno je mislio da inspiriše muslimanske učenjake putem svog tumačenja kur’anskih ajeta povezanih s naučnim propozicijama, tako da bi oni pratili njegov novi pristup naučnoj egzegezi. Tantavi je bio snažno uvjeren da je u XX stoljeću egzegeza Kur’ana koja koristi metodologiju naučnog pristupa važnija od klasičnog tumačenja. Izjavio je da je naučni pristup tumačenju Kur’ana bila dužnost pojedinaca, dok pravna nauka to nije. Tako je otvoreno napao pravnike izjavivši: „Znanje koje smo mi uključili u kur’ansku egzegezu jeste znanje koje su beznačajni pravnici islama ignorisali. Ovo je vrijeme revolucije. Ovo je vrijeme u kojem nastupa realnost“ (to je vrijeme u kome treba odbaciti klasični tefsir i tefsir zasnovati na modernoj nauci).

Svako od svojih objašnjenja započeo bi razjašnjenjem određenog pasusa Kur’ana riječ za riječ. Zatim bi ga pratio raznim oblicima razrade. Naprimjer, kada je ajet povezan s granom moderne nauke, dao bi detaljno naučno objašnjenje o toj temi, citirajući moderne nauke. On također koristi slike, biljke i druge stvari u djelu el-Dževāhir fī tefsīri l-Qur’āni l-kerīm u svrhu ilustracije. Tantavi, isto tako, koristi jevrejske i kršćanske izvore, poput Bernabinog Jevanđelja.

Savremeni učenjaci nisu toplo prihvatili Tantavijevu metodologiju. Subhi es-Salih, Jansen i dr. kritizirali su je zbog, prema njihovome mišljenju, pretjerane pažnje na naučnim razmatranjima i drugim idejama, tako da se to djelo ne smatra istinskim egzegezom.

Retorički – književna retorika

Stil ovog pristupa jeste retorički, s mnogo pažnje posvećene književno-sociološkim razmatranjima, a ciljevi ovog trenda isti su kao i ciljevi djela Muhammeda Abduhua. Zilālu l-Qur’ān Sejjida Qutba, objavljen u Kairu u osam tomova, poznati je primjer ovog pristupa. Obrazovni background Sejjida Qutba bila je arapska književnost i sociologija, a bio je i aktivni član Muslimanskog bratstva, najmoćnijeg islamskog pokreta u Egiptu. U svojoj uvodnoj riječi Sejjid Qutb navodi da rješenje muslimanske zajednice i problema čovječanstva počiva u poučavanju i prakticiranju samo Kur’ana, jednostavno zato što je Kur’an primarno objavljen da uputi ljude da postignu mir i sreću.

U djelu Zilālu l-Qur’ān Qutb prvo daje opći pregled cijele sure, ističući njezine ciljeve i konačan cilj. Potom on raspravlja o Tekstu frazu za frazu ili ajet za ajet, a ne objašnjava riječ za riječ, kao što to čine mnoga klasična djela. Ako postoji bilo koji Poslanikov hadis koji se odnosi na značenje nekog ajeta, on bi to spomenuo, kao u slučaju povoda Objave. Na kraju obično daje kratak rezime sure, ističući odnos između te i sure koja slijedi.

Iako je dominantni stil Zilālu l-Qur’āna retorički, Qutb neprestano upućuje svoje čitaoce na islamsku pravnu literaturu, navodeći da pravna pitanja nisu svrha njegovog tefsira. Zanimljivo je da teološkim argumentima daje malo pažnje.

Muslimani su prihvatili Zilālu l-Qur’ān u velikoj mjeri širom svijeta jednostavno zato što se on fokusira na socijalne probleme muslimana njegovog vremena, a kako je Muhammed Ayyub s pravom istakao, to djelo imalo je širok prijem u zajednicama i sunija i ši’ija.

Filološka interpretacija i historijski komentar

Ovaj pristup zagovara da Kur’an mora biti shvaćen kroz arapski jezik jednostavno zato što je objavljen na arapskome. Prema ovom pristupu, mora se poznavati hronološki poredak Kur’ana i okolnosti vremena i mjesta u vezi s objavljivanjem Teksta. Iako ne postoji potpuno djelo tefsira koje predstavlja ovaj trend, postoji, međutim, jedno nepotpuno djelo koje služi toj svrsi pod naslovom Tefsīru l-bejāni li l-Qur’āni l-kerīm, koje je napisala Aiša bint Abdurrahman eš-Šati’, bolje poznata kao Bintu š-Šati.

Pojam ovog trenda inicirao je Emin el-Khuli (u. 1967), koji nikada nije objavio komentar Kur’ana, iako je predavao tumačenje Kur’ana na el-Džāmi’a el-Misrijja (Egipatski univerzitet) u Gizi. Za Emina el-Khulija, idealni tefsir, komentar, treba biti podijeljen u dva dijela. Prvi bi pružao izučavanje pozadine Kur’ana, historije njegova nastanka, arapskog društva u vrijeme objave, arapskog jezika itd., između drugih tema. Drugi dio daje komentar i egzegezu ajeta Kur’ana u svjetlu uvodnih izučavanja.

Bintu š-Šati, učenica Emina el-Khulija, koja je kasnije postala njegova supruga, upoznala se s ovim metodom preko svog supruga i bila je vrlo oduševljena u vezi s tim. Počela ga je zastupati 1964. godine držeći brojna predavanja o predmetnoj temi. Još interesantnije, ona je rezimirala principe ovog trenda kada je proširila ili artikulirala djelo svog muža Menāhidž Tedždīd u sljedeća četiri naslova:

  1. Tematika: osnova metoda je sabiranje svih sura i ajeta o određenoj temi za proučavanje.
  2. Kontekstualno razumijevanje: da bi se shvatio posebni kur’anski pojam u kontekstu, ajeti o njemu postavljaju se u hronološki poredak njihovog objavljivanja, tako da se mogu prepoznati okolnosti vremena i mjesta. Tradicionalni izvještaji o „povodima Objave“ uzimaju se u obzir samo ukoliko su ti povodi kontekstualne okolnosti i povezani s objavljivanjem određenog ajeta. Oni nisu njegova svrha ili njegov conditio sine qua non. Iz ove perspektive, značaj počiva u općenitosti riječi, a ne u specifičnosti povoda.
  3. Lingvističko razumijevanje: da bi se shvatilo značenje riječi – pošto je arapski jezik Kur’ana – traži se izvorno lingvističko značenje koje daje smisao ili osjećaj za arapsku riječ u njezinim različitim referencijalnim ili figurativnim upotrebama. Onda se kur’ansko značenje uočava sakupljanjem svih oblika riječi u Kur’anu i proučavanjem njihovog posebnog konteksta u određenim ajetima i surama i njihovom općem kontekstu u Kur’anu u cjelini.
  4. Razumijevanje suptilnosti izraza: da bi se ovo učinilo, treba uzeti u obzir slovo i duh određenog teksta u kur’anskom okruženju. Zatim se ispituju izjave egzegeta u odnosu na Tekst koji se proučava, i prihvata se samo ono što se slaže s Tekstom. Treba izbjegavati sva sektaška tumačenja i sve poučne isra’ilijate (jevrejsko-kršćanski materijali) koji su prodrli u tefsirsku književnost. Na isti način, gramatička i retorička upotreba u Kur’anu treba se smatrati kriterijem kojim se prosuđuju pravila gramatičara i retoričara, a ne obrnuto, s obzirom na to da su većina njih ljudi za koje arapski jezik nije njihov maternji jezik.

Za metodologiju Bintu š-Šati’ i neke njezine važne nalaze i detalje koji se razmatraju, vidi: Muhammed Sharif i Boullata. Tefsir Bintu š-Šati’ Menna el-Qattan opisao je kao prihvatljiv napor. Međutim, on izražava neke zabrinutosti zbog manjkavosti ovog metoda u odnosu na određene aspekte kur’anskih nauka, uključujući i čuda koja su povezana s kur’anskim pravom i osnovnim principima. Muhammed Šerif također ima rezerve slične onim el-Qattanovim.

Tradicionalni pristup

Ovaj se pristup u velikoj mjeri naslanja na klasični tefsir i književnost, ali također oslovljava neka pitanja modernog vremena. Predstavnici ovog trenda su šejh Muhammed Džemaluddin el-Qasimi (1866–1914) i njegovo djelo Mehāsinu t-te’vīl i Muhammed et-Tahir ibn Ašur, autor poznatog djela et-Tahrīr ve t-tenvīr. Rasprava se fokusira na ovo drugo djelo.

Šejh Muhammed et-Tahir ibn Ašur bio je savremeni tunižanski učenjak (u. 1960), i jedan je od najznačajnijih muslimanskih učenjaka 20. stoljeća. Bio je kompetentni usūlī (pravni teoretičar), mufessir, sudija i muftija Tunisa. Et-Tahrīr ve t-tenvīr, njegov poznati savremeni tefsir, prvobitno je objavljen pod naslovom Tahrīru l-ma’nā es-sedīd ve tenvīru l-‘aqli l-džedīd min tefsīri l-medžīd, ali ga je kasnije skratio na et-Tahrīr ve t-tenvīr mine t-tefsīr.

Djelo je izuzetno sveobuhvatno po naravi i tipično klasičnog pristupa. Može se komotno opisati kao enciklopedija. Ibn Ašur je ustvrdio da njegov tefsir sadrži ono najbolje u tefsirskoj literaturi, kao i najbolje tefsirske knjige: Fe fīhi ahsen mā fī et-tefāsīr ve fīhi ahsen min mā fī et-tefāsīr (tj. ‘u njegovoj knjizi može se naći najbolje objašnjenje tefsira i, također,ui njegovoj knjizi mogu se naći najbolje informacije među svim drugim knjigama tefsira’).

Ibn Ašur je u svojim riječima već dugo sanjao o tefsiru Kur’ana s ciljem razjašnjavanja njegove suptilnosti i općeg zakonodavstva (et-tešrī’), ali, s obzirom na ogromnu poteškoću zadatka, oklijevao je, ostajući neodlučan do dana kada je dobio položaj sudije i njegove prateće odgovornosti, te definitivno odustao. Nakon što je neko vrijeme služio sudu, postao je muftija Tunisa, što je značilo da je on sada autoritet za davanje fetvi (islamsko pravno mišljenje). To je značilo da je on napokon mogao započeti rad na svom komentaru Kur’ana i ostvariti san na koji je toliko dugo čekao. U sada slavnom tefsiru Ibn Ašur tvrdi da on sadrži suptilnosti koje niko prije njega nije spomenuo. S tim u vezi, on dalje ukazuje na to da je izvršio pionirsko istraživanje na osnovu novih izvora, što je rezultiralo bilježenjem novih otkrića, kojim ga je Allah blagoslovio a koja nijedan egzegeta prije njega nikada nije spomenuo, na izvorima koji su mu dostupni. Ovim je mislio da su ih i drugi također mogli otkriti, ali ne prema dostupnim izvorima.

U odnosu na sami tefsir, prema Ibn Ašuru, on se fokusirao na aspekte kur’anskih čuda, retoričke suptilnosti i esālīb el-isti’māl (dosl. ‘korištenje stilova’), na arapske fraze koje se koriste za različite kur’anske stilove, koherenciju ili odnos između kur’anskih ajeta, i elaboraciju značenja kur’anskih termina i njihove ispravne dijalekatske upotrebe koju ne spominju mnogi arapski leksikoni.

U smislu tefsirske metodologije, prije rasprave o bilo kojoj suri, Ibn Ašur započinje spominjenjem njezinog imena. Ako je Poslanik imenovao suru, on navodi odgovarajući hadis, a ako je ashab, on spominje i odgovarajući hadis i ime sahabije ili ashaba. Ako sura ima druga imena, on ih navodi i objašnjava zašto je odabrao određeno ime. Drugo, kaže kojoj od dviju faza (mekanska ili medinska) sura pripada. Treće, ukazuje na poziciju sure u smislu hronološkog poretka Objave. Četvrto, spominje ukupan broj ajeta koje sura sadrži. Na kraju, objašnjava svrhu i ciljeve sure.

K tome, djelo citira brojne hadise, reference na esbābu n-nuzūl (okolnosti objavljivanja), tefsirske izjave ashaba i tabi’ina, imena različitih egzegeza kao i mufessira, i intenzivnu i trajnu diskusiju o belāgi (retorika), filološkoj analizi, gramatici, munāsebāt bejne l-ājāt (odnosi između ajeta), fikhu (islamska jurisprudencija) itd.

Prirodna historija

Muhammed ed-Dhehebi (1915–1977) ovaj trend opisuje kao onaj koji preferiraju ili koriste odmetnici, dok ga Jansen označava pristupom prirodne historije. Ed-Dhehebi, kao musliman, bavio se sadržajem tefsirskih djela, dok je Jansen na njih gledao sa stanovišta zapadnjačkog naučnika. Ovaj trend tvrdi da je sva tefsirska književnost beskorisna. On čak odbija i neke ustanovljene principe Kur’ana i hadisa kao i čuda poslanika Ibrahima, Musaa, Isaa, Sulejmana itd., zagovarajući novi metod razumijevanja Kur’ana. Jedan od njegovih istaknutih eksponenata je Muhammed Ebu Zejd, koji je napisao kontroverzno djelo el-Hidāje ve l-‘irfān, koje je Univerzitet al-Azhar konfiskovao, njegovog autora proglasio otpadnikom i izdao fetvu koja odbacuje njegov sadržaj.

Zaključak

Egzegeza Kur’ana ima dugu historiju. Ona ima za cilj da pojasni značenje Kur’ana. Svaka generacija egezegeta pristupala je tefsiru iz perspektive jedinstvene za to vrijeme, mjesto i okolnosti ere u kojoj je ona živjela. Tumačenje Kur’ana započinje s poslanikom Muhammedom, vrhovnim egzegetom, koji je dao precizna i jasna objašnjenja. Nakon njegove smrti, ashabi su vjerovali da ih je Bog zadužio da šire i podučavaju Kur’anu i njegovom tumačenju sljedeće generacije muslimana. Tokom njihova vremena nastale su četiri glavne škole tumačenja Kur’ana, nazvane po oblastima u kojima su oni postali istaknuti: mekanska škola (na čelu s ‘Abdullāhom ibn ‘Abbāsom), medinska škola (na čelu s Ubejjom ibn Ka’bom), iračka škola (na čelu s ‘Abdullāhom ibn Mes’ūdom) i šamska škola (Velika Sirija ili Levant).

Svaka od ovih škola dala je veliki broj visoko cijenjenih autoriteta u tumačenju. Tokom ere tabi’ina, metod i narav tumačenja nisu se mnogo razlikovali od onog kod ashaba. Ono se sastojalo od kombinacije učenja napamet (ili blizu tome) predaje i ličnog, ali dobro utemeljenog intelektualnog mišljenja.

Kasnije je tefsir ashaba i tabi’ina postao predmet žestoke debate među učenjacima o tome da li je njihov tefsir bio obavezujući dokaz (hudždže ili hudždžijje), pitanje koje bi imalo buduće posljedice na nivou šerijata. Među zagovornicima da je tumačenje Kur’ana koje su dali ashabi obavezujući dokaz za buduće generacije bili su imam Mālik, imam Ahmed ibn Hanbel, Ibn Tejmijje i Ibn Qajjim. Među njegovim oponenetima bili su imam Ebū Hanīfe, imam Šafija, el-Gazālī, Ebu Hajjān i Ibn ‘Atijje. Argumenti onih koji su vjerovali da je tefsir ashaba bio obavezujući dokaz uglavnom su zasnovani na zaslugama ashaba, dok su argumenti onih koji vjeruju drugačije zasnovani na tekstualnim dokazima i intelektualnoj analizi.

Tokom prvog stoljeća islama nije postojalo sveobuhvatno tefsirsko djelo koje je pokrivalo cijeli tekst Kur’ana. Jedini poznati komentar ove vrste je et-Taberijev Džāmi’u l-bejān ‘an te’vīli āji l-Qur’ān. Ovo djelo obuhvata cijeli Kur’an, suru po suru i ajet po ajet. Ipak, Ibn Hazm i Ibn Ašur iznose dvije tvrdnje: prvu, da je sveobuhvatni tefsir postojao prije et-Taberija, koji je napisao ‘Abdurrahman Beqī’ ibn Makhled ibn Jezīd (u. 273/889), ali je kasnije izgubljen i, drugu, da je taj komentar bio obuhvatniji od et-Taberijevog. Ovo stanovište podržava Tahir ibn Ašur, koji je jednostavno izjavio da je pronašao neke tomove ovog djela u Tunisu, bez davanja više detalja, kao i Ibn Hazm, koji je komentarisao da nije bilo tefsira usporedivog s tumačenjem Beqīja.

Nakon četvrtog stoljeća poslije Hidžre desila su se tri glavna događaja u polju kur’anske egzegeze, a ona su: korištenje nepotvrđenih iskaza, doba specijalizacije i pojava pokuđenog tumačenja ili tefsīru l-bida’. Es-Sujūtī je novi trend opisao kao doba skraćivanja lanaca prenosilaca (ikhtisāru l-esānīd).

Ova tri događaja kasnije su dovela do dvaju važnih događaja u polju tumačenja Kur’ana. Ta dva događaja bila su: et-tefsīr bi l-me’thūr i njegov prirodni par et-tefsīr bi r-re’j kao dva distinktivna polja. Razni učenjaci dalje su ovo drugo polje podijelili na et-tefsīr bi r-re’ji l-mahmūd i et-tefsīr bi r-re’ji l-medhmūmEt-tefsīr bi r-re’ji l-mahmūd involvirao je formiranje ili priznavanje naučnih i intelektualnih preduvjeta za ispravni idžtihad kako bi se osigurala ispravna participacija u nauci o tumačenju Kur’ana.

Doba specijalizacije karakterizira se ekspanzijom tefsira u specijalizacijama s opisima kao što su pravne, gramatičke, intelektualne kao i druge forme tefsira. Pojava bida’tu t-tefsīr – kako su je nazvali Ibn Tejmijje, es-Sujūtī i edh-Dhehebī – zapravo je sektaški tefsir mu’tezilijskih, ši’ijskih ili sufijskih komentatora.

Bez obzira na to, muslimani su ostali plodni u svom tumačenju Kur’ana. Nastavili su se javljati novi trendovi, kreirati nove kategorije tefsira kao što su naučno, književno, prirodno-historijsko i filološko tumačenje. Kao što je već spomenuto, uobičajeno je da klasični učenjaci pišu tefsirska djela s glavnim ciljem obrazovanja njihove generacije. Neka ih Allah nagradi za njihove pohvalne namjere!

U dvadesetom stoljeću i u ovo naše vrijeme, slijedeći stope ranijih mufessira, mnogi savremeni učenjaci nastojali su da daju ispravno razumijevanje Kur’ana muslimanima i, zaista, svijetu u cjelini, koliko god je to moguće, u pokušaju da se proširi znanje o smjernicama sadržanim u njemu i o tome kako da živimo naše živote u skladu s njegovim načelima. Generiranje preciznog shvatanja Kur’ana i pravog značenja njegovih ajeta je, po mom mišljenju, suština možda najvažnije islamske nauke, kur’anske egzegeze ili tefsira.

Poruka je, bar za muslimane, jasna: uspjeh na ovom i onom svijetu ne može se postići bez Allahove volje i kao rezultat života življenog u skladu s načelima utvrđenim u Njegovoj poruci ljudima – Kur’anu. Zato je neophodno da Tekst dobije studiju, pažnju, fokus, prioritet i poštovanje koje zaslužuje.

Preveo: Almir Fatić

Tekst je poglavlje knjige “A Brief Introduction to Qur’anic Exegesis” čiji prevod će tokom 2020. godine publikovati Centar za napredne studije. Tekst je objavljen uz dozvolu izdavača.


 algoritam.net